Piše: Zlatko Gall

Jedan od tipičnih albuma bogate i flambojantne scene San Francisca iz psihodelične 1968. bio je “Cheap Thrills”. Big Brother And The Holding Company u povijest popularne glazbe su ušli kao grupa pjevačice Janis Joplin mada su za svojih zvjezdanih dana pri kraju šezdesetih imali ugled jedne od najintrigantnijih družina scene u i oko zaljeva San Francisca.

Kultnom albumu pečat su dali ne samo Janis Joplin već i njegov čuveni stripoidni omot, djelo velikog maga underground stripa Roberta Crumba (prave blistave zvijezde alter-stripovne produkcije i revija poput “Zap comix”), koji je “Cheap Thrills” cementirao u društvo od desetak najznačajnijih i najpoznatijih grafičkih rješenja albuma rocka. Svakako uz sam bok prvijencu Velvet Undregrounda, “Sgt Pepper”, “Sticky Fingers”…

Albumu “Cheap Thrills” je prethodio blijedi eponimni album Big Brothera iz 1967. snimljen na etiketi jazz izdavača Mainstream Records. Bio je loše produciran s umivenim zvukom posve neprimjerenim žestokom acid rocku benda kojeg su nakon nastupa na Monterey Pop festivalu na sva usta slavili mediji. Nakon mukotrpnog sudovanja i pregovaranja s Mainstream Records i raskida ugovora, Big Brother potpisuju za Columbiu te u ožujku 1968. s producentom Johnom Simono ulaze u studio. Zahtjevi fanova za “pravim” albumom koji bi ulovio koncertnu energiju banda čak su Columbiu odmah nakon potpisivanja ugovora nagnali na snimanje koncertnog albuma. Izbor je pao na dva snimljena nastupa u detroitskom Grande Ballroomu, no snimljeni materijal nije bio reprezentativan pa se odustalo od njegova objavljivanja i pričekalo da se završi tromjesečni rad na studijskom albumu.

Vrijedilo je čekati jer kad se “Cheap Thrills” pojavio i kritika i publika su bili oduševljeni. Uz više no povoljne kritike album se odmah popeo na vrh američke rang liste i tamo ostao osam tjedana. Bilo je to baš ono što je od Janis i banda tražila publika koja ih je gledala i čula na Monterey festivalu ili na koncertima koji su uslijedili (uzgred rečeno, Big Brother su bili prvi band koji je nastupio u Filmore Eastu). Svi su se složili da je Janis Joplin opravdala ranije navode iz “Village Voicea” gdje je nazvana pjevačicom “koja na sceni ima seksipil jednog Morrisona i Hendrixa, a vokal kao kombinaciju Bessie Smith, Arethe Franklin i Jamesa Browna”.  

Album je otvorila “Combination Of The Two” koju je napisao i kao vokalni partner s Janis pjevao gitarist Sam Andrew. Skladba koju je najavio Bill Graham (impresario i vlasnik Filmorea) bila je tipičan miks utjecaja soula, bluesa, rhythm and bluesa i acid rocka na kojem su Big Brother And Holding Company gradili svoj iskaz. Dakako, s naglašenom ulogom odvrnutih gitara uz mahnita sola. No već druga skladba “I Need A Man To Love” s potpisom Andrewa i Janis, zamišljena kao eksplozivni “prljavi” blues pokazala je svu raskoš njenog čudesnog vokala. Doduše, Big Brother And Holding Company nikad nisu bili precizan svirački band no sve je to nadoknadio jedinstven Janisin vokal: sugestivan, emocionalan i u šapatu i moćnom vrisku. Dvije preostale skladbe na A strani albuma odmah nakon objavljivanja albuma ušle su u povijest. Obrada Gershwinove “Summertime” proglašena je najboljom, najoriginalnijom i najuzbudljivijom verzijom jednog jazz standarda u rocku. Dakako zahvaljujući Janisinom vokalu, ali i zanimljivom učinku gitarista Andrewa i Jamesa Gurleya. Druga je ništa slabiji cover soul standarda Erme Franklin “Piece Of My Heart” koju su Janisin vokal te gitara Sama Andrewa s bučnim distorziranim gitarskim solom odvukli u psihodeliju i acid rock. Drugu stranu vinila je otvorio sjajan Janisin blues broj “Turtle Blues” koji se našao i na B strani singla “Summertime”. Za njim je slijedila psihodelična “Oh Sweet Mary” s ne baš besprijekorno sraslim dijelovima teme nadahnute različitim žanrovima da bi kraj albuma pripao još jednom senzacionalnom coveru: “Ball And Chain”. Broj Big Mame Thornton Janis je posvojila i pretvorila u mega-hit i jednu od svojih najupečatljivijih snimaka s Big Brother And Holding Company. Fascinantan sporovozni blues s obilatim gitarskim distorzijama i eksplozivnim umetcima bio je i omiljeni koncertni broj Janis kojeg je publika, još tamo od senzacionalne izvedbe na Monterey festivalu, uvijek oduševljeno prihvaćala. “Ball And Chain” je jedan od brojeva kojemu je “Cheap Thrills” dugovao kultni status i milijunsku nakladu. No, bio je i jedan od razloga za Janisin odlazak (zajedno s Andrewsom) iz banda i nastavak samostalne karijere uz prateći Kozmic Blues Band. Nažalost prekratke.

Najmističniji ili – ako baš hoćete – “najjeziviji” album psihodelične ere je pak nastupni album Dr Johna “Gris Gris”.

Dr John – pravim imenom Malcolm (Mac) Robert Rebennack – je diskografsku karijeru započeo u tinejdžerskoj dobi svirajući najprije s legendardnim Profesorom Longhaireom a potom kao studijski glazbenik. Podjednako nadahnuto gitaru i klavijature zabilježene na brojnim snimkama iz pedesetih i šezdesetih te, istovremeno, skladajući i producirajući za izvođače iz New Orleansa. Ranjavanje pištoljem zbog kojega je morao odustati od sviranja gitare te problemi sa zakonom i ovisništvom skoro su mu uništili karijeru, no preselivši u Los Angeles i skrasivši se kao session glazbenik koji će surađivati s Vanom Morrisonom, Canned Heat, Zappom  te Sonny & Cher, polovinom šezdesetih započinje samostalnu karijeru. Najprije na koncertima, a potom i na nezamijećenom nastupnom albumu “Zu Zu Man” (1965.) te uspješnom “Gris Gris”, na kojem predstavlja svoj glazbeni alter ego Dr. John The Night Tripper.

Ulazak u studio u kojem je snimio “Gris-Gris” duguje Sonnyju i Cher koji su imali viška termina u Gold Staru u Los Angelesu te ga prepustili svom starom studijskom glazbenom suradniku. Bilo je to vrijeme kad je Rebennack do guše bio u projektu temeljenom na životu osebujnog voodoo “duhovnika” Dr Johna Creauxa. Još kao klinac u New Orleansu Rebennack je bio opsjednut voodooom, a za boravka u Los Angelesu čvrsto je odlučio postaviti glazbeni show o Creauxu. Uvjeren da je baš on idealan lik za priču o glazbenom i kulturološkom New Orleansa, prihvatio se projekta kaneći ulogu Creauxa povjeriti prijatelju Ronnieu Barronu. Zbog Barronovog odbijanja umjesto iza pozornice kao autor skladbi, glazbenik, aranžer i producent Rebbenack je sam preuzeo ulogu Dr Johna (što postaje i njegovo novo umjetničko ime). Rezultat je album “Gris-Gris” nazvan po vudu amuletu protiv uroka, a objavljen pod novim imenom – Dr John, The Nigh Tripper.

“Gris Gris”, objavljen u siječnju 1968., je bio vraški zanimljiv spoj psihodelije, R&B-ja, kreolske glazbe, bluesa, pozadinskih soul vokala te tema vudua i misticizma. Njegova scenska prezentacija uključivala je tipične neworleanske “plemenske” kostime sa parada tijekom Mardi Gras festivala i obilje vudu relikvija (koje su ostale standard Dr Johnovih nastupa tijekom cijele karijere). Album i danas djeluje kao da je snimljen negdje u New Orleansu (a ne u studiju u Los Angelesu), debelo iza ponoći tijekom obavljanja mističnih (vudu) rituala čiju “jezivu” atmosferu naglašava sva silina udaraljki, gugutavi funkoidni bas, lucidni gitarski umetci, blues usna harmonika, neobična saksofonska sola, mandolina snimana korištenjem reverba, istočnjačke flaute, pseudo religijski napjevi… Brojevi poput sjajne “Mama Roux” savršeno spajaju utjecaje Kariba i soul groove koji je utjecao na mnoge pa i Slyja Stonea, uvodna “Dr Gris Gambo Ya Ya” lijeni je bluesy broj nafilan mističnom atmosferom, “Croker Courtbullion” je na tragu Zappinih avant-jazzy brojeva dok je “I Walk On Guilded Splinters” nepatvoreno remek djelo. Ne čudi stoga da su ga kasnije “posvojili” mnogi od Humble Pie, Allman Brothersa, Neville Brothersa ili Cher do Paula Wellera. “Dance Fambeaux” je zamišljena i snimljena kao mistični ritualni napjev uz mandolinu, kontrabas, udaraljke i okultne napjeve no i ona s moćnim ritmičkim (doduše lijenim) nabojem, “Jump Sturdy” svojevrsna neworleanska razrada jumpin’ jive na tragu “Minnie The Moocher” Caba Callawaya, a “Danse Kalinda Ba Doom” uvrnut psihodeličan plesni ritual s kreolskim štihom.

Isti glazbeni predlošci koji su iznjedrili “Gris-Gris” bili su nadahnuće i za sljedeći, ipak nešto slabiji album “Babylon” objavljen 1969., no karijera Dr Johna krenula je – i nastavila se – okrunjena nizom izvanserijskih albuma.