Piše: Zlatko GALL

Dva albuma Moody Blues iz šezdesetih svakako zaslužuju pažnju kao ogledni primjerci početka tranzicije prema prog-rocku u kojem su na isteku dekade psihodelija i utjecaji klasičnih partitura bili gotovo pa nezaobilazni sastojci.

Mada je zacijelo prva pomisao na spomen Moody Blues snena (za neke i danas cendrava) balada i mega hit „Nights In White Satin“ i ovaj band predvođen klavijaturistom Mikeom Pinderom i multiinstrumentalistom Rayom Thomasom kao i većina britanskih bendova ima korijen u rhythm and bluesu i bluesu. Pače, Moody Blues su slovili kao jedna od boljih R&B grupa iz vremena prvog britanskog „invazijskog vala“ na Ameriku. Svjedočio je to i njihov hit „Go Now“ iz 1964. koji se dobacio do prvog mjesta u Velikoj Britaniji i došao na Top 10 u SAD što im je, uzgred rečeno, donijelo i vizu kao predgrupi Beatlesa na američkoj turneji.

No već 1967. (objavljen 10 studenog) njihov drugi album „Days Of Future Past“ sa “klasičnom“ postavom u kojoj su još bili gitarist i pjevač Justin Howard, basist John Lodge i bubnjar Graeme Edge, pokazuje drastičnu promjenu smjera. Jedan od poticaja svakako je bila stereo tehnika koju je 1966. uvela njihova etiketa Decca (projekt „Deramic Stereo“) odabravši baš Moody Blues za njene promotore. Umjesto da snime pop/rock klasični crossover sa svojom (rock) verzijom Dvořákove  „New World Symphony“ (iliti Simfonije br.9 u E molu znane i pod imenom „Iz Novog svijeta“) Moody Blues su snimili rock album s ciklusom pjesama kojem je orkestralni okvir skrojio dirigent i aranžer Peter Knight. Bio je to pionirski projekt (doduše pomalo i pretencioznog) povezivanja klasične rock pjesme i klasike no zahvaljujući singlu „Nights In White Satin“ a potom i „Tuesday Afternoon“ album je sjajno prošao i u Velikoj Britaniji i u Americi. Tajming objave albuma bio je naime sjajno (mada slučajno) pogođen u sezoni kojom su Beatlesi zavladali svojim “Sgt Pepperom“ koji je, zna se,  otvorio vrata i uši za psihodelijom ozračen rock s elementima klasike. Pinderov melotron (koji je koristio zvukovnicu gudača) donio je prepoznatljiv i tako tipičan zvuk Moody Bluesa, „podebljan“ Thomasovim flautama i klavijaturama te Haywardovom gitarom iznad tipične rokerske ritam sekcije te „klasičnih“ uleta orkestra. Bio je to i jedan od prvih album prog-rocka naslonjenog na klasiku.   Album je otvorila „The Day Begins“ koja je, kao prva pjesma snimljena ne sessionu, i bila nadahnuće za tematski ciklus pjesama koje su govorile o mijenama u jednome dan. Imala je raskošan Knightov aranžman za London Festival Orchestra te bila zamišljena kao tema na pola puta između klasike i filmske glazbe. Bila je to prava uvertira u konceptualni album nakon kojeg je slijedio niz sličnih orkestralnih brojeva pomiješan s pjevanim skladbama naslonjenih na britpop i psihodeliju („Another Morning“,“Forever Afternoon“, „Nights In White Satin“…) te fuzijskim skladbi s instrumentalnim/orkestralnim uvodima i bendovskom rock razradom („Peak Hour“, „Twilight Time“)…

Mike Pinder je bio prepoznat ne samo kao pionir melotrona već i najveći ekspert (pa će kasnije raditi na njegovim bitnim preinakama) što je bilo još očitije na slijedećem također konceptualnom albumu „In The Search Of The Lost Chord“ snimljenom 1968. bez orkestra. Dakako, s obilatom uporabom Pinderovih drvenih puhačih instrumenata i francuskog roga te melotrona i čembala koje je svirao i Howard. Uvodni broj „Departure & Ride My See-Saw“ za razliku od sladunjavih balada prethodnika ima dramatičnu strukturu skladbe i napaljenu rockersku svirku uz već ranije patentirana višeglasja, „Dr Livingstone/I Presume“ ide prostorom a la Kinks/Beatles u zagrljaju rocka i music hall dok je „A House Of Four“ dvodijelna Pinderova ambiciozna no i wilsonovski melodiozna  tema koja se našla na obje strane albuma. Album kao novost donosi Haywardov sitar (još jedno obilježje kasnijih snimaka Moody Bluesa i nedvosmislen danak psihodeliji). Znakovita psihodelična „Legend Of The Mind“ bila je posveta Timothyju Learu srodna psihodeličnim Beatlesima. Baš kao i lennonovska „The Best Way To Travel“ s instrumentalnim dijelom koji kao da stiže s „Magical Mystery Tour“ dok je veoma dobra „Voices In The Sky“ – jedan od upečatljivih brojeva albuma – donovanovska folky-psihodelična balada s akustičnom gitarom i flautom. „Visions Of Paradise“ te zaključna „The Word & Om“ novi su naklon psihodeliji uz rasnu melodiju, višeglasja, flautu, sitar…

Dva albuma iz Moody Bluesa iz šezdesetih svakako zaslužuju pažnju kao ogledni primjerci početka tranzicije prema prog-rocku u kojem su na isteku dekade psihodelija i utjecaji klasičnih partitura bili gotovo pa nezaobilazni sastojci.

Bio je to i put kojim su kročili Nice virtuoznog klavijaturiste Keitha Emersona. Tijekom tri godine djelovanja Nice su stekli kultni status na britanskoj underground/proto prog-rock sceni kao karika u lancu koji je od psihodelije, jazza i „klasike“ vodio ka prog/art rocku sedamdesetih. Na početku karijere Nice – sa klavijaturistom Keithom Emersonom, basistom Leejem Jacksonom, bubnjarom Ianom Hagueom kojeg je kasnije zamijenio Brian Davison te gitaristom  Davyjem O’Listom – djeluju kao prateća grupa soul pjevačici T.T. Arnold, bivšoj članici Ikettesa. Samostalnu karijeru počinju pak albumom „The Thoughts of Emerlist Davjack“ koji izlazi 1968. podržan singlom „America“: iznimnom i neobičnom verzijom broja iz mjuzikla „West Side Story“. Prvijenac je donio netipičan spoj jazzy elemenata, psihodeličnog bluesa, klasične glazbe, soula, hendrixovskih utjecaja (što ne čudi jer Nice su s Jimijem bili na američkoj turneji) kao svojevrsni eho njihovih koncerata kao „opening act“ za P.P.Arnold.  Na albumu su se našli dijelovi „Sinfoniette“ Leoša Janáčeka te prearanžirana tema Dave Brubecka „Blue Rondo a la Turk“ preimenovana u „Rondo“ (s uvodnim bas riffom a la „Paint It Black“ Stonesa) ali i brojevi poput hendrixovske „Bonnie K“ – s međuigrama gitare i Hammonda,“War & Piece“ koji je demonstrirao klasičnu Emersonovu sviračku maniru, psihodelično eksperimentalnu „Tantalising Maggie“, te art-rock stilizacije poput „The Cry Of Eugene“, naslovne teme i „Azraela“… No daleko od svega s albuma za uzlet je bio presudniji singl „America (Second Amandment)“ sa slobodnom razradom Bernsteinove teme u koju su ubačeni dijelovi Dvořákove „New World Symphony“.

Usred rada na drugom albumu grupu napušta Davy O’List pa Nice (koji su razmišljali o novom gitaristi poput Stevea Howea koji je kasnije pristupio grupi Yes) nastavljaju kao trio. Album „Ars Longa Vita Brevis“ objavljen te iste 1968. donio je bitnu promjenu smjera no kao logičan nastavak prethodnika. Naime,  središnji broj albuma (koji b i na koncertima potrajao i više od 15 minuta) tema „Ars Longa Vita Brevis“ bila je u formi suite kao mješavina kompaktnog rock tria i orkestra a uključila je i djeliće Bachovih “Brandeburških koncerata“(jedan stavak iz trećeg Koncerta). Nije to bio jedini „umetak“ klasične partiture jer je Emerson posegnuo i za Sibeliusom.

Treći album „Nice“ (u SAD je izdan pod imenom „Everything As Nice As Mother Makes It“) objavljuju godinu kasnije na kojoj se na A strani uz novu verziju „Azrael (Revisited)“ s jazzy štihom i citatom Rahmanjinova, našla iznimna obrada teme Tima Hardina „Hang On To A Dream“ s „raštimanim“ honky-tonk te jazz klavirom, diskretnim klasičnim citatima i zborom. Album je donio nova logična srastanja utjecaja psihodeličnog rocka, jazza i klasike te na B strani snimljenoj uživo u Fillmore Eastu u podužim brojevima poput „For Example“(devetominutna tema s brzoprstićkim Emersonom i jazzy ritmom), „Ronda“ (uobičajenog koncertnog standarda) i jedanaestominutne obrade Dylanove „She Belongs To Me“ (objavljene i na singlu) nepatvorenu poetiku jazzom i klasikom ozračenog prog-rocka.

Pokazao je to i oproštajni album iz 1970. „Five Bridges Suite“ te, naravno, Emersonova super grupa Emerson, Lake & Palmer utemeljena iste godine.