POP GALLAKSIJA | Jugotonove “zlatne šezdesete” (3/6) – Zlatni akordi i Delfini

Najbolji albumi šezdesetih (51)

Jugotonove “zlatne šezdesete” – 3. dio

Zlatni akordi i Delfini

Piše: Zlatko Gall

Zagrebački Zlatni akordi (osnovani 1963) na svom su EP-ju iz 1966. donijeli prepjeve „My Generation“ („Moja generacija“), „Lady Jane“ („Ostaješ sama“), „You Were On My Mind“ („U mojim si ,mislima“) te rokerski-instrumental teme  Pere Gotovca „Marice divojko“. U uobičajenoj popratnoj bilješci na omotu izdanja Pero Gotovac (tadašnji urednik u Jugotonu) piše da su Zlatni akordi do prestižnog EP-ja došli jer su imali „čitav niz nastupa u omladinskim plesnim dvoranama“ te tako stekli „popularnost kod svojih vršnjaka a uz to i obaveznu rutinu i kvalitetu muziciranja“. Gotovčeva bilješka je znakovita jer govori o svirkama na plesnjacima a potom na gitarijadama kao najvažnijem – zapravo jedinom presudnom – promotivnom kanalu  za tadašnje VIS-ove. Uostalom Zlatni akordi su bili logičan izbor zbog svojih redovnih nastupa na plesnjaku zagrebačkog Studentskog centra što je grupi u kojoj su čvrsto jezgro bili braća Miksić, (basist Zlatko Miksić – Fuma i ritam gitarist Ivica Miksić) solo gitarist  Nikola Sarapa, bubnjar Željko Marinac i pjevač Željko Siročić, dalo vjerodajnicu za prvi ulazak u studio.

O popularnosti ali i putu do svoje prve ploče Zlatnih akorda svjedoči „Plavi vjesnik“ od 16. veljače 1967. u rubrici „Kako sam postao“. „Počeli smo kao i svi slični sastavi koji su se rađali po svim gradovima naše zemlje. Okupili smo se, nabavili instrumente i počeli vježbati. Iz dana u dan, po dva, tri, četiri sata dok nismo već svu okolinu počeli nervirati (…) Ustrajali smo. I kada smo mislili da smo dovoljno uvježbani za javni nastup, prva nam je briga bila gdje i kako doći do angažmana. Imali smo sreće: u to je vrijeme u kavani Nebodera održavana brucošijada studenata medicine. To je bilo kao stvoreno za nas (…) Po tko zna koji put preslušavali smo sami sebe, znali smo da o prvom nastupu ovisi sve (…) Ipak sve je dobro prošlo, čak bolje nego što smo se nadali (…)“.

Na kolekciji „Istočno od raja“, našao se još jedan EP Zlatnih akorda snimljen nakon što je grupi pristupio orguljaš/klavirist Frano Parać nakon odlaska iz svojih O’Hara a u bend sa sobom 1968. doveo i Josipu Lisac. Danas profesor na Muzičkoj akademiji i etablirani skladatelj klasične glazbe („Judita“…),za EP je napisao sva četiri broja: „Halo Taxi“ (sa sarajevskog „Šlagera sezone“), „Lopov“, „Voljeti to je radost“ i „To je naša ljubav“. „Voljeti to je radost“ tipičan je zgoditak slojevitog Paračevog rukopisa te rasne pop melodije kojoj Miksićeva solo gitara (koja i „Lopovu“ daje poseban šarm), Fumin robusni bas te Paračeve klavijature uz sjajnu mladu Josipu daju karakter izvanvremenosti. Kao i „To je naša ljubav“ s „pištećim“ orguljama i gitarom bliska i tadašnjem soundu Grupe 220 („Prolazi jesen“) ali i odličnom višeglasju muško-ženskih vokala nadahnutih zacijelo i klasicima The Mamas & The Papas.

Zagrebački VIS Delfini na svoj je prvi EP uvrstio cover Morrisonove „Glorie“, „I’ll Go Crazy“ Jamesa Browna, svoju verziju narodne „Kaleš bre Anđo“ te, kao A1, vlastitu „Noćas kad si otišla“ ritam gitariste Branimira Bakovića. Obrade narodnih pjesama bile su, rekoh, veoma česte na tadašnjim izdanjima kao simbolična kopča koja je inozemne uzore spajala s domaćim prostorom. U Delfinima je pjevao Zdenko Juran (što je posebno naglašeno na ovitku albuma) a u grupi je posebnu pažnju imao već spomenuti brzoprsti solo gitarist Nikola Sarapa (koji se prošetao kroz mnoge zagrebačke grupe a slavu kasnije stekao kao najbolji svirač Hendrixovog opusa) te basist a kasnije i sve aktivniji skladatelj Rajmond Ruić Ray.  Delfini su – kao i Roboti – imali inozemne ambicije  pa su pod imenom The Delfins za belgijskog diskografa snimili singl na kojem je bio njihov cover „Glorije“ te njihova verzija „Napuljske gitare“ Crvenih koralja.

I drugi EP Delfina iz 1967. bio je uspješan na domaćem terenu sa skladbom Rajmonda Ruića i Maje Perfiljeve izvedenom na Zagrebačkom festivalu „Ne pitaj me ništa“ te brojevima „Najljepši dan“ (Ivice Krajače i Nikice Kalogjere), festivalskom „Bebel“ koju je Ivica Krajač (izvodeći ju i sa svojim 4M) posvetio glumcu Jeanu Paulu Belmondu te prepjevom „The Most Exclusive Residence For Sale (Najljepša kuća na prodaju)“ Kinksa.