Piše: Zlatko GALL

“The Kinks su zacijelo jedna od grupa koju najviše cijene glazbenici (…) The Kinks su instiktivno predvidjeli svu slojevitost post “Good Vibrations” i post “Sgt Pepper” glazbe”, pisala je u svojoj “Enciklopediji rocka” 1969. Lilian Roxon.

“Tijekom dugovječne karijere ni buntovni gnjev niti glazbeni perfekcionizam nisu gurali Kinkse naprijed već (samo) želja za glazbenim iskazom raspoloženja i opsesija Raya Daviesa. Ray je pjevao o žudnji i osamljenosti a u srednjoj fazi karijere započeo je prustovski pothvat kreiranja mitologizirane Engleske baveći se istovremeno dvojbama i sudbinama svih mogućih marginalaca: transvestita, sanjara, gubitnika…”. I ovaj citat Paula Evansa kritičara “Rolling Stonea” znakovit je za prosudbu opusa jedne od najboljih britanskih grupa šezdesetih. Kao klincu, tih godina i meni su Kinks bili “vječni treći” omiljeni britanski band, odmah iza Beatlesa i Stonesa (preostala dva u osobnom Top 5 bili su Who i Bee Gees). Posve opravdano jer još od trećeg singla “You Really Got Me” – jedne od najutjecajnijih pjesama rocka koja je, usput rečeno harala europskim rang listama i dospjela na američki Top 10 – njihova nadahnuta kombinacija Mersey-beata, rhythm and bluesa, tradicije britanskog music-halla ali i folka i countryja – bila je i ostala očaravajuća i trajno aktualna.

Prvi od velikih albuma Kinksa u šezdesetima bio je treći studijski projekt “The Kink Kontroversy” objavljen 26. studenog 1965. Tranzicija u rukopisu glavnog autora, ritam gitarista i pjevača Raya Daviesa bila je najavljena dva mjeseca ranije objavom EP-ja “Kwyet Kinks” na kojem se našla kasnije kultna tema “A Well Respected Man” te “Such A Shame”, “Don’t You Fret” i “Wait Till The Summer Comes Along”. Ona prva je bila nagovještaj sve očitijeg Daviesovog ulaska u svijet britanskog music halla, tako očitog u kasnijim zgodicima poput “Dedicated Follower of Fashion” iz 1966. i “Mister Pleasant” te osebujan Rayov način pričanja priče. Album na kojem se četvorci prvi put kao studijski glazbenik pridružio znani klavijaturist Nicky Hopkins u brojevima poput rhythm and bluesa teme “Milk Cow Blues” ili odlične “Till The End Of The Day” na tragu ranijih brojeva s moćnim rifom poput “You Really Got Me”, referirao se na prethodnike no Davies sve više uvodi teme u kojima s maštovitom galerijom likova secira britansko društvo. Bilo je to očito u skladbama poput “I Am On A Island” ili “The World Keeps Going Round”: brojevima u kojima nove teme srastaju sa “starim” zvukom na temeljima Mersey beata.

Godinu kasniji “Face To Face” bio je pravo remek djelo te, do danas, jedna od najboljih britanskih zbirki pop-rock brojeva unutar labavog “koncepta” odnosno ciklusa pjesama. Objavljen u listopadu 1966. – i on na etiketi Pye – donio je isključivo Rayov materijal: slojevitije i “mekše” skladbe kao nastavak tranzicije započete na prethodniku. Album je u lipnju 1966. najavio mega hit singl “Sunny Afternon” kojeg je Ray napisao godinu ranije tijekom oporavka od nervnog sloma te bio čvrsti dokaz da sa svojim osebujnim stilom Kinksi mogu biti jednako popularni i uspješni kao i sa na riffu građenim brojevima s početka karijere. Ili, točnije, taj početak “zlatnog doba Kinksa” dao je za pravo Rayu Daviesu da se još više pozabavi dubinskim (često ironičnim i duhovitim) no nostalgičnim sondažama britanskog klasnog sustava i galerijom njegovih zanimljivih likova. Album nije samo zabilježio potpuno autorsko odnosno tematsko profiliranje banda već i bitne glazbene iskorake. Nastupna “Party Line” – ovog puta s vokalom glavnog gitariste Rayevog brata Davea Daviesa – koju otvara zvonjava telefona na tragu je Beatlesa iz vremena prije “Rubber Soul”, “Rosie Won’t You Please Come Home” govori o selidbi Rayove sestre u Australiju uz široke zamahe akustične gitare te zanimljive unisone dionice gitare i vokala u refrenu, a “Dandy” – još jedan europski hit singl – priča gorko/slatku storiju o šminkeru iz susjedstva. Uz akustičnu gitaru, klavir i atmosferu music halla. “Too Much On My Mind” ima pak osunčane harmonije i ugođaj blizak kalifornijskom zvuku, a “Rainy Day In June” (koja počinje snimkom grmljavine) iznimna je laganica s odličnim učinkom basiste Petea Quaifea i bubnjara Micka Avoryja koji stvaraju “mantričku” atmosferu kao svojevrsnu preteču Doorsa u “Riders In The Storm”. “House In The Country” je također na stazi tadašnjih Beatlesa – s gitarom Davea Daviesa koja se naslanja na Harrisona – te začinima rhythm and bluesa i countryja, “Holiday In Wakiki” koju otvara šum valova fascinantna je tema u kojoj Daveova gitara imitira “havajku”, a “Fancy” – i ona na beatlesovskom tragu – sjajna laganica s (psihodeličnim) istočnjačkim aromama. “Most Exclusive Residence For Sale” – koju su prepjevali i s dodatkom puhača snimili i zagrebački VIS Delfini kao “Najljepša kuća na prodaju” – zarazna je pop tema s ironičnim tekstom kao i “Little Miss Queen Of Darkness”: jedan u nizu klasika Kinksa s elementima music halla. “You’re Looking Fine” ima sličan uvod i riff kao i kasniji “Hey Bulldog” Beatlesa a album zaključuju “Sunny Afternoon” (kao i “Taxman” Beatlesa nadahnuta tadašnjim britanskim velikim porezima i “posjetom” poreznika) te “I Remember” s istočnjačkim gitarskim štihom, klavirom i bogatim pozadinskim vokalima.

Album bez ijednog trenutka viška dobio je reprezentativnog nasljednika u slijedećem “Something Else By The Kinks” objavljenim u rujnu 1967. Bio je i to posljednji album čiju produkciju potpisuje Shel Talmy jer će se tog posla primiti Ray Davies. I na ovom albumu snimanim od jeseni 1966. do ljeta 1967. klavir je svirao Nicky Hopkins no, kako to već često biva, unatoč čak trinaest izvrsnih brojeva i naramka hitoidnih općih mjesta i budućih klasika, album je prošao slabo na tržištu. Dijelom i stoga što mu je glavna konkurenicja bila kompilacija najkomercijalnijih brojeva Kinksa nastalih između 1964. i 1966. koju je nesmotreno po niskoj cijeni objavio Pye. “Something Else” je te 1967. bio posve drugačiji od svega objavljenoga; bio je album natopljen tipičnom daviesovskom nostalgijom, novom galerijom iznimnih likova pobranih iz svih slojeva britanskog društva te manje-više smiren i prigušen. Album je otvorio “David Watts” s gotovo egzercirskim ritmom te prepoznatljivim basom i pozadinskim vokalima – na kojeg su se kasnije naslonili The Jam i mnogi novovalni bandovi i kasniji brit-poperi – kao nova u nizu Rayovih glazbenih “kratkih priča”. Dylanovska “Death Of The Clown” Davea Daviesa bila je uspješan singl, “Two Sisters” maestralna alegorija koja govori o različitim karakterima braće Davies s upečatljivim čembalom Raya i gudačima, “No Return” pospana laganica ozračena bossa novom dok su “Tin Soldier Man”, kao i “Afternoon Tea” i “Funny Face” (s vokalima na tren na tragu Beach Boysa), klasici su elementima music halla. “Love Me Till The Sun Shines” jedan je od rijetkih žešćih brojeva (s potpisom Davea Daviesa) te na tragu ranih Who a “Lazy Old Sun” neobična tema u sazviježđu Beatlesa no s prepoznatljivim uplivima daviesovske poetike. “End Of Season” brodi trasom zgoditaka Noela Cowarda dok je “Waterloo Sunset” zacijelo jedan od najpoznatijih brojeva Kinksa. Ray Davies je u jednom kasnijem intervjuu kazao da je pjesma nastala kao još jedna vizija sestre koja sa svojim odabranikom zauvijek napušta domovinu iako su postojala i brojna druga tumačenja teksta. Glazba je jednako zanimljiva jer se u njoj javljaju gitarski trenuci nadahnuti Peteom Townshendom u slojevitom aranžmanu s upečatljivim uvodom, pozadinskim vokalima te neobičnim gitarskim zvukom (Davies je kasnije spominjao uporabu arhaičnog ehoa).

Godinu kasnije Kinks su dokazali da se mogu “dobaciti” još dalje. Singl “Autumn Almanach” (na B strani je bio “Mister Pleasant”) s čijim se objavljivanjem požurilo ne bi li se “popravila komercijalna šteta” prethodnog albuma bio je Top 5 hit i jedan od najuspješnijih u diskografiji. No kritika ga je mlako primila o čemu svjedoči i jedna tadašnja ocjena da ta veličanstvena pjesma odveć liči na ranije Rayove skladbe. Slijedeći album su stoga Kinks shvatili veoma ozbiljno pa su prestali s turnejama i zatvorili se u studio. Rezultat je objavljen u studenome 1968. u obliku albuma na kojem su se našle skladbe nastale tijekom dvije prethodne godine. “The Kinks Are The Village Green Preservation Society” je zapravo nadahnut ranijom Daviesovom temom “Village Green” i idejama s prethodnog albuma, konceptualan album s tipičnom daviesovskom nostalgijom za starom umirućom Engleskom i njenim tradicijama. Album koji je prije svojevrsni samostalni projekt Raya Daviesa nego li kolektivni uradak imao je nisku gotovo snolikih priča o pitoresknim engleskim likovima iz sela i gradića (uz Rayovo nostalgično prisjećanje na djetinjstvo provedeno u sjevernom Londonu i tamošnjim travnjacima) te – s izuzetkom blues shufflea a la CCR “Last Of The Steam-Powered Trains” i “Wicked Anabella” s intrigantnim novim gitarskim zvukom – prigušen i dobrano melankoličan. Album je kritika pohvalila (ne bez razloga jer bio je novi biser u reprezentativnoj nisci albuma Kinksa) no prodaja je ponovo bila slaba. Naravno, album je kasnije stekao i do danas zadržao kultni status. Bez ijednog slabog broja dao je i prava remek djela Rayovog rukopisa. “Do You Remember Walter?” primjerice ima klavir i duh music halla uz izniman refren te sjajan tekst u kojem se Ray prisjeća školskog prijatelja s kojim je zajedno sanjario o budućem životu i potajice pušio prve cigarete. “Picture Book” je rasni pop koji bi se, kao i gotov sve skladbe s albuma, mogle smjestiti uz bok Beatlesa a na istom su tragu i iste vrijednosti, očaravajuća “Animal Farm” koja priziva sve najbolje od Kinksa, “Siting By The Riverside”, “Big Sky” s mrvama Dylanove poetike (ali i manirizama Hendrixa s „Hey Joe“) križanim s Rayovim autorskim stilom…

Bio je to i posljednji album u izvornoj postavi jer grupu napušta basist Quaife i na njegovo mjesto dolazi stari suradnik John Dalton s kojim Kinks u listopadu 1969. objavljuju “Arthur (Or the Decline and Fall of the British Empire)”. Bio je to logičan nastavak dvaju prethodnik albuma osebujne Rayove “anglofilije”, konceptualan album zamišljen kao soundtrack za (nikad realizirani) televizijski projekt. Kritika ga je s obje strane Atlantika dočekala s oduševljenjem. Naime, nije to bila povijesna storija o kralju Arthuru već priča o istoimenom tapetaru koji je poslijeratnu britansku bijedu zamijenio za Australiju (dakako, kao i u nekim ranijim skladbama poticaj za pisanje skladbe je bila Rayova sestra Rose i njen suprug Arthur). Otvorila ga je odlična “Victoria” (jedna od zimzelenih hit skladbi Kinksa), a najavio ništa slabiji lepršavi singl “Drivin'”, ali, kao ni slijedeći “Shangi-la” – izvanserijska balada s folky ugođajem podebljana puhačima i čembalom – nije se dobacio do rang lista. “Young And Inocent Days” jedna je pak od najboljih Daviesovih balada, “Some Mother’s Son” vrhunska antiratna skladba kao i “Yes Sir No Sir” s “militarističkim” dobošem… Kao i prethodni albumi i “Arthur” je postao jedan od kultnih albuma brit-pop grupa u devedesetima ali i pravi zvučni spomenik engleskom pop/rocku s jednom nogom u tradiciji music halla i folka a drugom u rocku.