POP GALLAKSIJA | Jugotonove “zlatne šezdesete” (4/6) – Vrijeme rhythm and bluesa i protesta

Najbolji albumi šezdesetih (52)

Jugotonove “zlatne šezdesete” – 4. dio

Vrijeme rhythm and bluesa i protesta – Roboti i Perica

Piše: Zlatko Gall

Ivica Percl Perica je karijeru započeo kao gitarist Robota no kao samostalan „protestni trubadur“ u drugoj polovici šezdesetih ostvario je golem uspjeh. Zapravo u toj ga je novoj ulozi  formatirala izvedba „Huligana“ s tekstom  Zvonimira Goloba i glazbom Nikice Kalogjere, izvedena na Zagrebačkom festivalu šansona 1967. godine. S uvodom usne harmonike i dylanovskom folk akustičnom gitarom uz znakoviti Golobov tekst („Vi kažete gledajte ovu omladinu/ duga kosa i kako li se samo odijevaju / Ne znaš tko je mladić a tko djevojka / i čemu služe dok plešu i pjevaju…“) Percl je bio tipičan predstavnik nove generacije „protestnih“ pjevača.

Godinu kasnije imao je još veći uspjeh s Novkovićevim „Starim Pjerom“, šansonom u maniri dylanovske folk faze ili ranog Donovana. Na svoj EP je pak Percl uvrstio svoje autorske teme: „1966“, „Godine ratne godine mirne“ i „Pjesma za prijatelja“ svjedočeći o tranziciji prema isključivo autorskim brojevima. O Perclovoj tadašnjoj popularnosti govori naslovnica nezaobilaznog „Plavca“ od 2.veljače 1967. s kolor fotografijom i najavom velikog teksta pod naslovom „Kako sam postao Perica“. U tekstu kojeg je potpisao Uroš Šoškić, jedan od kasnijih legendarnih urednika „Vjesnikove“ izdavačke kuće, stoji kategorična ocjena „Perica je novi idol mladih! (…) „Ivicu Percla rijetki su poznavali među petoricom dugokosih mladića VIS-a Roboti a Perica posljednjih nekoliko mjeseci svojom popularnošću nadmašuje i mnoga „starija“ imena naše zabavne muzike. Sve se zbilo u nepunu godinu dana: raskid s Robotima poslije lijepih zajedničkih uspjeha na mnogim nastupima i s kompozicijom „Mramor, kamen i željezo“, pad u potpunu anonimnost i iznenadni bljesak s imenom Perica“.

Sam Percl pak pojašnjava svoje post-robotske glazbene sklonosti i ulazak u nišu koja mu je otvorila vrata uspjeha: „Pjevam folk-muziku. Onu istu muziku protesta koju pjevaju Dylan, Donovan i drugi mladići na mnogim stranama svijeta. Dylan je započeo rat za ispravnu misao. On je prvi propjevao snažnim i svima dostupnim riječima. Njegova muzika me ponijela.“ U istom broju „Plavi vjesnik“ s ponosom donosi još jednu ekskluzivnu vijest: Percl će od idućeg broja imati i svoju redovnu kolumnu. Uzgred, do nje glazbenu kolumnu ima i Fran Potočnjak, glazbeni urednik RTV Zagreba a simbolično sve veće okretanje prema glazbi i tinejdžerskim čitateljima redakcija „Plavca“ pokazuje i sad već redovnim objavljivanjem zvijezda (najčešće onih glazbenih) na naslovnici lista.

Kultni zagrebački Roboti – slavni i po velikom domaćem hitu „Mramor, kamen i željezo“, prepjevu njemačke „Mramor, Stein und Eisen bricht“ – kroz koje je prošlo mnogo sjajnih glazbenika, zbog nastupa u prestižnim talijanskim klubovima preimenovani su u The Five Up no na EP-ju  snimljenom 1967. za Jugoton opet koriste staro ime. I oni su ostali vjerni coverima kojima je poseban ton davao vokal Tonyja Studenog. Bio je tu hit Sama & Davea  „Hold On I’m Coming“, hrvatski prepjev „Oh, Jeee… (I Ain’t Gonna Eat Out My Heart Anymore)“ s Tonyjevim R&B vokalom i odličnimm gitarskim solom, zanimljivom instrumentalnom verzijom „Taste Of Honey“ te garažnom psihodelijom ogrnutu „Ha Ha Ha“ (prepjev „Treat Her Right“ Roya Heada).

I Roboti su prošli put tako tipičan za VIS-ove s početka šezdesetih odnosno od izvornih nadahnuća Shadowsima polako se okretali „beatu“ pa soulu, rhythm and bluesu  i materijalu usuglašenom s duhom drugog dijela šezdesetih. Prvi nastup imali su u znanoj plesnoj dvorani na Ribnjaku da bi ih „Maramor, kamen i željezo“ koji je postao hit na Radio Zagrebu doveo do televizijskih emisija i nastupa diljem Jugoslavije.

Odlazak u Rim na poziv menadžera Baffigija i svirke u poznatom klubu „Piper“ 1966. je skrojio postavu u kojoj su od starih članova ostali pjevač Tony Studeni i gitarist Ivica Cokan kojima su se pridružili bubnjar Viktor Hromin, orguljaš Ivan Balić (pridošlice iz Bijelih strijela) te basist Mario Anžek. Kao The Five Up krenuli su prema southern-soulu Wilsona Picketta i Otisa Reddinga i proto-funku Jamesa Browna. Svi su ti utjecaji te žestoka svirka s „čudovišnim“ Voxovim pojačalima od 300 vata (o kojima su s ushitom pisali domaći novinari)  očiti i na EP-ju. Uostalom u „Plavom vjesniku“ (1. lipnja 1967.) pod znakovitim naslovom „Beat je mrtav! Živio rhythm and blues!“, Roboti odnosno The Five Up govore o promjenama u zvuku i svojim novim uzorima: Pickettu, Otis, Stevie Winwood, Percy Sledge…