Piše: Zlatko GALL

Ako je itko zaslužio laskavu titulu kraljice soula onda je to Aretha Franklin. Kao čvrsta karika koja je vezivala tradiciju gospela – na kojoj je na početku i gradila karijeru bljesnuvši 1965. gospel albumom „Songs Off Fate“ – te južnjačkog soula i naslijeđa velikih jazz/blues pjevačica poput Dinah Washington kojoj je, uzgred, 1964. posvetila sjajan album „Unforgettable: Tribut To Dinah Washington“.

Prelaskom sa etikete Columbia (na kojoj je objavila devet ne baš zapaženih albuma) na Atlantic, Aretha ispisuje blistave stranice povijesti soula s megauspješnim nizom hitova poput „Respect“, „I Never Loved a Man“, „Chain of Fools“, „Baby I Love You“, „I Say a Little Prayer“, „Think“, „The House That Jack Built“ … te 1967. i 1968. objavljuje dva fascinantna albuma. Prvi, „I Never Loved A Man“ (objavljen 10. ožujka 1967.) najavljen je istoimenim hit singlom snimljenim u Fame studijima u Muscle Shoalsu u Alabami sa vrhunskim R&B/soul session glazbenicima znanim kao Muscle Shoals Rhythm Section. Iako kasnije nije više snimala u Alabami već u studijima Atlantica u New Yorku gdje su na Wexlerov poziv dolazili članovi Muscle Shoals Rhythm Sectiona, skladba i cijeli album su stvorili obrazac za sve kasnije uspješnice i projekte do konca šezdesetih.

„Kada sam s Columbije došla u Atlantic, Jerry Wexler mi je dopustio da radim ono što sam oduvijek željela. I tada su krenuli hitovi“, kazala je u jednom davnašnjem intervjuu Aretha. Posve točno jer u Columbia records su Arethu „gurali“ u zabran konfekcijskog popa, posve neprimjeren njenom glazbenom senzibilitetu, naklonosti prema soulu Memphisa i, naravno, gospelu.  

Album prvijenac za novog diskografa je otvorila „Respect“ Otisa Reddinga koji ju je 1965. objavio na svom albumu „Otis Blue“, a u Arethinoj izvedbi s promijenjenim tekstom u refrenu postala veliki hit koji je godinu kasnije dobio dva Grammyja te postao svojevrsna himna pokreta za ženska prava. Na Arethin prijedlog ritam sekcija je promijenila izvorni Otisov ritam, a i pozadinski vokali snimljeni su po njenoj zamisli te je sama svirala i klavir. I aranžman kojeg je napisao ko-producent Arif Mardin nastao je na njen zahtjev pa je „Respect“ bio savršeno „autorsko“ posvajanje tuđe skladbe kojoj je poseban (himnički) ton davalo i slovkanje imena skladbe „r-e-s-p-e-c-t“. I „Drown In My Own Tears“, negdašnji singl Raya Charlesa, vokalna inačica jazz instrumentala Kinga Curtisa „Soul Seranade“ te dva autorska broja “Don’t Let Me Lose This Dream“ i “Baby Baby Baby“, također su bile na istom tragu no A strana albuma dala je i još jedan veliki hit: naslovnu temu. Veličanstvena bluesy balada s Arethom za klavirom i Spoonerom Oldhamom za električnim klavirom (kombinacija je postala klasik južnjačkog soula) uz puhače dionice s okusom Staxa, ostala je jedan od nezaboravnih brojeva u Arethinoj izvedbi.

Drugu stranu albuma otvorio je novi sporogoreći blues, iznimna „Dr Feelgood“, a za njom još jedno savršeno posvajanje tuđeg hita: „Good Times“ Sama Cookea. „Do Right Woman Do Right Man“, autorski zgoditak Chipsa Momana i Dana Penna u produkciji Jerryja Wexlera (dakle „trija snova“), još jedan je arhetipski broj Arethinog soula. S gospel uvodom i orguljama (svirala ih je Aretha) kojeg su kasnije posvajali mnogi izvođači soula i neo-soula, ova emocijama nasaftana balada u kojoj su, kao i na druginm brojevima albuma, poseban ugođaj dale pjevačice pozadinskih vokala, Arethine sestre Carolyn i Emma, postala je instantni klasik. Autorska „Save Me“ je pak pokazala koliko se Aretha dobro snalazi i u brzim skladbama rhythm and blues/soula, a zaključna „A Change Is Gonna Come“ – još je jedan cover skladbe Sama Cooka – savršeni spoj gospela i soula s Arethinim senzacionalnim vokalom.

„Lady Soul“ objavljen godinu kasnije (i to nakon albuma „Aretha Arrives“ koji je dao sjajna čitanja „tuđica“ poput „Satisfaction“, garažnog hita „96 Tears“, „That’s Life“ te megahit „Baby, I Love You“) novo je remek-djelo i u diskografiji Franklinove i soula uopće. I on je realiziran kao složenac autorskih brojeva (živahnog staxovskog soula „(Sweet Sweet Baby) Since You’ve Been Gone“ i vrsnog bluesa “Good To Me As I’m With You“ s gitarom Erica Claptona) te iznimnih covera, redom hitova poput R/B teme Dona Covaya „Chain Of Fools“, eksplozivne „Money Won’t Change You“ iz repertoara Jamesa Browna i Mayfieldove „People Get Ready“ pročitane kao himnički gospel broj (s odličnim pozadinskim vokalima Sweet Inspirations), mazne „Groovin’“ Young Rascalsa te „You Make Me Feel Like A Natural Woman“: jedne od najboljih balada u Arethinom opusu. Ovu skladbu Goffina i Carole King kasnije je snimila i sama Carol. Album je pokazao oba savršena izvođačka izdanja: ono eksplozivno s „brownovskom“ energijom u brzim skladbama poput „Come Back Baby“ te ono u velikim gospel i bluesy baladama poput zaključne „Ain’t No Way“ Arethine sestre Carolyn Franklin. „Lady Soul“ je okupio i sjajnu glazbeničku ekipu jer su osim Claptona gitaru svirali Bobby Womack i Joe South te, naravno, Jimmy Johnson – nezaobilazan član Muscle Shoals Rhythm Sectiona, klavijature Spooner Oldham, trubu King Curtis…

Albumi iz 1967. i 1968. „I Never Loved A Man The Way I Loved You“ te „Lady Soul“ – ali i albumi „Aretha Arrives“ te  „Aretha Now“ koji je dao megahit „I Say A Little Prayer“ – vrhunci su ne samo u impresivnoj diskografiji Arethe Franklin već i soul produkcije kasnih šezdesetih čiji su se utjecaji i „pouke“ protegnuli do danas.