POP Gallaksija: Predstoji li čišćenje “nepodobnih” iz hrvatskog etera

Piše: Zlatko GALL

Povijest ove naše pa i svake druge popularne kulture s otklonom prema drugačijemu ili pak umjetnosti koja se nije uklapala u kanone bogobojažljivih i patriotskih zdravih snaga, istovremeno je i povijest „zabranitelja“. I na američkom jugu i na balkanskom sjeverozapadu. Ma koliko da se postinformbiroovska i postagitpropovska Juga, okretala Zapadu shvativši da je umjetnost koju ni u paklu droga partijski sekretar koji drži do sebe ne bi stavio doma na zid, ipak zgodno i efikasno propagandno sredstvo.

No čim je „dernjava“ koju su nazvali rock glazbom postala ozbiljnija stvar počele su i zabrane. Ili barem podmetanje klipova pod noge pa si, ako baš želiš biti progresivac sa solima od deset minuta morao na nekom Armijskom festivalu patriotizam dokazati napisavši pjesmu o Prvoj proleterskoj, opjevati Ivu Lolu i odraditi nekoliko besplatnih gaža na radnim akcijama. Doduše famozni „maspok“ je s dugokosih „visovaca“ skrenuo pažnju na Vicu i šlageraše koji su kukurijeknuli prije nego li je svanulo, na strastvene izvedbe „Nikole Šubića Zrinskog“ i hrvatske trobojke na škrlaku folkloraša no slijedeće desetljeće je punkerima i jezičavim rokerima pokazalo da moć SUBNOR-a i dežurnih čuvara nije nestala odlaskom „najvećeg sina naroda & narodnosti“. Ljubljanske su punkere i nesretnog Igora Vidmara hapsili zbog bedža „nazi-punks fuck off“ (što je dokaz da su ondašnje zdrave snage i dalje bolje vladale ruskim nego li engleskim jezikom), novosadska Laboratorija zvuka skoro je nahebala jer je njihov „kauboj Vilmož“ nekoga podsjećao na Tita, Lačni Franz je imao okapanja sa mariborskim SUBNOR-om, Laibach od prvog dana bio detektiran kao čista subverzija, Zabranjeno pušenje pojelo svoju dozu dreka i javnih osuda zbog doskočice „crko nam Maršal“, jezičavom Štuliću se zamjerilo što pjeva o Vojtili, Slidarnosti i Poljskoj a nesretne ljubitelje hair-metala i grupe WASP napalo da su rasisti i desničari… Prljavo kazalište, Pankrti, Parafi, Termiti… i još mnogi drugi iz prvog punkerskog ešalona dočekani su đonom kojeg je, uzgred rečeno, tih godina spremno podigao i Đorđe „računajte na nas“ Balašević opanjkavajući punkere u novinama.

A onda su došle devedesete prema kojima je sve što im je prethodilo bilo kamilica. Počelo je brojenjem krvnih zrnaca a eto dobilo finale i u naporima da se Bajagi ne dopusti nastup na danima točenog piva i ne dogodi festival ojkanja. Naravno ne Oi! punka već onog brđanskog autohtonog puštanja glasa ravno iz pete uz lascivne tekstove i pripjeve „oooooj!“

Kako stoje stvari s novim valom stiskanja medija i medijskih sloboda na red sigurno uskoro dolaze i “vrijeđanja“ u reperskim rajmama i rockerskim rimama. A kako se kod nas revidira i daleka i najbliža prošlost iz playliste od devedesetih naovamo moglo bi se ukloniti gomila pjesama koje „vrijeđaju“ vjerske, nacionalne, domoljubne i bogoljubne osjećaje. A nije da ih nema.

Jedan od vječnih klišeja u prosudbi popularne glazbe je (još od dana Woodie Guthriea i mladog Dylana) veli da postoje „glazbenici eskapisti“ i „glazbenici savjesti“. Točnije oni čije će skladbe imati nazivnik „udri brigu na veselje“ i oni drugi koji će nastojati svojom glazbom i stihovima kazati i ponešto – često veoma kritično – o svijetu oko sebe. Na prvu će vam sigurno na pamet pasti protestni američki folk pjevači, veliki Bob Dylan, Pistolsi, Clash… ali i – zašto ne – Štulić i Jajo, i Thompson i TBF, i El Bahattee i Edo Maajka. No u kontekst glazbe i politike, dao bih se kladiti, baš nitko neće ugurati Giuseppea Verdija i njegov „Nabucco“ iako je on, praizveden 1844., bio jednako politiziran pa ako ćete i buntovan kao i stoljeće kasnije „Bandiera rosa“. Naime, famozni zbor Židova i ona slavna arija baš kao i cijela opera čiji je libreto bio nadahnut sudbom židovskog naroda kojeg su Babilonci odveli u ropstvo, bio je vapaj za slobodom i ujedinjenjem talijanskog naroda, razjedinjenog i dijelom pod austrijskom okupacijom. A kod nas?

Od devedesete naovamo kad je postalo moguće otvoreno govoriti o politici a da se s tobom ne pozabavi Partija, službe sigurnosti ili SUBNOR (doduše, danas to rade braniteljske udruge), politika je na velika vrata ušla u hrvatsku popularnu glazbu. Naravno ne u šlageristiku već u rock i – još i više – hip hop. Gotovo da nema  aktualne ili „vruće“ političke teme kojoj se ne bi s lakoćom mogla pridjenuti neka starija ili novija pjesma. Kao pouzdani pokazatelji dešperacije i turobnog stanja u “nacionalnom parteru“ poput stihova Elementala: „Vrlo dobro znamo da smo zapeli u blatu, zapeli u vremenu u nečijem tuđem ratu; Glavonje nas gledaju sa visine, kradu nam iz usta kao gladne psine; A mi šutimo oduzeti, nevažni, izuzeti, poraženi; Sjete nas se samo kad su izbori“ („Ljuljaj brod“). Točno zar ne jer Hrvati oblače „žuti prsluk“ samo kad mijenjaju probušenu gumu na autoputu. Nije samo sveprisutan neki novi, kazao bi Tin Ujević, „lelek (hrvatskog) sebra“ već i mnoge konkretne „dijagnoze“. Stihovi skladbe „Tranzicija“ Dubioze kolektiva, apsolutno bi mogli pojasniti političku strategiju Milana Bandića i njegove stranke: „ Kako vjetar puše mijenjaju se dresovi/ Bile su petokrake sad moderni su fesovi / Kratak je put od druga do gospodina / Traje dok se nije uhljebila rodbina“. Ako mislite da ono o zvijezdama i fesovima nema baš nikakve veze sa zagrebačkom Gradskom skupštinom, stanite malo i promislite o glasanju o promjeni imena Trga Maršala Tita. O uhljebljivanju rodbine, komšija, prijatelja i prebjega i da se ne govori.

A Agrokor, Dalićka, „borgovci“…? A tragikpomično hrvatsko pravosuđe? I za njih ima lijepa pjesma: „Heroyix“ TBF-a: „ U zemlji apsurda zakon je ka Burda, pa se po njemu kroji sve po zakonu; samo izbroji i začepi pravu rupu, to je lako; Kod nas bit snalažljiv je zajebat zakon, zajebat sve nas, ma nema problema, zakon je pun rupa poput goblena pa vezi sliku za sebe, rođake i priku…“. Kratku i jezgrovitu dijagnozu aktualne konzervativne rekonkviste i katolibanskih nastojanja da sve žene obuku u bordo oprave kao u seriji „Handmaids’s Tale“ plastično prikazuju Elementalovi stihovi „Slušamo savjete, hodže, popa i prote; pa štancamo djecu jer gume su grehote“ („Priroda i društvo“). Ista pjesma, uzgred, daje i brutalno istinitu pouku o „osebujnoj“ hrvatskoj mirovinskoj politici „Penzića je previše a proračun je koma al’ pitaj bilo koga u penziju bi iš’o odma’; Da može nešto smuljat da komisija to potpiše, iz firme bi odma’ pun mu je kurac više“.

Korupcija po kojoj smo visoko na rang listama ili nepotizam i „rodijački“ kapitalizam s uhljebima u javnim poduzećima također imaju idealnu pjesmu. Pače, himnu u stihovima Tram 11 “Ko ti čuva leđa?“: „Proširi poso među svojima neće stat, zamjeni tvoje ljude mojima brat ko brat; Jer tako znam ko mi čuva leda, znam ko me vrijeđa, pogledaj kak se širi naša međa“.

I profesionalni „domoljubi“, „ratnici“ iz saborskih klupa i friški “branitelji“ bez dana ratnog staža imaju pak svoju pjesmu koju je odavno sročio El Bahattee: „Imate povlasti previše i sve ovlasti; Samo vi ste zaslužili živjet a gdje su ostali; Ako imate snage za dignut bocu, Uzmite lopatu zasučite rukave uzmite motiku, Znam napravili ste puno prošli svašta, Al sranje vam se previše i olako prašta; Srozali ste ugled čovjeka koji je obranio moj dom, Pohlepni ste bez granica i radite po svom“ („Čovjek pod naponom“). Za sve one koji napuštaju Hrvatsku kao zemlju beznađa Elemental je spjevao stihove u temi „101 razlog“: „Daj mi šansu, samo šansu, čak ne moram ić’ u branšu; Samo nešto da me smiri, ma, jebali te papiri / Iz daljine uvijek, jasnija je slika; jedino se bojim – vratit ću se nikad.“

Hrvatska tranzicijska politizirana pjesmarica golema je i vraški zanimljiva što jamči pune ruke posla cenzorima s radio valova državnog radija. Ili odvjetnicima koji mogu dići ozbiljne novce tužbama protiv tvoraca „sotonskih stihova“. Pretjeravanje? Malo sutra. Zna li se za sudsku sprdnju s verbalnim deliktom u sudnici, osuda News Bara zbog satire, novčanu naknadu „uvrijeđenoim“ Bujancu pa i nedavnu sramotnučistku u splitskoj kulturi… tko da ne očekuje zamah  desničarsko-katolibanske rekonkviste u godini koju smo upravo načeli.