Piše: Zlatko GALL

Stereotip Beatlesi su pop a Stonesi rock, odavno već ne drži vodu, a čak i najzagriženijim fanovima Stonesa 22. studenog 1968. kad izlazi “The Beatles” kolokvijalno znan kao “dupli Bijeli album” moralo je biti jasno da su Beatles – pored svega ostaloga – ultimativan rock band!

Teza o “mekim” i građanski umivenim Beatlesima bila je i mnogo ranije demantirana baš kao i bedasta medijska konstrukcija o velikom suparništvu dvaju velikih bendova.

Desetljećima prije sjajnog dokumentarca o takozvanom “sukobu” Beatlesa i Stonesa svi koji su išta znali o karijeri dvaju bendova bili su dobro upoznati s notornom činjenicom da je “sukob” bio puka marketinška izmišljotina menadžera Stonesa Andrewa Looga Oldhama. Uostalom genijalnost “Rubber Soula” i “Revolvera”, eksperimentalni karakter “Sgt.Peppera”, psihodelija “Magical Mystery Toura” te smiono žanrovsko otvaranje koje je obilježilo dvostruki “Bijeli album” u najmanju su jednako veliki prinosi rock and rollu kao istovremeni projekti Stonesa  “Aftermath” i “Beggars Banquet”. Ili “Let It Bleed”.

Magical Mystery Tour” koji je prethodio “Bijelom albumu” izvorno je u Velikoj Britaniji objavljen 8. prosinca 1967. (malo kasnije i u tadašnjoj Jugoslaviji) kao dvostruki EP. U SAD je pak objavljen kao album na kojem je šest izvornih brojeva dobilo “bonus” od šest singlova objavljenih 1967.: “Hello Goodbye”, “Strawberry Fields Forever”, “Penny Lane”, “Baby You’re A Rich Man” i “All You Need Is Love”. Bili su to redom sjajni i uspješni hitovi koji su – već sami po sebi – govorili o vremenu “Sgt Peppera”, ali – sa “Hello Goodbye” – i o postupnoj tranziciji prema “Bijelom albumu”.

Projekt “Magical Mystery Tour” bio je soundtrack za ne baš uspjeli istoimeni BBC-jev film, no dao je novi naramak iznimnih brojeva. Dva ključna su Lennonov psihodelični biser “I Am A Walrus” i McCartneyeva izvanvremena balada “The Fool On The Hill”; gotovo arhetipski zgodici dvaju različitih autorskih poetika koje će dati glavni pečat kasnijem dvostrukom albumu. I ostatak materijala napisanog za film bio je na visini. Uvodna “Magical Mystery Tour” je prpošni “rocker” sa svim elementima produkcije i zvukovnice “Sgt Peppera”, “Flying” mali biser u nekoj vrsti lijenog soul/funk groovea sa vokalom bez teksta i obilatim slojevima melotrona, “Blue Jay Way” psihodelična mantrička istočnjačka tema. a Paulova “You Mother Should Now” vrsni broj s elementima music halla.    

No vratimo se dvostrukom “Bijelom albumu”. On je, uzgred rečeno, bio i prvi album (ne samo Beatlesa već licencnog programa) kojeg je Jugoton objavio u “realnom vremenu” odnosno u isto vrijeme kad je objavljen i u Velikoj Britaniji. Potom, album kojeg se – također po prvi puta u povijesti naše diskografije – moglo naručiti u “pribilježbi” koja je jamčila dobivanje prvih otisaka – bio je prvi LP s originalnim omotom i pratećim “sadržajima”: s četiri velike kolor fotografije Beatlesa, velikim posterom s tekstovima svih pjesama te omotom istovjetnim originalu s ispupčenim slovima The Beatles.

Album je prije i poslije svega bio novo remek djelo Beatlesa nastavljajući senzacionalnu seriju revolucionarnih projekata započetu s “Rubber Soul” a nastavljenu “Revolverom” i “Sgt Pepperom”. No za razliku od triju prethodnika i brojeva sa “Magical Mystery Toura” ozračenih psihodelijom te eksperimentiranjima sa samom strukturom pjesme u kojoj su se unutar iste skladbe znali naći različiti žanrovi (psihodelija, world music i rock ili pak music hall, elementi klasične glazbe i eksperimentalni zvučni kolaži) “Bijeli album” je bio žanrovski čist i dosljedan album. Što naravno ne znači da su Beatles odustali od propitkivanja različitih žanrova unutar formata istoga albuma. Dapače. Žanrovski “Bijeli album” je bio najšarolikiji od svih projekata Beatlesa uključujući, country, reggae/ska, music hall, folk, hard rock, bazični rock and roll, avangardnu glazbu… no, rekoh, ovog puta bez miješanja žanrova unutar iste pjesme. Zapravo to svojevrsno “čistunstvo” u odnosu na prethodnike bilo je zacijelo razlog i za antiseptičan ovitak albuma “bez imena” te sa “suprematističkim” bijelim-na-bijelome natpisom The Beatles ispupčenim bijelim slovima na bijeloj podlozi.

Snimanje albuma koje je započelo u proljeće 1968., a završilo u jesen nije išlo glatko. Pratile su ga nesuglasice, različita promišljanja o smjeru kojim treba krenuti nakon “Sgt Peppera”, čak i privremeni odlazak Ringa iz banda usred snimanja i neočekivanog odlaska na dopust Georgea Martina. Ipak album čije su skladbe mahom nastale (skladane na gitari!) za vrijeme boravka u indijskom Rishikeshu odnosno u Centru za transcendentalnu meditaciju gurua Mahareshi Mahesh Yogija, bio je sjajan. Ma koliko bio promašen za sve osim Georgea Harrisona kojem je dodatno osnažio fascinaciju indijskom kulturom, glazbom i duhovnošću, boravak u Rishikeshu je bio blagotvoran. Umjesto “duhovne obnove” donio je prijeko potrebnu “izolaciju” (većina biografa tvrdila je i apstinenciju od LSD-a) koja je rezultirala s četrdesetak novih skladbi odnosno čak 26 brojeva koje su nakon povratka u Englesku Beatles snimili kao demo materijal u studiju Georgea Harrisona u Kinfaunsu. Budući da je u Indiji band na raspolaganju imao samo akustične gitare većina nastalih skladbi je imala strukturu “klasične” pjesme. Dapače, možda su baš zbog toga neke od njih i u konačnoj verziji na albumu zadržala svoj izvorni akustičarski oblik. U prvom redu “Wild Honey Pie”, “Julia”, “Mother Nature Son” te fascinantne „Blackbird“ (kojom je McCartney uplovio u vode akustičarskog folka na kojeg se nadovezao i na samostalnom prvijencu s niskom brojeva poput “That Would Be Something”, “Singalong Junk”… ).

Smrt Briana Epsteina, raspad njihove korporacije “Apple”, nesuglasice oko uloge Yoko Ono – na čijem je boravku u studiju još za rada na skladbi “Revolution” inzistirao Lennon – svakako su kumovali ne baš najzdravijoj atmosferi na snimanju. No, s druge strane, baš kao i brojevi koji su realizirani bez učešća svih članova benda, svakako su i doveli do žanrovske šarolikosti materijala. Album je, rekoh, sniman dugo, uz tenzije koje se nisu smanjile ni nakon završetka rada no kreativni i komercijalni učinak albuma bio je golem pa je “Bijeli album” postao jednim od najcitiranijih i najutjecajnijih albuma Beatlesa. Evo i zašto.

“Back To The USSR” koju i danas Paul izvodi na koncertima nastala je kao zezalica na tragu Chucka Berryja i njegove “Back In The USA” no postala rasni evergreen rock and rolla. Ujedno i podsjetnik na rokerske korijene. “Glass Onion” i danas zvuči jednako uvjerljivo kao i prije pedesetak godina (zahvaljujući i sjajnom aranžmanu s gudačima i flautom  te s atmosferom bliskom “Sgt Pepperu”) iako se s vremenom izgubila izvorna nakana zezanja s fanovima koji su tražili skriveni smisao i poruke u skladbama Beatlesa (zbog kojih su u tekst ubačeni i naslovi pjesama “Strawberry Fields”, “I am The Walrus” i “Fool On The Hill”).

“Ob-La-Di-Ob-La_Da” su mnogi smatrali banalnim pjesmuljkom nedostojnim Beatlesa no Paulova skladba bila je prvi ulazak ska/reggae utjecaja u mainstream te apsolutni hit. Naime izvan Velike Britanije našla se na singlu (na B strani je bila čudesna “While My Guitar Gently Weeps”) ali je i grupi Marmalade koja ju je snimila poslije Beatlesa donijela prva mjesta rang lista. Harrisonova “While My Guitar Gently Weeps” – uz “Something” njegov ključni obol hitoidnoj pjesmarici Beatlesa – najpoznatija je pojedinačna skladba albuma. Sjajnu skladbu s očaravajućim uvodom i melodijom (s progresijom akorda koja – posebice u  akustičnoj verziji koja je mnogo godina kasnije objavljena na “Anthology 3” odaje nadahnuće u “Baby I’m Gonna Leave You” Anne Bredon koju su tako lijepo koju godinu kasnije posvojili i Led Zeppelin) presudno je obilježio fantastičan Claptonov solo. Snimljen je korištenjem ADT efekta (analognog delaya) odnosno gitare Gibson Les Paul priključene na Lesley zvučnike (koji su se inače koristili za Hammond orgulje). “Happiness Is A Worm Gun” još jedan je Lennonov antologijski broj s albuma nastao spajanjem tri dijela različitih skladbi (John je skladbu nazvao “poviješću rock and rolla u jednoj pjesmi”), no znan i po nadrealnom tekstu koji je – kako se tvrdilo – nastao u vrijeme Lennonovog “acid tripa”. Posve u skladu s naslovom pjesme. S početkom kao rockerska balada broj dobiva neočekivani “psihodelični” zaokret i ubrzanja da bi u trećem dijelu postao rasna pop tema s iznimnim pozadinskim vokalima “u kontri”…  

“Yer Blues” – kao Johnov “prljavi blues” – bio je još jedno iznenađenje kao svojevrsna posveta bendovima britanskog “blues booma” šezdesetih predvođenog Johnom Mayallom a Paulova “Helter Skelter”, “opaki” rokerski broj odnosno svojevrsni proto-metal i preteča hard/heavy rock stilizacija sedamdesetih. Nastao je na Paulov poticaj (želio je, veli, što žešću i bučniju svirku “otkačenog” benda koji bi bio glasniji i “prljaviji” od The Who) na očito mahnitom sessionu koji je u konačnoj snimci završio čuvenim Ringovim vapajem da je dobio žuljeve na prstima.     

Što je, pored ostalog, pokazalo da dvostruki album koji (ne samo za potpisnika ovih redaka) nema ni jedno slabo mjesto (pa čak ni Stockhausenom nadahnuti eksperiment “Revolution 9”)?

Recimo, da je Ringo bio odličan bubnjar ali i “dobar duh” banda kojemu je jamčio unutarnju koheziju i kemiju, a ne tek bezveznjak koji je glumatao u “Helpu”, dao vokal u “Yellow Submarine” te pokoju bedastu izvedbu za B stranu singla. Ili da je George Harrison tihi i staloženi genije iz sjene te izniman –  pokazalo se i veoma utjecajan – gitarist jednako sklon Carlu Perkinsu i Raviju Shankaru. Točnije, vrhunski stilist čija je uporaba slide-gitare bila utjecajnija od Claptonove, ali također i da je, duboko vezan uz indijsku duhovnost i kulturu, bio i najotvoreniji “beatle” za eksperimentiranja s novim glazbenim formama.  

Paul McCartney je na “Bijelom” pokazao da nije samo svestrani skladatelj i pjevač s iznimnim pop rafinmanom već i glavna “faca” zaslužna za eksperimente Beatlesa sa američkim country/folk i “roots” rock materijal ali i za tako žestoke brojeve kakav je bio “Helter Skelter” i papreni rock and roll “Back In The USSR”. Johnu Lennonu je tragična pogibija 1980. skrojila ruho “rock martira”, no njegov učinak na “Bijelom albumu” (za koji je i napisao najviše skladbi) predstavio ga je kao lucidnog, duhovitog, sarkazmu sklonog autora, pjevača, skladatelja… Spremnog i za najnježnije skladbe poput “Julie” i za eksperimente poput “Happiness Is A Worm Gun” i raskošne pop melodije.

Pedesetak godina nakon izvornog objavljivanja ama baš sve s “Bijelog albuma” djeluje originalno i svježe. Kao prava potvrda da, kad je riječ o Beatlesima, i danas s njihova izvora vodi sto puteva i putića.