Piše: Zlatko GALL

Da je John Mayall neprikosnoveni guru iliti otac bijelog (britanskog) bluesa možda najbolje pokazuje četverolist albuma iz 1966., 1967. i 1968.: „John Mayall Bluesbreakers With Eric Clapton“, „A Hard Road“, „Bare Wires“ i „Blues From Laurel Canyon“. Zapravo, slobodno se može reći da su kroz te tri-četiri godine kroz Mayallove formacije prošli ne samo nezaobilazni blues/blues rock gitaristi – Eric Clapton, Peter Green i Mick Taylor – koji su kasnije bljesnuli u Creamu, Fleetwood Mac i Rolling Stonesima – već i impresivan broj glazbenika sa svakog popisa „najvećih faca“ britanskog bluesa i rocka druge polovine šezdesetih. Poput basiste Johna McViea i bubnjara Micka Fleetwooda (obojice iz Fleetwood Mac), basiste Creama Jacka Brucea, niza bubnjara poput Aynsleya Dunbara koji je svirao s mnogim velikanima od Bowieja, Lou Reeda i Zappe do Whitesnakea te Andya Frasera (Free), Hughieja Flinta (McGuinness Flint), Keefa Hartleya (Keef Hartley Band) ili Jona Hisemana (koji je, kao i još jedan Mayallov suradnik – saksofonist Dick Heckstall-Smith, bio utemeljitelj Colosseuma)…

Kao svojevrsni „nulti album“ britanskog bluesa naravno stoji „John Mayall Bluesbreakers With Eric Clapton“ – prvi album Erica Claptona koji je bitna kopča između Yardbirdsa i Creama, znan i kao „The Beano album“ po istoimenom strip albumu kojeg na fotografiji s omota Clapton drži u rukama). S Mayallom i Claptonom u Bluesbreakersima su tada bili John McVie i Hughie Flint dok je materijal – u kojem je Clapton pokazao svoje gitarističko umijeće svirajući Gibson Les Paul – bio niz standarda pomiješanih s tri autorska broja Mayalla te kolaboracijom s Claptonom u „Double Crossing Time“. I u coverima poput uvodne „All Your Love“ Otisa Rusha (koja je kasnije poslužila kao predložak i za Greenovu „Black Magic Woman“), blues brzaca „Hideaway“ Freddieja Kinga, klasičnog bluesa Delte „Ramblin’ On My Mind“ Roberta Johnsona, ali i u autorskim temama „Little Girl“ i Clapton/Mayall laganici „Double Crossing Time“, kultni album britanskog bluesa/blues rocka pokazao je blistavo lice britanskog bluesa ozračenog rockom, ali i što se sve može očekivati od Claptona nakon Yardbirdsa.  

Album „A Hard Road“ bio je pak dokaz da za Bluesbreakerse ima života i nakon odlaska Claptona u Cream odnosno, najkraće rečeno, iznimno gitarsko umijeće Petera Greena te jedinstven gitarski zvuk s produženim tonovima izvedenim iz upečatljivih riffova. Riječ je o – posebice u temi “Supernatural“ – o zvuku koji je bio u temelju kasnijih sjajnih instrumentala Fleetwood Maca poput „Albatrossa“ ili sola u „Black Magic Woman“. Green je čak na „A Hard Road“ pjevao u dvije skladbe: živahnom standardu Willieja Cobbsa „You Don’t Love Me“ s prepoznatljivom Mayallovom usnom harmonikom te svojoj autorskoj „The Same Way“. Mayall je pak pokazao top formu u svojoj „Leapin’ Christine“ (s podužim solom usne harmonike i orgulja uz minimnalističke dodatke efektnih puhača), ali i u izvedbi covera skladbe Freddieja Kinga „Someday After A While (You’ll Be Sorry)“: u izvanserijskoj blues laganici s puhačima na tragu južnjačkog sola. Moglo bi se slobodno reći temi koja je zacijelo nadahnula Greena za neke kasnije autorske sporogoreće blues standarde Fleetwood Maca pa i za ozračje covera skladbe Little Willieja Johna „I Need Your Love So Bad“.   

Nakon albuma „Crusade“ također iz 1967. na kojem je Mick Taylor zamijenio Petera Greena, 1968. Mayall širi postavu Bluesbreakersa koji kao septet snimaju „Bare Wires“. O naraslim ambicijama i naglašenijim jazz utjecajima najbolje je svjedočila 23-minutna „Bare Wires Suite“ koja je zauzela cijelu prvu stranu albuma. Tema je bila simboličan Mayallov izlazak iz uskih okvira „klasičnog bluesa“ i prilično uspjelo kalemljenje raznih žanrovskih i stilskih dodataka temeljenom sastojku klasičnog izdanja Bluesbreakersa. Bilo je tu upliva brit-folka (naglašenog violinom Henrya Lowthera), akustičarskog country-bluesa, blues/boogie-rocka a la Canned Heat s eksplozivnim Taylorovim solima, soul stilizacija s puhačima i razigranim basom, jazza, blues brzaca, zappovske „avangarde“ te snenih dionica s orguljama… Druga strana albuma bila je „konvencionalnija“ pa je, recimo, odlična  „No Reply“ s Taylorovom gitarom uz uporabu waha, razigrane udaraljke Jona Hisemana te s Mayallovom harmonikom bila objavljena kao singl. Na maloj ploči se našla i „She’s Too Young“ s raskošnim puhačima, Mayallovim orguljama i jazzy-soul štihom. „Bare Wires“ je bio posljednji album objavljen pod imenom Bluesbreakersa pa sljedeći „Blues From Laurel Canyon“ iz iste godine izlazi s potpisom Johna Mayalla.

Album objavljen u ljeto 1968. je tipičan proizvod vremena koje je sve češće davalo konceptualne albume iliti albume s „ciklusom pjesama“ te „adrese“ na kojoj je nastao. Mayall se, naime, za tri tjedna preselio u Los Angeles i nastanio u Laurel Canyonu – adresi većine tadašnjih rock zvijezda kojoj se i sam Mayall vraćao živeći tamo desetak godina. Album je zamišljen i realiziran kao svojevrsni losenđeleški dnevnik s početnim zapisima koji govore o desetorosatnom letu iz Engleske (uvodna „Vacation“ i počinje zvukom zrakoplova i svojevrsni je proto blues/prog rock broj), šetnji Sunsetom („Walking On Sunset“ je odsvirana kao blues-rock odnosno besprijekorna fuzija bluesa delte Mississippija i rocka), susretima sa Zappom i Canned Heat (u skladbama „2401“ i “The Bear“ – posveti Bobu Hiteu koja počinje citatom riffa „On The Road Again“ te ima boogie klavir tipičan za Canned Heat), a završava devetominutnom „Fly Tommorow“ koja govori o povratku u Englesku. Album je Mayallu donio slobodu i potpuno oslobođenje od slave, ali i tereta Bluesbreakersa, odnosno mogućnost sa svoju trajnu naklonost bluesu kanalizira na novim glazbenim teritorijama. Izvrstan zaključni broj je tako vraški blizak kasnijim laid-back temama J.J. Calea ili Coodera u nadahnutom „džemanju“ s iznimnim gitarskim dionicama Micka Taylora i Mayallovih orgulja, ali i učinkom odličnog banda u kojem su bili basist Stephen Thompson i bubnjar Colin Allen. U baladi „First Time Alone“ u kojoj Mayallove klavijature i diskretna gitara stvaraju gotovo nabožnu atmosferu, priključio im se i Peter Green. U temi „Medicine Man“ Mayall pak nadahnuto poseže za tribalnim ritmičkim obrascom američkih indijanaca kojeg će kasnije koristiti mnogi, a u „Long Gone Midnight“ demonstrira čudesan „suživot“ njegovog upečatljivog hammonda i Taylorove gitare u „onozemaljskoj“ blues temi. Zapravo „Blues From Laurel Canyon“ je ne samo Mayallovo – za mene i danas – remek-djelo iz šezdesetih već i trijumf (tada još tinejdžera!) Micka Taylora kao gitariste i zacijelo najvažnija vjerodajnica za njegov skori odlazak u Rolling Stonese.