Piše: Zlatko GALL

Znate već za većinu remek djela rocka (popularne glazbe) koji su objavljeni u famoznoj 1968.? Znate za Hendrixov „Electric Ladyland“, „Astral Weeks“ Vana Morrisona, dvostruki „bijeli“ album Beatlesa? Za „Beggars Banquett“ Stonesa, za sjajne albume Zappe, Simona & Garfunkela, Byrdsa, Kinksa, Arethe Franklin… i još barem dvadesetak dugosvirajućih vinila koji su zlatnim slovima upisani u povijest rocka? No, kako stojite sa hit singlovima koji su prije pedeset i jedne godine vladali svjetskim rang listama? Te, baš kao i albumi, u mnogome „formatirali“ scenu narednih pedesetak godina. Riječ je, naime, ili o skladbama koje su kao mega-hitovi presudno utjecale na žanrove, trendove i glazbene stilove ili pak unijele goleme inovacije, otvorile vrata eksperimentu, donijele pomake u produkciji i načinu promocije…  

Godina je, ništa čudno, počela u znaku Beatlesa jer je njihova „Hello Goodbye“ bila na vrhu britanske rang liste punih sedam tjedana – gotovo cijelog prosinca 1967. i siječnja iduće godine. Skladba koju je napisao Paul bila je dio „paketa“ koji je već dao „Sgt Peppera“ no kao „jurišni“ i komercijalan broj prihvatljiv i publici kojoj su „Day In Life“, „Benefit For Mr Kite“ i ostala remek djela s albuma bili odveć zahtjevni. Bio je to tipičan pop-rock broj idealan za radijsku vrtnju. Budući da su Beatles snimili tri promotivna filma u kojima odjeveni u ruho „Sgt Peppera“ sviraju „u živo“ na pozornici, moglo bi se reći da je “Hello Goodbye“ i prvi video-spot kojim se reklamira skladba grupe koja je prestala svirati pred publikom te iskoristila moć televizije.

U veljači pak na dva tjedna vrh zauzimaju Manfred Mann sa svojom obradom Dylanove „Quinn the Escimo“ koja je postala „Mighty Queen“. Bila je to već treća obrada Dylanovih pjesama u izvedbi Manfred Manna i njihov najveći hit. Koncem mjeseca na vrhu su opet Beatlesi s „Lady Madonnom“, posljednjim hitom za Parlophone jer već sljedeći „Hey Jude“ objavljuju na svojoj etiketi Apple. „Lady Madonna“ se na rang listi zadržala, za standarde Beatlesa, „mizernih“ osam tjedana, a s vrha ju je, zanimljivo, skinuo veteran Cliff Richard svojom “eurosongovskom“ uspješnicom „Congratulation“; skladbom koja se desetljećima vrtjela i na domaćim radijima kao nezaobilazan čestitarski broj na programima „zaželjeli ste poslušajte“. Skladba je naprosto harala eterom o čemu svjedoči čak trideset verzija koje je Cliff Richard snimio da bi zadovoljio apetite i ukuse slušatelja diljem svijeta.

Novo iznenađenje donio je „What A Wonderful World“ u izvedbi Louisa Armstronga; hit koji je u travnju i svibnju dominirao i britanskim i europskim rang listama. Golem uspjeh skladbe slavnog jazz trubača i pjevača bio je, držali su mnogi, i rezultat nove samosvijesti crnačke populacije u vrijeme borbe za građanska prava. Jer  u turbulentnoj 1968. Louis Armstrong i njegov uzlet iz obitelji negdašnjih robova do svjetskih pozornica, bile su bogomdan primjer novoj generaciji Afroamerikanaca. U svibnju je veliki hit s obje strane Atlantika, skladba „Young Girl“,  – danas zaboravljenih – Garry Puckett & The Union Gap. Vremešna pop publika možda ih pamti i po prethodnom mega uspjehu „Woman, Woman“, ali i po scenskoj odjeći – uniformama iz američkog Građanskog rata. „Young Girl“ je bila bogato orkestrirana pop skladba s utjecajima baroque-popa, tada veoma popularnog Herba Alperta i Tijuana Brassa te soul produkcije Motowna. Vraški stilski daleko od hita koji ju je maknuo s vrha britanske rang liste: „Jumping Jack Flash“ Rolling Stonesa. Izvanvremena skladba (i danas često na koncertnom repertoaru) bila je povratak Rolling Stonesa „osnovama“: rhythm and bluesu i bluesu nakon psihodeličnih eksperimenata na „Their Satanic Majestic Request“. Nastala je na sessionu tijekom snimanja “Beggars Banqueta“, a ključni ton (reklo bi se „šug“) daju joj prepoznatljiv riff te Keithove gitare koje je snimao eksperimentirajući različitim štimovima. Na samom početku ljeta rodio se hit „Baby Come Back“ Equalsa. Skladba miješanog crno-bijelog benda koji je karijeru započeo svirajući ska/pop  do danas je ostala zapamćena po zaraznom (i mnogo puta kasnije kopiranom) riffu gitariste Eddyja Granta. O utjecaju banda govori i činjenica da su The Clash snimili svoju verziju njihove „Police On My Back“.

Ljeto 1968. obilježili su i hitovi Tommyja Jamesa & Shondellsa „Money Money“ te „Fire“ u izvedbi The Crazy World Of Arthur Brown. Prva je bila europski i američki hit Tommyja Jamesa koji je u šezdesetima prošao zanimljiv put od tipičnog garažnog „rokera“, jednog od aktera „bubblegum popa“ do psihodelijom temeljito inficiranog autora i izvođača koji je glazbi dao sjajnu „Crimson And Clover“. Arthur Brown i njegov band bili su pak tipičan izdanak britanske psihodelične scene s čijeg je prvijenca skinut singl „Fire“ i postao neočekivani mega hit s milijunskom prodajom. Koncem ljeta Beach Boys su opet na vrhu ljestvica popularnosti singlom „Do It Again“ (skinutom sa albuma „Friends“), klasičnim nostalgičnim podsjetnikom na dane surfa i čarobnih vokalnih harmonija. Patentirana višeglasja na prvo mjesto su dovela i The Bee Gees sa singlom „I’ve Gotta Get A Message To You“. Bio je to svojevrsni povratak u top formu nakon neuspjelog singla „Jumbo“ odnosno na trasu izvanvremenih hitova poput „New York Mining Disaster 1942“, „To Love Somebody“, „Holiday“, „Massachusetts“, „Words“…

Rujan je donio još jedan novi hit Beatlesa: Paulovu „Hey Jude“. Bio je to njihov već 15. britanski no.1 hit, prvi singl objavljen na njihovoj etiketi Apple te skladba s vrha rang lista koja je najduže trajala: sedam minuta i deset sekundi. Nakon „Hey Jude“ stigao je još jedan veliki hit s etikete Applea, singl Mary Hopkins „Those Were The Days“. Nostalgična i romantična skladba (zapravo cover verzija ruske narodne pjesme) u izvedbi štićenice Beatlesa prodana je u golemih četiri milijuna primjeraka, a na vrhu je ostala šest tjedana. Početkom studenog smijenio ju je Joe Cocker svojom verzijom „With Little Help From My Friends“ pa bi se moglo reći da je britanska (a dobrim dijelom i svjetska) rang lista tih mjeseci bila posve u znaku Beatlesa. Zanimljivo je da su „With Little Help…“ koja je bila istovremeno posveta Beatlesima i Rayju Charlesu kao Cockerovom pjevačkom uzoru, u studiju snimili vrhunski glazbenici među kojima je bio i Jimmy Page. „With Little Help…“ Cockeru je širom otvorila vrata jer su, uzgred rečeno, za njim slijedili hitoidne „Delta Lady“, „The Letter“ te, dakako, i čuveni nastup na Woodstocku godinu kasnije.

Naizgled neočekivano europskim rang listama u studenome je vladao Hugo Montenegro sa svojim orkestrom i zborom izvodeći temu iz kultnog Leoneovog spaghetti-westerna iz 1966. „Dobar, ružan i zao“. Bio je to naravno udarni glazbeni broj-tema s potpisom Ennia Morriconea, a nova izvedba uključila je i nezaobilaznog Morriconeovog „zviždača“ Muzzyja Marcellina te Arthura Smitha koji je svirao onu prepoznatljivu okarinu u uvodu… Zahvaljujući golemom uspjehu singla te kultnom statusu filma i njegove glazbe, Morriconeov se utjecaj proširio daleko izvan kruga ljubitelja filmske glazbe. Zapravo, postao je standard za kojim će u narednim desetljećima posezati mnogi od Ramonesa i Motorheada (koji su temom iz filma otvarali svoje koncerte), Wall Of Voodoo, Bomb Of Bass ili Calexica do naših The Bambi Molestersa i The Strange. Godinu je pak zaključio pop hitić „Lily The Pink“ liverpoolskih The Scaffolda; vesela napitnica koja je zaintrigirala tadašnju pop javnost jer je u Scaffoldima bio mlađi brat Paula McCartneya Michael (koji se potpisivao kao Mike MacGear).

Naravno, 1968. je dala i gomilu sjajnih i utjecajnih singlova te hitova koji nisu dospijevali na sam vrh britanske ili američke rang liste. Bile su tu recimo jake snage Motowna poput Diane Ross & Supremesa s „Love Child“, Marvin Gaye („I Heard It Through The Grapevine“) i Sly& The Family Stone sa „Dance To The Music“.

Godinu su obilježili i Moody Blues s megahitom „Nights In White Satin“, James Brown s mobilizatorskom „Say It Loud – I’m Black and I’m Proud“, Otis Redding  s posthumnom uspješnicom „(Sitting On The)Dock In The Bay“) te Aretha Franklin singlom „I Say A Little Prayer“. Tu su i Cream („White Room“), Jimi Hendrix sa „All Along The Watchtower“ (do danas najboljom obradom jedne Dylanove pjesme), Leonard Cohen sa „Suzanne“, The Band („Weight“), Dusty Springfield s vječnom „The Son Of The Preacher Man“, Glen Campbell („Wichita Lineman“), Simon & Garfunkel („Mrs Robinson“), Troggs i „Love Is All Around“, Johnny Cash („Folsom Prison Blues –live“), Van Morrison („Astral Weeks“),Townes Van Zandt („Waitin’ Around To Die“), Donovan („Hurdy Gurdy Man“)…

Mada sve više okrenuti formatu albuma, singlovima su bljesnuli Fleetwood Mac („Albatross“), The Who („Magic Bus“), Small Faces („Lazy Sunday“), Deep Purple („Hush“), Doors („Hello I Love You“), Iron Butterfly („In A Gadda Da Vida“), Canned Heat („On The Road Again“), Velvet Underground („Sister Ray“), Steppenwolf („Born To Be Wild“), ali i Jose Feliciano („Light My Fire“), Vanilla Fudge s coverom hita Supremesa „You Keep Me Hanging On“ … te mnogi drugi. Dajući najbolji odgovor zašto je 1968. bila možda i najznačajnija godina u povijesti rocka.