Piše: Zlatko GALL

Byrds su nedvojbeni pioniri nekoliko ključnih žanrova koji su udarili pečat ne samo glazbi šezdesetih već i rocku uopće. Jer nakon što su nadahnuti Dylanom, te Beatlesima i britanskim bandovima koji su zajedno s njima osvojili Ameriku, na prvijencu 1965. skovali novi žanr folk-rocka, trolistom albuma snimljenim od 1966. do 1968. ispisali su jednu od najznačajnijih pjesmarica (američke) psihodelije. Najprije albumom „Fifth Dimension“ kojeg je 1967. naslijedio  „Younger Than Yesterday“, a potom 1968. s „The Notorious Byrd Brothers“.

Svoj peti album Byrds su tijekom druge polovine 1967. započeli snimati kao kvartet odnosno u istoj postavi koja je snimila i dva prethodna albuma: Roger McGuinn, David Crosby, Chris Hillman i Michael Clarke. No na kraju rada na albumu u Byrdsima su preostali samo McGuinn i Hillman jer je band najprije napustio bubnjar Clarke nezadovoljan novim autorskim materijalom, a potom i David Crosby kojeg su, zbog sve češćih sukoba oko izbora materijala i davanja prednosti tuđim pjesmama (poput „Goin’ Back“ dvojca Geffen-King) nad njegovom kontroverznom „Triad“ (koju je band na kraju snimio, ali ju nije uvrstio na izvorno izdanje albuma) te samovoljnim istupima, McGuinn i Hillman „nogirali“ iz banda. Tijekom snimanja na kojem je Crosby sudjelovao na pola brojeva, na kratko se u Byrdse vratio i Gene Clarke, a ruke su dali i neki stari suradnici, no kad je album objavljen Byrdsi su ponovo imali novu postavu. McGuinnu i Hillmanu se naime ponovo pridružio Gene Clarke.

Unatoč problemima i trzavicama tijekom snimanja albuma u produkciji Garyja Ushera  „Notorious Byrd Brothers“ je bio izvrstan; album uz bok prethodnicima. Pače, po osobnom sudu i najbolji album Byrdsa koji ih je vjerno ulovio u naponu autorske snage. Više vremena provedenog u studiju uz Usherovo eksperimentiranje novom dostupnom tehnologijom rezultiralo je još slojevitijom zvučnom slikom u kojoj se specifična McGuinnova „jangle“ gitara (obična ili „dvanaestica“ koje su kasnije nadahnule i Toma Pettyja i Petera Bucka iz R.E.M.-a)i znane vokalne harmonije sjajno sparile sa Moog sintesajzerom davši odabranim temama željenu prostornost i „svemirsku“ (psihodeličnu) dimenziju. Roger McGuinn je u nekim kasnijim intervjuima spominjao bitan utjecaj Beatlesa i njihova revolucionarnog “Revolvera“, no Byrds su otišli još jedan korak dalje miješajući folk rock, psihodeliju, soul, rock, jazz i country u skladbama koje su tematski bile pravo ogledalo vremena. Govorile su naime o narkoticima, potrebi za globalnim mirom (Vijetnam je naime i dalje bio glavna politička tema kao i borba za građanska prava), slobodom, otuđenju u raljama birokracije…

„Artifical Energy“ u uvodu koristi puhače izravno se naslanjajući na raniju uspješnicu „So You Wanna Be A Rock And Roll Star“ dok provokativan tekst govori o amfetaminskom ovisniku koji je završio u zatvoru zbog ubojstva homoseksualca. Unatoč mračnoj temi skladba koju su napisali McGuinn, Hillman i Clarke, živahan je rock broj s prepoznatljivim višeglasjima, ritam gitarama, no bez gitarskog sola. „Goin’ Back“ – prva od dva albumska broja koja su napisali Dave Goffin i Carol King – posve je drugačija: milozvučna folky McGuinnova „dvanaestica“, bogata višeglasja, snolika psihodelična atmosfera i pedal-steel gitara odgovorna za diskretan začin countryja te ukusno ubačeni gudači, Byrdse donose u lirskom raspoloženju na tragu „Younger Than Yesterday“. Pravi biser. Hillmanova „Natural Harmony“ odaje i Crosbyjev autorski rukopis sa jazzy natruhama i psihodeličnim rješenjima dok je „Draft Morning“ – Crosbyjev autorski zgoditak kojeg su naknadno nadopisali McGuinn i Hillman – govori o vijetnamskom ratu i prisilnim novačenjima pa je tipičan primjer tema kojima su se 1968., hvatajući duh vremena, bavili i Byrdsi. Skladbu otvara zvuk činela prije nego li band krene u melankoličnu laganicu ovijenu psihodeličnom koprenom nakon koje se broj razvije u pravu „simfoniju“ s gugutavim basom i mantričkom gitarom. I tekstom i „konstrukcijom“ broja, „Draft Morning“ je najambicioznija tema albuma. I drugi broj dvojca Geffen – King „Wasn’t Born To Follow“ ima obilate začine countryja srasle u cjelinu sa psihodelijom i tadašnjim brit-popom uz – iznimne – (psihodelične) „dijaloge“ pedal steel i električne gitare. Takva je i “Get To You“ s neobičnim ritmičkim uzorkom te melodijom koja odaje i utjecaje britanskog folka uz neobičan „beatlesovski“ refren.

Drugu stranu albuma otvara „Change Is Now“ McGuinna i Hillmana, s psihodeličnim instrumentalnim dionicama i daškom countryja zbog pedal steel gitare, a isti autorski par je napisao i „Old John Robertson“ koja sa sjetom govori o starom holivudskom redatelju koji je Hillmana podsjećao na junake vesterna. Ne čudi stoga da je i ovaj broj snimljen kao (psihodelična) country tema. Crosbyjeva i Hillmanova  „Tribal Gathering“, zanimljiva je skladba folky-psihodelije s već dobro znanim rukopisom no i iznenađujućim umetcima jazz-rocka (nalik Soft Machineu) te robusnim i nježnim gitarskim duelima. „Dolphine’s Smile“ – s instrumentalnim uvodom koji, kao i u kasnijim umetcima, imitira glasanje dupina – je nova Crosbyjeva tema, naravno raskošnih vokala i tako mu mile snene atmosfere uz, također omiljene, teme vezane uz plovidbu i more. Zaključna „Space Odyssey“ je, naravno, nadahnuta  SF piscem Arthurom Clarkom i filmašem Kubrickom, a realizirana uz obilatu uporabu Mooga i zvučnih efekata kao svojevrsna psihodelična space-opera.

Album „Notorious Byrd Brothers“ objavljen je 15. siječnja uz apsolutna odobravanja rock kritike. S punim pravom jer riječ je doista o iznimnom albumu i velikom finalu serijala sjajnih albuma započetog 1965.

Jesu li Byrds mogli bolje ili pak jednako dobro i bez Crosbyja? Odgovor na pitanje dao je još jedan veličanstven album već u kolovozu 1968. – „Sweetheart Of The Rodeo“.

Objavljivanju albuma prethodila je McGuinnova odluka o snimanju novog dvostrukog konceptualnog albuma na kojem bi se – ohrabren većom prisutnošću countryja na „Notorious Byrd Brothers“ – još više pozabavio raznim oblicima američke popularne glazbe od bluegrassa do jazza, rhythm and bluesa, rocka do elektroničke glazbe s obilatom uporabom Moog synthetisera… No, kako se jasno vidjelo već na prvoj turneji kojom su 1968. promovirali tada friški album, gitarist McGuinn, basist Hillman te pridošli bubnjar Kevin Kelley u formatu trija nisu mogli baš uvjerljivo izvoditi nove skladbe. Bio im je potreban i klavijaturist, a izbor je pao na Grama Parsonsa koji se, kao novi član benda, brzo s klavira prebacio na gitaru. Parsonsova prethodna grupa International Submarine Band već je imala iskustva s fuzijama countryja i rocka na albumu „Safe At Home“ (također objavljenom 1968.) no njihov doseg se nije mogao mjeriti s utjecajem mega popularnih i cijenjenih Byrdsa. Parsonsova ideja fuzije raznih oblika američke „tradicijske glazbe“ poput rhythm and bluesa, soula, honky tonka, bluegrassa, rock and rolla… (koju će kasnije nadahnuto sam nazvati „američkom kozmičkom glazbom“) kod McGuinna i Hillmana je pala na plodno tlo posebice nakon što je i producent Gary Usher prigrlio Parsonsovu ideju da se novi album koji spaja country i rock barem dijelom snimi u Nashvilleu. McGuinn je napustio ideju o konceptualnom projektu pa Byrdsi novi projekt s Parsonsom snimaju u Nashvilleu i Hollywoodu od ožujka do svibnja.

Byrds s Gramom Parsonsom

Za album su izabrali covere Dylanovih countryjem ozračenih skladbi s „Basement Tapes“:  „You Ain’t Goin’ Nowhere“ i „Nothing Was Delivered“. Snimljena su i tri starija country klasika: tradicional „I Am a Pilgrim“ „Blue Canadian Rockies“ znanu s repertoara Genea Autryja te „nabožnu“ „The Christian Life“ Louvin Brothersa. Skladba koja slavi jednostavnost „bogobojažljivog“ života zacijelo je bila pravi šok za publiku koja je Byrdse doživljavala i kao glasnogovornike psihodeličnog tripa. Odabrane su i novije country teme poput „Life in Prison“ Merlea Haggarda, „You’re Still On My Mind“ Lukea McDaniela, „Staxov“ soul standard Williama Bella „You Don’t Miss Your Water“ obrađen na country način – kao prototip country-soul fuzija s prepoznatljivim višeglasjima. Uzgred rečeno Roger McGuinn je kolekciji kanio dodati folk temu s naglašenim bendžom „Pretty Boy Floyd“ Woodyja Guthriea te „You Got A Reputaion“ Tima Hardina i tradicional „Pretty Polly“ no ove dvije potonje se nisu našle u konačnom odabiru za album. Uz Kelleyevu autorsku „All I Have Are Memories“ album je pak upotpunio Gram Parsons s „One Hundred Years from Now“ i novim klasikom „Hickory Wind“. Treća snimljena skladba „Lazy Days“ na tragu Chucka Berryja nije se našla na albumu, no 1970. je u novoj verziji dobila mjesto na albumu „Burrito Deluxe“ Hiullmanovih i Parsonsovih Flying Burrito Brothersa.

Snimljen uz pomoć gostujućih studijskih glazbenika poput vrhunskog pedal steel gitariste Lloyda Greena, „Sweetheart Of The Rodeo“ je dobio mahom pozitivne kritike no zbunio je – i razočarao – staru publiku koja je Byrdse doživljavala i prihvatila kao tipičan „hipijevski“ band te kontrakulturne junake iz vrhunca ere psihodeličnog rocka. No, s druge strane, album je ostao zapamćen kao pionirski komad country rocka koji je nadahnuo mnoge: od „outlaw country“ pokreta do “rivajvlista” i “novih tradicionalista” u osamdesetima ili aktualnih alter-country rockera.