Piše: Zlatko GALL

Jedan od kultnih bandova iz šezdesetih, The Mamas & The Papas vrijedi „pročitati“ na dušak budući da je riječ o diskografiji, odnosno albumima koji nastali od 1966. do 1968. čine čvrstu cjelinu. Kao svojevrsnu uputu za diskofile stoga valja spomenuti i antologijsko izdanje The Mamas & Papas „The Complete Singles: 50th Anniversary Collection“. Riječ je, naime, o sjajnoj kompilaciji na kojoj su svi singlovi (A i B strane) objavljeni od samog početka 1966. (kad su The Mamas & Papas bljesnuli hit singlom „California Dreamin’“) do 1968. Štoviše, antologija je kao bonus dobila i skladbe izvorno objavljene na osam singlica Cass Elliot, dvama single pločama Dennyja Dohertyja i jednog singla Johna Phillipsa. Mada je spomenuta kolekcija singlova svojevrsno „reizdanje“ retrospektive „All the Leaves Are Brown: The Golden Era Collection“ na kojoj su remasterirane snimke s prva četiri albuma, obljetničarska kolekcija singlova mora naći put do džepa i playera/gramofona fanova. Bilo bi dobro da ju u ruke uzmu i svi koje imalo zanima zlatno doba čudesne kalifornijske scene iz druge polovine šezdesetih jer The Mamas & The Papas su joj pravi predstavnici.

 

Pedeset godina star nastupni hit singl „California Dreamin’“ na prvu pojašnjava zašto. Gitarski uvod nakon kojeg ravno u glavu kreće čudesno višeglasje s „dijalogom“ muških i ženskih glasova prati čarobna melodija ogrnuta nježnom koprenom psihodelije koja pak nastavak dobiva u sjajnoj instrumentalnoj dionici u kojoj se ćute sve boje i okusi osebujnih kalifornijskih križanja popa, rocka i folka. Takvi su uostalom i svi ostali brojevi koje su The Mamas & Papas izveli na audiciji u San Francisku, gdje su stigli iz New Yorka želeći potpisati ugovor s diskografskom kućom Dunhill. Svi su se našli na  njihovom senzacionalnom (i danas tako svježem!) albumu „If You Can Believe Your Eyes And Ears“ objavljenom 1966. s kojeg je skinut još jedan hit-singl: amblematska „Monday Monday“. Album koji je – zajedno s Beach Boysima i njihovim surferskim temama – definirao kalifornijski „osunčani pop“ požnjeo je trenutni uspjeh. Jer, osim „California Dreamin’“ i „Monday Monday“, na njemu su bile i sjajna „Go Where You Wanna Go“ (odličan spoj britanskog „beata“ i kalifornijskih sazvučja), „Got A Feeling“ (nježno remek-djelo vokalnih harmonija i „osunčane“ lijene melodije), ali i originalno pričitani coveri poput „Do You Wanna Dance“ i „Spanish Harlem“. Album prvijenac je bio savršena kopča koja je spajala tinejdžerski pop s bujajućom hipijevštinom i njenom „easy living“ filozofijom te pop i folk-rock sa psihodelijom.

Blitz-krieg na rang listama odnosno golem uspjeh The Mamas & Papas bio je stoga očekivan, no život formacije koju je okupio John Phillips veoma kratak. Unutarnji sukobi koji su trajali od samih početaka suradnje četvoro jakih osobnosti bili su preveliki, no njihov uspjeh i značaj – i u realnom vremenu i retrospektivnom čitanju – bili su neupitni. Zapravo, slična se paralela može povući s „fenomenom“ sjajnih Creedence Clearwater Revival koji su, također u svega par godina, ostavili hrpetinu izvanvremenih brojeva iako je, naravno, između formacije generacijskie „škvadre“ braće Fogerty i banda kojeg je okupio Phillips bila golema razlika. Phillips je naime bio generacijski (rođen je 1935.) mnogo bliži Elvisu nego li Beatlesima i rockerima polovine šezdesetih. No, upravo je njegovo glazbeno iskustvo i „prtljaga“ koju je dovukao sa sobom – od Plattersa i doo wop grupa do rockerskih gitara, soft jazza i amplificiranog folka – bilo dragocjeno u sklapanju dobitne formule The Mamas & The Papas. Jake osobnosti su bile također ključni dio formule. Phillipsa se percipiralo kao „velikog tatu“, Denny Doherty je bio „faca“, a ujedno i pjevač sjajnog glasa, Michelle Phillips ljepotica baš po mjeri hipijevskog ukusa, a korpulentna „Mama“ Cass Elliot – pjevačica senzacionalnog glasa – njen antipod. Četvorka je, kako je netko odavno napisao, djelovala kao prava hipijevska zajednica, kao mikro-verzija hipijevske komune što je također doprnijelo golemoj popularnosti. No, iza svega su ipak stajale čudesne melodije i vokalne harmonije koje su nadilazile i ono što je radio Brian Wilson.

Iste 1966. godine izlazi i drugi album „The Mamas & The Papas“ kao logičan nastavak poetike prvijenca. Odmah nakon objavljivanja dospio je na 4. mjesto Billboardove rang liste, a među Top 5 su ušli i singlovi „I Saw Her Again“ te „Words Of Love“. No, usred snimanja albuma zbog ljubavne veze s Geneom Clarkom iz Byrdsa iz benda je najurena Michelle Phillips koju je zamijenila Jill Gibson. Za kratko, jer Michelle se vratila u matično jato neposredno prije objavljivanja albuma, no ova epizoda postala je prava prigoda za kolekcionare budući da je omot s fotografijom nove pjevačice i promijenjenim naslovom album („Crashon Screamon All Fall Down“) prije objavljivanja albuma i povratka Phillipsove bio poslan radio stanicama i kritičarima. Danas je, dakako, tražena kolekcionarska roba.

Album je otvorila „No Salt On Her“ (na kojoj je orgulje u stilu Ala Koopera svirao Ray Manzarek iz tada još ne baš popularnih Doorsa), veličanstveni broj kalifornijskog snenog osunčanog popa s čarobnim vokalima. „Trip Stumble And Fall“ je bila bezgrješan spoj britanskog beata s čvrstom ritam sekcijom i kalifornijskog zvuka, „Dancing Bear“ pastoralna folky tema s flautom u uvodu, „Words Of Love“ naslonjena na tradiciju britanskog music-halla, „My Heart Stood Still“ nova akustičarska laganica u uvodu s raskošnim vokalnim raspletom teme u smjeru teen-simfonija Beach Boysa… Cover soul standarda „Dancing On The Street“ bio je pak rasni hit, a „I Saw You Again“ novo remek-djelo iz Phillipsove radionice naslonjeno i na Beatlese i Holliese uz raskošnu orkestraciju. I psihodelijom okađena „Strange Young Girl“ te „rokerskija“ „I Can’t Wait“… imali su sva obilježja zvukovnice banda što je i drugi album The Mamas & The Papas iz 1966. činilo albumom bez ijednog slabog trenutka.   

 

Takav je bio i sljedeći album „Deliver“ unatoč raspuklinama u vezama unutar grupe, narkoticima, svađama… Zapravo, zajedno s dvama predhodnicima činio je nedjeljivi trolist i dao novu hrpetinu hit singlova i apsolutnih zgoditaka: „Dedicated To My Love“, „Look Through My Window“, „Creeque Alley“ (neponovljiv „autobiografski“ broj o nastanku banda i odnosima u njemu), te nove fascinantne verzije covera poput „Twist & Shout“ i „My Girl“.

I četvrti album „The Papas & The Mamas“ objavljen 1968. bio je snimljen u suradnji s istom producentskom ekipom no donio je pomake u zvuku. Recimo hendrixovsku gitaru u „Gemini Child“. Album je ipak dao još nekoliko „klasika“ po staroj špranci – iznimnu baladu u „12:30“ s patentiranim lirskim uvodom i raskošnim raspletom u višeglasju uz čvrstu ritam sekciju te „Rooms“ (s naglašenom gitarom) i snenu prilično eksperimentalnu „Too Late“. Ključni broj albuma bio je pak cover popularnog standarda „Dream A Little Dream“ s čudesnom Mamom Cass…

Nakon objavljivanja albuma The Mamas & The Papas su se prilično očekivano razišli, još jednom okupili 1971. no album „People Like Us“ bio je daleko od ranijih albuma.  

Diskografija The Mamas & The Papas iz druge polovine šezdesetih čvrst je dokaz koliko je glazba koju se prepoznalo kao biljeg jednog vremena i prostora (uzgred, i mega hit Scotta McKenziea „San Francisco (Be Sure to Wear Some Flowers in Your Hair)“ koja je bila neslužbena himna hipijevštine, također je autorsko djelo Johna Phillipsa) i danas izvanvremena, univerzalna te vraški svježa i zavodljiva što je, uzgred, i razlog zašto su The Mamas & Papas, čiji je ples trajao samo dva i pol ljeta, 1997. dospjeli u Rock and Roll Hall Of Fame.