Piše: Zlatko Gall

Autor koji je za života – preminuo je naime u 26. godini još 1974. – objavio samo tri albuma i to „Five Leaves Left“ (1969.), „Bryter Layter“ (1970.) i „Pink Moon“ (1972.), od konca osamdesetih do danas postao je ne samo kultna već iznimno utjecajna figura pa su negdašnju malobrojnu kultnu sljedbu zamijenili novi fanovi među kojima i mnogi viđeni protagonisti s indie-pop i folk scene: Everything But The Girl, Belle & Sebastian, Mojave 3, Lambchop, Eliott Smith, Jeff Buckley, R.E.M., Walkabouts, High Llamas… Kao da su svi željeli upiti dio iznimnog glazbenog naslijeđa s albuma koji su u vrijeme  izvornog objavljivanja imala skromni uspjeh.

Drakeova je karijera započela nakon što su ga otkrili Fairport Convention za nastupa u Cambridgeu gdje je 1967. svirao miješajući vlastiti materijal sa skladbama Dylana, Phila Ochsa, Donovana ili Berta Janscha. Fairporti su ga upoznali s producentom i menadžerom Joeom Boydom koji je dvadesetogodišnjem Drakeu, poslušavši demo snimke, ponudio prvi ugovor i termine u studiju.

Prvijenac „Five Leaves Left“, sniman od ljeta 1968. do srpnja 1969., bio je i ostao senzacionalan debut te jedan od najutjecajnijih albuma u povijesti britanske folk-rock scene. Ne samo zbog doista reprezentativne autorske i izvođačke forme Nicka Drakea – premda je, naravno, baš njoj dugovao uspjeh – već i iznimne glazbene tapiserije koja je ovijena melankoličnom koprenom: svojevrsnim „trade markom” Drakeovog rukopisa. Na trenutke gotovo i šapčući vokal bio je praćen veoma dobrom Drakeovom akustičnom gitarom te podrškom iznimnih folk-rock glazbenika predvođenih Richardom Thompsonom – tadašnjim gitaristom i liderom Fairport Convention – te basistom/kontranasistom Pentanglea Dannyjem Thompsonom. Poseban kolorit albumu dala je  – pokazalo se revolucionarna – „barokna” orkestracija Drakeovog prijatelja s koledža Roberta Kirbyja. Tekstovi pastoralnih fantazija poput  „The Thoughts Of Mary Jane“ ili intimističke melankolične bilješke poput „Way To Blue“ i „River Man“, bezgrješno su srastali s aranžmanima i – posebice – iznimnim basom Dannyja Thompsona koji je čak i rasplinutim temama davao čvrst oslonac.

Album objavljen 1. rujna 1969. je otvorila „Time Has Told Me“, melankolična balada s Drakeovom akustičnom gitarom, countryjem ozračenim naglascima električne gitare Richarda Thompsona, diskretnim klavirom Paula Harrisa i kontrabasom Dannya Thompsona. Gudački aranžman za „River Man“ potpisao je Harry Robinson postigavši da se načelno minimalistički broj (akustična gitara i kontrabas) doimlje poput kakve raskošne teme chamber-popa. Dakako gudači su i dodatno naglasili melankoličnu atmosferu broja i sjajno legli uz Drakeov šaputavi vokal. „Three Hours“ je još ogoljenija jer se uz Drakeovu akustičnu gitaru (nadahnutu i ranim Dylanovim folk stilom)i Dannyjev upečatljiv kontrabas u broju čuju još samo konge  Rockyja Dzidzornua. „Way To Blue“ – jedna od najboljih Drakeovih pjesama – joj je čista suprotnost zahvaljujući sjajnom Kirbyjevom gudačkom aranžmanu koji se proteže i na „Day Is Done“ s tipičnim brit-folk elementima bliskim i Fairport Conventionu i Pentangleu. „Cello Song“ – s violončelom Clare Lowther – apsolutno je remek djelo koje će – i to odlično – kasnije obraditi i Walkabouts na albumu „Brittle Days – A Tribute To Nick Drake“. Uvodni folky gitarski „brzac“ veoma brzo je podebljan violončelom koji – uz kontrabas i diskretne konge – uvjerljivo gradi sjetnu atmosferu te idealno paše uz Drakeov vokal posebno kad voze zajedno melodiju u završnici broja. Za najvedriji (najoptimističniji) broj albuma „The Thoughts Of Mary Jane“ (naravno, Mary Jane je ulično ime za marihuanu) koja je u istom sazviježđu kao i „As Tears Goes By“ Stonesa, Kirby je ponovo napisao aranžman dodavši ambijentalnim gudačima i dominantnu flautu. „Man In A Shed“ opet uvodi Harrisov klavir uz iskorak prema jazzu, a „Fruit Tree“ – još jedan veličanstven zgoditak albuma – blista u savršenom spoju akustičarske folk laganice i Kirbyjevog raskošnog (na trenutke dramatičnog) aranžmana s gudačima i dionicama bas oboe, flaute i francuskog roga koji temi daju i baroknu aromu. Album zaključuje veličanstvena klavirska balada „Saturday Sun“ s lucidno ubačenim vibrafonom koji joj daje ugođaj jazzy laganica.    

I sljedeći Drakeov projekt – album „Bryter Layter“ iz 1970. – bio je remek djelo. Formula je u osnovi ostala ista: refleksivni tekstovi, jednostavne melodije i melankolično raspoloženje no, ovoga puta uz slojevitije aranžmane.  Kirbyjeve orkestracije fascinantne su a Boydova produkcija uspješna kao i na prvijencu. Prvorazredan prateći band ponovno je predvodio Richard Thompson te još dvojica članova Fairporta: basist Dave Pegg i bubnjar David Mattacks a na snimanju su pomogli i gosti poput Johna Cale koji je svirao klavir i ostavio izniman trag u „Northern Sky“. Osim laganih terma na tragu prvijenca, poput melankoličnih „Hazey Jane I“ i „Hazey Jane II“ ili „At A Chime Of A City Clock“, Drake je bio jednako uvjerljiv u temama poput šestominutne „Poor Boy“ koja je imala i diskretne elemente jazza.

Unatoč dobrim kritikama i „Bryter Lyter“ je prošao gotovo nezamjećen od potencijalne publike. Dijelom svakako i stoga što je Drake panično bježao od koncerata i komunikacije s publikom i medijima. Zla komercijalna kob albuma ionako introvertiranog i melankoličnog Drakea gurnula je u depresiju. Ipak, mada s ozbiljnim psihičkim problemima, 1972. ponovo je ušao u studio te posve sam, samo u društvu inženjera zvuka, u dva dana snimio „Pink Moon“. Bio je to minimalistički album dešperacije i suicidalne melankolije s golim vokalom te šturom gitarskom i klavirskom pratnjom.

Očekivano, album se nije prodavao, a Drake, u stanju potpune depresije, snima četiri skladbe za sljedeći album, a među njima i temu „Black-Eyed Dog“ u kojoj je predvidio svoju smrt. Razmišljajući i o prekidu karijere iznenada je u pola snimanja napustio studio, otišao u Pariz, a potom, nakon povratka u Englesku, preminuo. Nikada nije razjašnjeno je li njegova smrt bila samoubojstvo ili pak slučajno predoziranje antidepresivima, no za njim su ostala tri izvanvremena albuma.