piše: Zlatko GALL


Kralj je mrtav, živio mega car

Mišo Kovač je ovih dana dobio veliku zadovoljštinu na Splitskom festivalu odnosno na retrospektivnoj večeri pod nazivom „Split pjeva Mišu“. Hrvatska diskografska udruga dodijelila mu je posebno priznanje Multi-platinum award za najtiražnijeg izvođača svih vremena. Jer Mišo, kao i njegov Hajduk, bez obzira na probleme i gadne dane,  žive vječno.

Klape već godinama okupiraju Poljud, Gibonni svoju golemu popularnost potvrđuje koncertom u arenama, TBF su neprijeporni perjanici dalmatinske “urbane” glazbene scene, Vojko V i Krešo Bengalka drmaju hip-hop scenom  a Toma Bebić je već decenijama prigrljen je kao  „dalmatinski Tom Waits“. Ima toga još jer Oliver je u i posthumno mega zvijezda, Neno Belan bere Porine i hara pop-rock scenom, a splitska indie scena s Valentinom Boškovićem, Gracinom, Lovely Quince, Fog Frog Dogom… u svom žanru ispisuju fantastičnu pjesmaricu. Čovjek bi naprosto morao biti budala ili ljuti Bad Blue Boy pa ne priznati da Dalmoši ponovo drmaju scenom.

No, ‘di je Kralj?

Mate Mišo Kovač

Što je s onim jednim i neponovljivim – Mišom? Jedinim koji ima pravo – kako sam to odavno zapisao – objediniti „titule“ koje su nosili Elvis Presley i Bruce Springsteen. Jer samo je Mišo i Kralj i Veliki gazda. I King i Boss.  

Mada se recentnijim albumima “Mir u srce” i “Ja sam kovač svoje sreće” pa i albumom iz svibnja 2010. znakovitog naslova “Ne tražim istinu” – na kojem mu je  partnerica u skladbi “Tvoja mala” bila kći Ivana –  nesumnjivo diskografski vratio među „žive“, i najtvrđi fanovi moraju priznati da je Mišo u novom mileniju ipak drugačiji od onog “starog Miše”. No, zar je štovateljima njegova lika i djela to imalo važno? Zar je publici koja i danas – baš kao i u dane najveće slave – već nakon prvog takta i podignute ruke zborno zapjeva neki od hitova  koji su odavno impregnirali sjećanja nacije, išta znače te glazbene “trice i kučine”?  Malo sutra.  Jer, Mišo odavno nije samo s ovoga svijeta već legenda, fenomen i simbol koji živi vlastitim životom.

Bilo je to očito i na njegovom “ukazanju” na Kerempuhovoj hit premijeri predstave po Tomićevom književnom megaseleru “Čudo u Poskokovoj dragi”. Pozvan iz gledališta na zajednički poklon s glumcima koji su u predstavi pjevali neke od njegovih songova kojima su, redateljskom lucidnošću Kreše Dolenčića, bile garnirane ključne scene, Mišo je u trenu bljesnuo starim sjajem. Kao punokrvna zvijezda. Kao – legenda  salivena od posebne legure. Kao – Mišo nesalomljivi. Kao Mišo koji od šale i danas puni najveće koncertne prostore.

 

Ja, najveći!

Čak i kad su ga snašli užasi osobne tragedije i demoni koje je pokušao ušutkati hrpama tableta i pucajući si u prsa,  umjesto cendranja i kenjkanja, bio je drzak, jezičav i tako prokleto svoj. Manirom Cassiusa Claya iliti Mohammada Alija – kojom je ionako uvijek gradio svoju „bigger than life“ medijsku sliku – šokirajući i medije i samozadovoljnu estradnu močvaru kojoj je uvijek bio remetilački faktor.

Uostalom, ako je itko i sumnjao da su mu godine opakog življenja i životarenja tijekom devedesetih koje je mahom proveo u samoizgonu na estradnoj i egzistencijalnoj margini obuzdali temperament, zauzlali jezik te promijenili ćud, prevario se. Jer, čim je ponovo počeo učestalije davati intervjue Mišo je opet bio – Mišo. Podgrijavajući neke stare kontroverze, valjajući čak i očite nebuloze te bahatim gardom zvijezde trajno “veće od života” i stvarnosti, vrijeđajući i podcjenjujući stare i novopečene “kolege”. Ne baš utemeljeno jer čuvena izjava (kod Ace Stankovića u njegovoj “Nedjeljom u 2”) da je Oliver Dragojević “momak koji je pjevao na Splitskom festivalu ali nikada nije bio zvijezda; i nikad (to) neće biti!”, nema baš nikakve veze s Oliverovim mega-koncertima, višekratno rasprodanim Arenama, trijumfima u najvećim i koncertnim sportskim dvoranama te neupitnim ugledom “kozmičkog Dalmatinca”.

Je li to Miši odmoglo? Čak i kad je riječ o Oliverovoj publici, dao bih se kladiti da nije. I  ova – baš kao i sve slične izjave koje su život nastavile na “You-tubeu” pa tako i tvrdnja da je “Severina jedna osrednja pjevačica (…)a “Štikla” je glupost i najgori tekst koji se ikada pojavio!” –  nisu bile protumačene ni kao “gaf” koji će razbjesniti publiku niti kao neko veliko iznenađenje. Naime,  Mišo je slične “kontroverzne” izjave davao cijeloga života.  Znajući da će – i nekad i danas –  svaki takav istup s nazivnikom “ja, najveći!” doliti novu bačvu benzina na neugaslu žeravu  legende. A legende i jesu stvorene da bi „živjele vječno“. Baš kao Hajduk i Mišo.

Mišo je na Splitu 70. trijumfirao sa Proplakat će me zora

 

Nesuđeni Beara

Mate – odnosno Mišo, kako su mu još zarana počeli tepati – rođen je 17. srpnja 1941. u Šibeniku kao drugo dijete Jakova i Zrnke Kovač. Za razliku od susjeda iz istog “muzički vudrenog” kvarta Arsena i Vice,  umjesto prema solfeggiu i nauku u Gradskoj  limenoj glazbi koja je bila pravi rasadnik šibenskih glazbenih snaga, svoju je mladenačku strast i energiju isključivo  usmjerio ka – balunu. Opsjednutost nogometom i škola, dakako,  nisu baš išli zajedno pa je zbog brojnih neopravdanih sati i ne baš bajnih ocjena,  umjesto u gimnaziji završio u Školi učenika u privredi. Kao veliki štovatelj najvećega – a Vladimir Beara je to doista bio – počeo je i braniti u juniorima NK Šibenika a među brojnim prijateljima s terena bili su kasniji prvotimci Hajduka Žaja, Aralica i… Pero Nadoveza.

“Možda bi mu se (nogometni) snovi i ostvarili da se nije pojavio lokalni trubadur Ljubo Lučev čije je serenade šesnaestogodišnji Mišo zadivljeno pratio otvorenih usta i ušiju! Lučev će završiti kao cijenjeni pjevač u Zagrebu, a Mišu će sve više zanimati podoknice i djevojke, polako ali sigurno istiskujući nogomet. Godine 1960. na natjecanju za Prvi glas Šibenika podijelit će naslov najboljeg s Mirkom Vukšićem, budućim gitaristom grupe Mi, i, priča kaže, umjesto puta u Zagreb kao nagradu odabrat će singlicu Elvisa Presleya. Bila je to druga prijelomnica na njegovu putu za hrvatski pop panteon!”, prisjeća se Siniša Škarica. I sam Šibenčanin, član legendarnih “Miovaca”  te najznačajniji domaći glazbeni urednik i diskograf, Siniša je neprijeporno i najbolji poznavatelj Mišinog opusa te – nimalo slučajno – urednik njegovih kasnijih reizdanja i kompilacija s etiketom Croatia records (ex- Jugotona).

Činilo se da će sve promijeniti poziv za služenje vojnog roka zbog kojeg je Mišo  završio u nekoj beogradskoj kasarni. Tražeći spas od desetara koji ga je maltretirao ali i nastojeći iskoristiti priliku da izbjegne požarstva i svakodnevni vojničkog dril,  priključio se muzičkoj sekciji Vojničkog kluba. Bila je to ujedno i zgodna prilika za pečenje estradnog zanata jer ne vojnik Kovač nije samo  pjevao s vojnim orkestrom već već je nastupao i na “civilnim” plesnjacima. Beograd mu je otvorio oči. Godinama kasnije govorit će kako je bio fasciniran koncertom Matta Collinsa (Karla Metikoša) kojeg je “ulovio” na njegovom beogradskom nastupu i koji ga je impresionirao svojim rock and roll izvedbama na tragu Presleya no mnogo više su mu, naravno, značili vlastiti nastupi. Među njima posebno oni  s legendarnim beogradskim rockerom prve generacije Milom Lojpurom na Kalemegdanu gdje je, uzgred rečeno, mladi Mišo izvodio repertoar Raya Charlesa, Elvisa Presleya, Adriana Celentana i Rickyja Nelsona. Jer, ljudi moji, nemojmo se varati, Mišo Kovač bio je tada do srži – rocker!

 

Vrijeme sanjanja

U Šibenik se vratio sa željom da to svima pokaže. Jer, premda “provincija” bila bez svojih medija, moćnog radija i televizije, Šibenik je tih godina već imao svoju lokalnu scenu s plesnjacima i VIS-ovima poput Magneta, Mjesečara ili Makeda kojima se na kratko priključio i Mišo. Svjestan da će nakon sezonskih gaža grad utonuti u svoje zimsko sivilo, Mišo se pakira i u rujnu 1963. ponovo odlazi u Beograd. Prve dvije noći proveo je na klupi u parku kod Jugoslovenskog dramskog pozorišta a onda, u pozajmljenom smokingu, pokušao izboriti gažu probnim nastupom u čuvenom “Kristal baru”. Legenda veli da je  nastupom na koljenima uz upaljenu svijeću i vriskanjem poput Tonyja Dallare oduševio upravitelja ali ipak nije dobio angažman jer su u baru već imali stalnoga pjevača. Nastupajući povremeno u Beogradu brusio je i dalje zanat no, svjestan da ništa neće biti od snimanja toliko željene ploče, odlazi u Zagreb gdje mu, nakon improviziranog nastupa u zagrebačkoj Gradskoj kavani u jesen 1964., tadašnji urednik Jugotona Pero Gotovac nudi prvi diskografski ugovor.

“Mišo je, po tadašnjoj praksi, s imperativom covera neke svjetske uspješnice, odabrao “I Can’t Stop Loving You”, skladbu jednog od onih pjevača koje je još zarana idealizirao:  Raya Charlesa. Pjevao je  – prvi i jedini put u vlastitu prepjevu – “Ne mogu prestati da te volim”. Na drugoj strani singla bila je pak “Tu che sei di primavera” (po Ivici Krajaču, “Ti si bila dio svijeta”) talijanskog urlatora Tonyja Dallare, čiji se “napadački” utjecaj naročito čuo i kod mladog Miše. Dobro primljena, ploča je ambicioznom pjevaču otvorila vrata estradnog svijeta”, kazat će Siniša Škarica.

Mišo i Maruška Šinković na Splitskom festivalu

U ljeto 1965.  po prvi se puta ukazao i na splitskim Melodijama Jadrana pjevajući u čak tri izvedbe (jednu samostalno a dvije u duetima sa Terezom Kesovijom i Anicom Zubović). Nije se baš proslavio.  “Pjevao sam… tako, tako. Nisam dobro naučio tekst, malo me povukla slava pa su Tereza i Anica izvlačile što se izvući moglo. Ponašao sam se – neozbiljno. Dok su drugi probali, ja sam se kupao, sjedio na plaži…”, priznao je u jednom kasnijem intervjuu. No unatoč razočaravajućem debiju, nastavio je snimati. Na “Zagrebu 67.” pjevao je Mihaljinčevu “Budi takva kakvu te želim”, a godinu kasnije na “Opatiji” u duetu s Gabi Novak i “Tražim” Stipice Kalogjere. A onda je 1969. došao “Vaš šlager sezone”, Novkovićeva “Više se nećeš vratiti” i – uspjeh. Svojom prvom suradnjom – kasnije itekako uspješan autorsko-izvođački dvojac – nagrađen je  prvom nagradom publike dok je singl  tog ljeta harao i radijskim programima te bio rasni hit koji je prodan u više od 200 000 primjeraka. Zvijezda je bila rođena.

 

Pjevač opora glasa


Može se naizgled činiti da je pokušaj racionalizacije „zvjezdanog fenomena“ Miše Kovača nemoguća misija. Posve krivo. Jer, iako su mnogi šibenskog pjevača držali inferiornim kunkurentima s estrade, sugestivnim šansonjerima,  milozvučnim vokalistima i rasnim tenorima školovanim na tradiciji belkanta, Mišo je bio neponovljiv i jedinstven interpretator.  

“…Glas mu je pomalo opor, djelomično i sirov, nosi u sebi specifičan šarm i unutrašnju ekspanziju”, pisao je Pero Gotovac na ovitku Mišinog prvog singla objavljenog u jesen 1964.  Gotovac je spomenutim opservacijama dodao  i opasku da je riječ o pjevaču  “pod stranim utjecajem” što je za tadašnje Jugotonove kriterije možda bila mana no za mnoge Mišine fanove, ona prva i veoma važna točka-razdjelnica koja ga je odvajala od većine šlagerskih konkurenata.  Mišo je doista bio  sve samo ne robićevski precizan,  “croonerski” ispeglan te interpretativno “uredan” pjevač. Pokazuje to najbolje dvostruki CD (objavljen 1999. na podetiketi Perfekt Music zagrebačke Croatia Records) na kojemu je urednik Škarica probrao 31 snimku Mišinih “ranih radova”: mahom singlica objavljenih između 1964. – 1969. Recimo, nastupni singl s prepjevom Charlesove “Can’t Stop Loving You” unatoč gudačima i trubačima lako bi se – i zbog jecaja orgulja i Mišine interpretacije – mogao zamisliti kao dio repertoara nekog “rockerskog” vokalno-instrumentalnog sastava, dok u “Kad plačeš i kad se smiješ” – prepjevu skladbe Bobbyja Sola – nije teško prepoznati i trag talijanskog izvornika i “presleyevske” utjecaje. Prepjev pak velikog globalnog hita “San Francisco” Mišu je združio s Crvenim koraljima a rezultat je bio – bezgrješan. Baš kao i Mišina verzija još jednog prepjeva – skladbe  “If I Only Have Time” prevedene u “Da je duži moj dan”. Ne samo ove već i mnoge druge skladbe iz paketa ranih radova  ne samo da su u vrhu Mišine diskografije već i ultimativni zgodici njegovog osebujnog  pjevačkog stila.  U knjižici kojom je popratio dvotomnu kompilaciju ranih snimaka, Škarica je stoga Mišu i nazvao “prvim domaćim belterom” čiji su “jecaji, emotivni tremoli i dramatični glisandi” zasigurno dali prvog domaćeg modernog pop-pjevača. Mišina pjevačka modernost, nastavio je Škarica, bila je i rezultat sretnog “dogovora” ili susreta “rockera-odmetnika” Đorđa Novkovića i Presleyu sklonog Miše.

Singlovi 1964. – 1969.

Novković je doista do svoje uspješne formule došao “miksajući Perovićeve i Šerfezijeve modele” koji su pak u Mišinoj izvedbi postali  idealna “roba” za “glamura gladan prigradski svijet, (za) selo na putu do grada”. Mišo je doista bio idealna “faca” za Novkovićev (komercijalni) naum. Ne samo da je imao izgled, mediteranski šarm, dalmatinsku drskost, već i “macho” gard na kojem su i Tom Jones i njegovi brojni klonovi najavili svoj uzlet na vrh: razdrljenih košulja i puštenog glasa!

Mišin novi, moderan,  neobičan i naprosto drugačiji pjevački stil svakako nudi barem dio odgovora na pitanje o pozadini uspjeha  nekoga tko je – naizgled – sve radio mimo pravila a opet – čak i kada je išao žestoko kontra kurenta – bio  neupitna senzacija i blještava populistička zvijezda.  No, pedantnije  seciranje “fenomena Mišo” na vidjelo  izvlači i druga vješta korištenja „općih mjesta“ koja mogu pomoći razumijevanju i Mišina uspjeha i  „sustava“ koji ga je stvorio. Jedno od njih je i uspješno posvajanje svih stereotipa “dalmatinistike” pa je doista pravo čudo da baš Mišo – u izdanju iz sedamdesetih s „fudbalerkom“ i ray-bankama – nije  bio odabran kao idealan predložak za izradu makarskog spomenika „galebu“. Spomenika mitskom dalmatinskom „macho mužjaku“ koji – baš kao i Mišo – nosi muževne brkove i zlatni lančić oko vrata.  

 

Dobitnički luzer

Mišo je  brkove pustio u bolnici gdje je, slomljenih nogu i zubiju, dospio nakon teške prometne nesreće 1971. u kojoj je umalo zaglavio. No, bez obzira bili brkovi smišljeni “stilski“ zaokret ili pak slučajni „nuzproizvod“ polomljene čeljusti,  – zajedno s frizurom, „bafama“,  Ray Ban ili Porsche naočalama, zlatnim lančićem, tijesnim hlačama, raskopčanom košuljom… definirali su poželjnu slika – pače i cementirali stereotip – dalmatinskog “macho” frajera. Mišo je naime bio ona ključna karika u evolucijskom lancu koji je vodio od  Toma Jonesa i Burta Reynoldsa do Mila Hrnića i tisuća anonimnih dalmatinskih „galebova“, macho-mužjaka ili, naprosto, “dedicated followers of the fashion” kako su pjevali The Kinks. Ona druga “komponenta” odgovorna za cementiranje znaka jednakosti između Miše i novog dalmatinskog arhetipa bio je – Splitski festival. Mjesto na kojem je Mišo postao neprikosnoveni vladar estrade i najveća zvijezda.

Doduše prije svog velikog  i za karijeru prijelomnog  trijumfa na “Splitu”  1971., okušao je – uz promjenjive rezultate – sreću na tada nezaobilaznim festivalima. Najprije je u “Opatiji 70.” pjevao “Tvoje lice”,  s Novkovićevom “Idi, samo idi” pokušao se dobaciti do Eurosonga (tada još Natjecanja za pjesmu Evroviozije) a onda nastupao na “Pesmi leta”, “Šlageru sezone” i “Berogradskom proleću”. Bez pobjede. Je li se Novkovićev dobitni adut brzo potrošio – pitali su se mediji.  

“Pjesme koje Mišo interpretira ne pobjeđuju, ali postaju hitovi a službene pobjedničke pjesme, nitko više ne sluša. Takva je psihologija publike. On se pojavljuje s teretom favorita i svi priželjkuju pobjedu ali i senzaciju – njegov poraz. Recimo na posljednjem “Zagrebačkom festivalu”  nismo osvojili nagradu ali je kompozicija “Tužno srce moje” postala hit traženiji od svih ostalih. Mišo Kovač je moderniji pjevač koji se ne prima odmah i koji staroj publici ne prirasta za srce” –  pojasnio je tada   “fenomen”  Mišinih festivalskih “neuspjeha” Đorđe Novković. I bio je u pravu. Unatoč formalnim “neuspjesima” Mišo je 1969. i 1970. prodao blizu dva milijuna primjeraka singlova s mega hitovima poput “Čemu da živim” i “Za tvoju ljubav sve bih dao”

Splitski je festival sve promijenio. Najprije je na “Splitu 70.” bio treći sa skladbom “Serenada” no, i Miši i medijima bila je važnija činjenica da je te godine upoznao svoju buduću drugu suprugu Anitu Baturinu. Anita – s kojom sam, uzgred rečeno, u splitskom Getu dijelio tadašnje “područno odjeljenje” gimnazije “Ćiro Gamulin” – bila je aktualna tinejdžerska Miss Jugoslavije, a Mišin razvod od dotadašnje supruge Ljubice i četverogodišnja “predbračna” veza s Anitom (par se oženio u travnju 1974.), bile su  ne samo medijska poslastica iz dana prije tabloida već i još jedna potvrda zvjezdanog statusa šibenskog pjevača.

Mišo Kovač i Ivan Katalinić – Kate

A onda je uslijedio “Split 71.”, Mihaljinčeva i Britvićeva obrada pučke pjesme “Proplakat će me zora” i apsolutna pobjeda. Mišo je “popasao” sve nagrade a singl s pobjedničkom pjesmom planuo je u tristotinjak tisuća primjeraka. Bila je to naklada koja bi, recimo, u Velikoj Britaniji osigurala barem koji mjesec na vrhu prestižne rang liste singlova u tjedniku “New Musical Express”. Pjesma je učinila još nešto: na splitsku festivalsku pozornicu inaugurirala klape što je trend koji će preživjeti sve promjene ukusa masovne publike. Mišo je tada svoju pobjedu prokomentirao na svoj osebujan način : “… Usuđujem se kazati da sam najpopularniji jugoslavenski pjevač!Ove godine u Splitu pregazio sam i Vukova, i Kiću, i Terezu. O Arsenu neću da govorim, jer njega više i ne ubrajam isključivo u pjevače: Arsen je pjesnik i autor. Divim se toj svestranosti ali, kad je riječ o popularnosti – publika je prije na mojoj nego li na njegovoj strani. To nije usporedba jer nas dvojica pripadamo različitim grupama. Riječ je o onome što publika traži a trenutno – traži mene!”.

Njegovo su mišljenje dijelili i drugi.

 

Dalmatinac nosi lančić oko vrata

“S “Proplakat će zora”, Mišo je nedvojbeno postao Dalmatinac s lančićem oko vrata, ikona koju će jednako štovati ljubitelji meksičkih i grčkih surogata kao i fanatici klapskog suzvuka. U njegovom umjetničkom životopisu smjenjivat će se “Dalmacija u mom oku” i “Jedan dan života”, “Noćas ćemo zemlji ko materi reći” i “Ako me ostaviš”, “Dobra ti večer mati moja” i “Ostala si uvijek ista”, “Pozdravi mi ženu plave kose” i “Ja nemam više razloga da živim”… Pravi dalmatinski pop hitovi”, kazat  će Siniša Škarica.  

Posve točno. Pišući svojevremeno o razlici između trojice kultnih imena dalmatinske pjesme i sam sam zapisao da je, za razliku od „kozmičkog Dalmatinca“ Olivera  i „pjesnika intelektualca” Arsena, Mišo bio zvijezda skrojena po mjeri masa. On je naime uvijek bio netko tko je istovremeno i  neupitna zvijezda i momak iz susjedstva; mega-star koji je tu na dohvat ruke, netko s kim se može veoma lako poistovjetiti. Nimalo slučajno jer, rekoh, Mišina je statusna simbolika – za razliku od Arsenovog „crnila“ i imagea egzistencijalističkog trubadura –  odgovarala ukusu i apetitima nove šlageraške iliti (ne samo “splitskofestivalske”) pop publike. Sam Mišo je uživao u ulozi prvosvećenika vlastitog kulta i kao  predmet neospornog obožavanja. Posebice na sceni gdje je bio i ostao karizmatski majstor ceremonijala kojemu ne treba ni politikantstvo ni domoljubni patos da bi držao na kratkoj uzici publiku koja je koncerte u pravilu  završavala u deliričnom raspoloženju.

Uostalom, dok je Arsen šaptao glasno se odričući i “vike i dernjave”, ali i “tapecirane estrade” Mišo je puštao glas.  Rezultat je dobro poznat jer u nadmetanju s Mišom ni “Šerfezijev meki i uglađeni bariton nije imao nikakva izgleda, (baš) kao što ga svojedobno u konačnici ni crooner Pat Boone nije imao pored vulkanskog Elvisa” (S. Škarica).  

I bez novinskih izrezaka iz arhiva i dokumentarnih snimaka očito je stoga da je baš Mišo u sedamdesetima i osamdesetima na jugoslavenskim prostorima bio i metafora uspješnosti i ogledni primjer stardoma na domaći način. Uostalom, za suprugu je imao plavokosu miss – započevši očito taj trend mnogo prije nogometaša, vozio je prestižnu citroenovu „žabu“, pušio crveno-zlatni Dunhill koji je tih godina bio blještavi simbol boljega života, bio „na ti“ s moćnim političarima te u rado viđen u svečanim ložama i u društvu nogometaša. I navijača također. O tome je i sam govorio u jednom intervjuu:

“Kad je “Valencija” nedavno eliminirala “Hajduka” (podsjetimo: “bijeli“ su u Valenciji u Kupu UEFA 1981. izgubili s 5:1, a na prepunom Poljudu pobijedili s 4:1; nedovoljno za prolazak dalje – op.Z.G.), pred svlačionicom se skupila ogorčena masa navijača  koja je željela kazniti nedužne igrače “Valencije” kamenovanjem. Tada sam se ja pojavio. Masa se iznenada smirila, ljudi su mi počeli prilaziti, najprije desetorica, pa dvadesetorica, trideset njih… Na “Valenciju” i “Hajduka” nitko više nije mislio: našao sam se na ramenima navijača koji su me nosili kroz Split!”.

Mišo Kovać i Dragan Džajić

Mišo je, očito, mogao ono što se drugima nikada ne bi dopustilo. Recimo, bez  problema uživati u shizofrenoj ulozi  fanatičnog navijača “Hajduka”, ali i omiljenog pjevača te „intimusa“ Dragana Džajića i barem pola prve postave “Crvene zvezde” koji su mu redovno hodočastili na beogradske koncerte.  

Zar je onda čudno da je  – prateći i u tome poteze svojih omiljenih pjevača Elvisa Presleya i Williea Nelsona –  preskočio uspješno žanrovski plot te se (čak) okušao glumeći u „Poslijepodnevu jednoga fazana“ rame uz rame s glumcem „u usponu“ Radom Šerbedžijom.

Mišo je na “Splitu” bio mega zvijezda a on i Splićani voljeli su se javno. Ipak, povremeno su znale sijevnuti iskre. Šuškalo se da se zbog slabog prijema kod publike na Prokurativama koja nije nagradila Mihaljinčev pjesmu “Odvest ću te na vjenčanje” – te tako neslužbeno poslala “poruku” o vezi s Anitom –  Mišo opako naljutio a svoje nezadovoljstvo Jugotonom i svojim statusom  razriješio selidbom u netom pokrenutu diskografsku kuću Suzy. Hitovi su se naravno nastavili nizati i na novoj etiketi. “Još i danas teku suze jedne žene”, “Drugi joj raspliće kosu a ja je volim”, “Ja ne mogu drugo nego da je ljubim”, “Zalij to cvijeće suzama sreće” … bile su nove mega-uspješnice. Na novoj etiketi izlaze i albumi “Portret” (na njemu su 1973. bili objavljeni hitovi “Bijela lađa” – plod suradnje s Runjićem te Mihaljinčeva “Odvest ću te na vjenčanje”), “Mi smo se voljeli” (1974.), “Oj ti dušo duše moje” (album dalmatinskih tradicionala iz 1974. u obradama Dušana Šarca), te dvije kompilacije. Jugotonu se pak Mišo vratio 1977. snimivši album “Ovo je naša noć”.

 

Samo nas Mišo sastavit može

Za razliku od mnogih koji su kao „one (s)hit wonderi“ bljesnuli kakvim komercijalno uspjelim glazbenim smećem – Mišo je bio posve svjestan i sebe i svojega uspjeha pa se, desetljećima prije nego li je pojam „public relations“ ušao u uporabu i dnevnu praksu, uspješno  poigravao s medijima, gradeći i podgrijavajući mit o vlastitom „megastardomu“. Konačno, drskošću kojoj je nazivnik bio i ostao poklič „ja sam najveći“, i danas se hvasta – a vrag će ga više znati jesu li ti podaci baš posve točni – golemim nakladama prodanih ploča te u intervjuima ističe apsolutnu nadmoć nad negdašnjim i današnjim “konkurentima”. No, procjene mu nisu bile uvijek točne.

U intervjuu koji sam s njim radio u “Nedjeljnoj Dalmaciji” – a naslov  mu je bio “Samo nas Mišo sastavit može” – baš kao i intervjuu datom “Poletu”, raspričao se o “epizodi skidanja Pavelićeve slike sa zida” u nekoj dvorani u Calgaryju. Na događaj, kojeg je medijima ispričao sam Mišo vrijedi ponovo skrenuti pažnju budući da je s jedne strane bila to tako tipična reakcija “prčevitog” Kovača kao mega-zvijezde koja je svoj stardom živjela ne samo na sceni već i u svakodnevnom životu ali i  racionalan – zapravo jedini mogući – potez  građanina Jugoslavije – pače njene blještave zvijezde – svjesne kako bi se “kompromis” pročitao u domovini.

Evo što je Mišo tada kazao u “Poletu” (od 11. siječnja 1985.):

“Kad smo došli u Calgary, oni (glazbenici iz pratećeg banda – op.Z.G.) su me pozvali i rekli: “Mišo, dvorana nije u redu”,. “Šta je?”. “Dođi, pa ćeš vidjeti”. Otišao sam i ispostavilo se da na zidu vise slike Pavelića i Stepinca. I što sad? Pozvao sam momke koji su se tu nalazili i pitao ih što je moj honorar večeras ovdje: 500 dolara, 1000 dolara, milijun, pet milijuna ili moj život, što je… Oni šute. Tada sam im rekao da skinu te slike. (…) I onda mi jedan od njih prišao i pita me: “šta se vi bojite Pavelića mrtvog?”. Rekoh, slušaj, mi se ne bojimo Pavelića, ako ti se Pavelić sviđa stavi si ga na čelo, ali mene ne možeš kupiti. Tko si ti da mene kupuješ? (…) ja tu igram poker i znam, može izvući pištolj, nema tu policije, nema nikoga, to je tako…”.

Mediji su obilato pisali o “slučaju” skidanja Pavelićeve slike što je, naravno, još više učvrstilo legendu o zvijezdi posebnog kova koja, eto, i u godinama sve očitijeg pucanja negdašnjih dogmi, ima “petlju” suprotstaviti se zlokobnim emigrantskim snagama. Kazati pak da je zbog toga Mišina popularnost u drugoj polovini osamdesetih bila u zenitu mogle bi samo budale! Naime, popis Mišinih mega hitova od 1984. pa do isteka dekade nevjerojatan je. Evo samo nekih: amblematski “Dalmatinac”, antologijski “greatest hits” album “Ostala si uvijek ista” (sa uspješnicama “Jedan dan života”, “Čemu da živim”, “Ostala si uvijek ista”…), megahitovi “ja nemam više razloga da žćivim”, “Ti si pjesma moje duše”, “Odavno više ne plačem zbog tebe”, “Zali to cvijeće suzama sreće”, “Svi pjevaju, ja ne čujem”, “Poljubi zemlju”, “Malo mi je jedan život s tobom”, “Sutra mi sude”, “Samo nas nebo rastavit može”…  Pa ako mu je golem publicitet oko “slučaja Pavelić” i  donio štogod simpatija jugoslavenske publike (ali, istovremeno i “zamrzavanje” veza sa dijasporom i nastupima na kojima se uvijek moglo “utući” štogod deviza) zbog njih nije punio dvorabne od Skopja do ljubljanskog “Tivolija”. Ili pak beogradskog “Sava centra” gdje je na isteku osamdesetih doživio apsolutni trijumf s desetak biseva, “poklonom” cijele momčadi “Crvene zvezde”, Oliverom Mandićem koji mu je klečeći pred njim ljubio ruku…

I Mišo je bio svjestan da druga polovina osamdesetih pripada samo njemu! U intervjuu Petru Lukoviću kazao je “Nikad (takvog) loma (euforije -op.Z.G.) u mojoj karijeri nije bilo do 1986. – 1987. kad se nešto u publici zaljuljalo, kad je na mojim koncertima bila tipična rockerska atmosfera, uz svu popratnu euforiju, skakanje na binu, vrištanje, upaljene šibice, masovno zborno pjevanje… Došla je nova generacija, bez predrasuda. Ona zna što je iskreno, pošteno. Jer, kod mene je sve prirodno, bez prevare”.

Mišo Kovač i Đavoli na MESAMU koncem osamdesetih

 

Godine opasnog življenja

A onda su došle devedesete.

Epizoda s Pavelićem i Stepincem – što mu emigrantski krugovi i moćni “povratnici” nisu zaboravili – ali i prčeviti predizborni intervjui u kojima su bile i opaske na račun zlopamtila Tuđmana i HDZ-a, na pragu “novog doba”  gotovo da su ga gurnule u zapečak. Svojevrsnu je rehabilitaciju dobio pjevajući s Band Aidom u “Mojoj domovini” a onda je došla tragedija. Smrt sina jedinca Edija 1992. – Mišo i danas vjeruje ubijenog u nerazjašnjenim okolnostima –  a potom i krah braka s Anitom,  nikada nije prebolio. Pokušaj samoubojstva 14. siječnja 1999. bio je “veliki finale” agonije Mišinih devedesetih no uvijek sam bio sklon tezi da bi  i bez užasa koji ga je snašao njegova karijera postupno kopnila. Bez obzira na probleme sa Vrhovnikom i novom vlašću – koji su mu, držeći ga “jugoslavenčinom”, zamjerili i izjave poput one da će pobjedi li na izborima HDZ, napustiti zemlju – pa i osobnu dramu nakon pogibije sina, Mišu je ipak bilo nemoguće zamisliti kao aktera tadašnje ratne hrvatske estradne zbilje s  nastupima na play-back u opskurnim kafićima, hercegovačkim diskotekama ili u vatrogasnim domovima u slovenskoj provinciji. Jer, Mišo je bio zvijezda mnogo većega formata.  

Pišući jednom prigodom ogled o „fenomenu Miše Kovača“ zapisao sam da je on sličan fenomenu uspjeha i trajnosti mita o Johnnyju Štuliću. Još jednom netipičnom svatu koji je prkosio baš svakoj žanrovskoj „kategorizaciji“ i krutom estradnom pravilu. Uostalom, nije li buntovni Štulić kao metafora novog vala, skončao u vlastitoj samodestrukciji baš kao i  mega-zvijezda Mišo, koji je u devedesetima s jednakim marom obračunavao s vlastitom estradnom „boljom prošlošću“? I Johnny i Mišo su „izvođači“ kojima se – mada ih nitko ne bi nazvao slavujima – uvijek vjerovalo a obojica su bili i „projekt“ ili „fenomen“ velikog (jugoslavenskog) tržišta odnosno „veliki igrači“.  Preveliki za „malu Hrvatsku“ na početku ratnih devedesetih. Da je kojim slučajem imao skladateljskoga i tekstopisačkog talenta, Mišo bi zacijelo u devedesetima rado napisao što i Brian Wilson: I just wasn’t made for these times.

Mišu danas cijene i štuju i Torcida i klinci koji slušaju T.B.F., Vojka V, i Hladno pivo ali i dalje ona stara  publika koja drži da je „Proplakat će me zora“ najbolje što su ikad iznjedrile Prokurative. Ima tu istine jer voljeli Mišu ili ne njegova je diskografija u baš svakom ozbiljnom retrospektivnom čitanju dobro držeća. Pače, ključna za svaku raspravu o “zlatnim” sedamdesetima i osamdesetima te ultimativni argument za tvrdnje o superiornosti „bolje prošlosti“ dalmatinske estradne (populističke) pjesmarice nad samozvanim himnama „gena kamenih“ i instantnim klapskim „uspješnicama“. Tko to ne čuje doista zaslužuje „ostima po kostima“.

 

DISKOGRAFIJA

Mišo Kovač je tijekom sedamdesetih, a posebice u osamdesetima u predodžbi milijuna fanova strateški raspoređenim u baš svim republikama i pokrajinama bio više od pjevačke zvijezde. Bio je – legenda. Nastojeći biti trajno izdvojen iz turobne socijalističke estradne matice Mišo je –  vještiji u odnosu s medijima od svih konkurenata – uspješno podgrijavao mit i  uporno isticao nepripadanje estradnom društvu kojemu je formalno pripadao. Zašto, pojasnio je u intervjuu Peri Lukoviću na isteku osamdesetih.  “Godinama uspijevam prodati svaki LP preko sto tisuća primjeraka, bez medijske reklame. To je raritet u jugoslaviji a kad si raritet onda je teško egzistirati, jer je ovo kampanjska zemlja koja peratri trendove i u ojoj je teško da na vrhu ostane netko tko je nekad bio popuaran. Jugoslavija je navikla mijenjati heroje, jer nema muzičku tradiciju jedne Amerike ili Zapada!”.

Svijest o potrebi isticanja svoje izvanvremenosti, trendovske nepotrošenosti, prizivanje Williea Nelsona i Elvisa Preselya – velikana koji su u zrelim godinama odbijali promjene i trendovske infekcije – kao svojih ultimativnih glazbenih junaka, Mišu je doista izdvajala iz estradnog krda koje je bilo u trajnoj potrazi za novim ovnom predvodnikom. Stoga je i dalje  s golemim zadovoljstvom u medijima isticao svoju “drugačijost” garnirajući priču o nezainteresiranosti za aktualne žanrove, zvijezde i zvjezdice spomenom svojih golemih naklada ili “usputnim” komentarima poput onoga da je u New Yorku slušao Presleya dok njegovi šlageraški konkurenti nisu znali ni za San Remo.

Mišu Kovača se, rekoh, može voljeti ili ne no njegova diskografija je u svakom retrospektivnom čitanju neizbježna za rekonstrukciju scene u “zlatnim” sedamdesetima i osamdesetima, te je jedan od  temeljnih prinosa domaće pop-kulture. Skladbe poput “Proplakat će zora”, “Dalmatinac nosi lančić oko vrata”, “Dalmatino”, “Noćas ćemo zemlji ka materi reći”, “Dalmacija u mom oku”, “Ti si pjesma moje duše”, “Ostala si uvijek ista”, “Ja ne mogu drugo”… reprezentativni su komadi za rekonstrukciju jednoga vremena, prostora ali i djelići puzzlea jedne autentične  estradne legende. Koja je – premda nesmiljeno razarana i  samuništavana – čak i danas zanimljivija od svih samozvanih «nasljednika» koje su tijekom devedesetih naplavili politika, patetično domoljublje  i petparački ukus.  

Srećom,prosudbu više ne treba samo graditi na škriputavim vinilima budućim da je Croatia Records –  shvaćajući sve više  koliko je značajan njihov stari katalog – objavila i 13 originalnih Mišinih albuma nastalih između 1971. i 1989. Riječ je o digitalno remasteriranim snimkama koje su 2008. po prvi put objavljene na CD-u s originalnim coverima nekadašnjih LP-a  u mekoj ambalaži čime su, zapravo, ispoštovani aktualni standardi  svjetskih reizdanja.

Jedna od najgorih kletvi – uz sam bok one “imao pa neimao” – glasi “dabogda te stigla prošlost”. Posebice u estradi. No, Mišu Kovača je diskografska prošlost stigla kao blagoslov a ne prokletstvo. Serijal njegovih dijamantnih, platinastih i zlatnih ploča, nisu samo komercijalni zgodici prodani u danas nezamislivim zbirnim višemilijunskim nakladama koje su Miši donijele status najprodavanijeg izvođača u hrvatskoj diskografiji, već – što je daleko značajnije – pouzdan materijal za prosudbu o “fenomenu Miše Kovača”. A on je, ma koliko da se uvijek isticala Kovačeva nesumnjiva koncertna karizma i isticao trajni feštarski karakter njegovih nastupa u živo koji je i danas temeljac Mišinog opstanka u šugavim vremenima, apsolutno reprezentativan. Pače, preslušavanje remasteriranih albuma izvorno objavljenih i prije trideset i kusur godina, daje daleko povoljniju sliku od reza u hrvatsku produkciju zabavne glazbe i njene “niske vrhunce” zabilježene za  posljednjih dvadeset godina.  Evo i zašto…

Album “Mišo Kovač” iz 1971. – objavljen nakon niza singlica s coverima snimljenim između 1964. i 1965. – izuzetan je projekt koji ne potvrđuje samo autorsku potentnost Stjepana Mihaljinca i Drage Britvića (“Proplakat će me zora”), hit-makerski potencijal Đorđa Novkovića (“Za mene sreće nema”, “Čemu da živim”, “Serenada”, “Marija”) i Zdenka Runjića (“Sretan put”), zavidna aranžerska rješenja usuglašena s aktualnom tadašnjom anglosaksonskom produkcijom Elvisa, Toma Jonesa, Engelberta Humperdincka… već i osebujne Mišine izvedbe drsko drugačije od drugih.

Album “Ovo je naša noć” iz  1977. prvi je projekt druge faze Kovačeve karijere odnosno album koji je temeljac njegovog najuspješnijeg razdoblja. Faza klasičnog Miše Kovača kao perjanika dalmatinske  šlageristike otvorena je long play pločom za koju je svih 12 skladbi napisao Dušan Šarac no album iz 1979. “Uvijek ima nešto dalje” bio je više okrenut popu i suvremenijim aranžmanima koje je potpisao – kao i dio autorskog materijala – S.M.Kovačević lider grupe More. Godinu kasnije stvar sve više u svoje ruke uzima Đorđe Novković koji na albumu “Čovjek bez adrese” – na kojemu je još kao autor dominantan Kovačević – potpisuje hitove: “Jedina prava bila je ona”, “Ja te čuvam”, “Neki crni konjanici”…

Ista ekipa Kovačević – Novković potpisuje i sljedeći uspješni album pop stilizacija “Jači od vjetra” (i on je prodan u blizu 200 tisuća primjeraka) nam kojemu su svirali iskusni glazbenici s pop i rock pedigreom (Dragoljub Milo Vasić – alias Jasmin Stavros svirao je bubnjeve, gitare Pif Bogunović, bas Slobodan Kovačević, saksofon Mladen Baučić – Baučo, klavijature Remi Kazinoti).

Nastojeći očito zadržati oba pola produkcije Mišo je 1982. – ponovo sa Šarcem kao skladateljom i Krstom Jurasom kao tekstopiscem – objavio “Dalmaciju u mom oku”; album s 10 brojeva rasne dalmatinske šibenikonostalgične šlageristike (“Dalmacija u mom oku”, “Šibenske kale”, “Stiga je brod”, “Materina dota”…)  odrađene s pop-rock postavom glazbenika (Vasić, Bogunović, Vedran Božić, Davor Černigoj, Mato Došen)… Mišo je i kasnijim albumima solidnog standarda nastavio slaganje oba pola svoje estradne karijere (sa Šarcem zaduženim za dalmatinski šlager a Kovačevićem i Novkovićem kao autorima koji su ga približavali popu) nižući hitove koji su  obilježili rang liste popularnosti osamdesetih. Ipak Mišo ne bi bio ono što jeste a da – posve mimo ukusa najšire scene – nije na albumima uključio i iskorake prema countryju. Naime album “Ostala si uvijek ista” donio je nove verzije starih Mišinih uspješnica i covera poput “Jedan dan života”, “Vrijeme plakanja”, “Zelena trava doma mog”… te bio ogrnut country stilizacijama.  

Albumi pak s kraja osamdesetih bili su pravi rasadnici hitova. Novkovićevog hitoidni capolavoro bio je “Malo mi je jedan život s tobom” – čija je naslovna skladba aranžerski također bila naslonjena na Mišinog omiljenog pjevača Williea Nelsona – a i na slijedećem “Samo nas nebo rastavit može”, Novković je potpisao nekoliko sigurnih zgoditaka osiguravši sebi vječnost, a Miši – diskografsku bolju prošlost.  

Mišo Kovač je ovih dana dobio veliku zadovoljštinu na Splitskom festivalu odnosno na retrospektivnoj večeri pod nazivom „Split pjeva Mišu“. Hrvatska diskografska udruga dodijelila mu je naime posebno priznanje Multi-platinum award za najtiražnijeg izvođača svih vremena. Jer Mišo, kao i njegov Hajduk, bez obzira na probleme i gadne dane,  žive vječno.

NAJBOLJE OD MIŠE

«Mišo Kovač» (1971.)

«Jači od vjetra» (1981.)

«Dalmacija u mom oku» (1982.)

«Ostala si uvijek ista» (1985.)

«Ti si pjesma moje duše» (1986.)

«Malo mi je jedan život s tobom» (1987.)

«Samo nas nebo rastavit može» (1989.)