Piše: Zlatko Gall

Scotta Walkera su zvali jednom od najvećih enigma u povijesti pop i rock glazbe, samozatajnim genijem, jednim od najboljih (i najutjecajnijih) vokalnih stilista rocka; senzacionalnim glazbenikom koji je publici rocka i otkrio i približio Jacquesa Brela, ali i prošao nevjerojatan put od teen pop idola do tvorca eksperimentalne i do zla boga nekomercijalne, no sjajne, glazbe.

Započevši karijeru pod vlastitim imenom Scott Engel krajem pedesetih kada je objavio pet gotovo nezamijećenih singlova, a potom bio član The Routersa i The Daltonsa, 1965. promijenio je prezime u Walker i postao član uspješnih Walker Brothers. Zahvaljujući njihovoj iznimnoj popularnosti u Engleskoj – kamo su se preselili netom nakon osnivanja grupe – Scott Walker 1966. najprije ponovno izdaje stare materijale, a potom, nakon razlaza grupe, 1967. objavljuje samostalni nastupni album “Scott“.

 

Osnovani u Los Angelesu, Walker Brothers dolaskom u London snimaju za Philips nastupni singl “Pretty Girls Everywhere”. Skladba s Johnom Walkerom u glavnoj pjevačkoj ulozi prolazi gotov nezamijećeno. no već sljedeći “Love Her” (inače B strana starog singla Everly Brothersa) donosi prvi uspjeh. Ipak, pravi uzlet dolazi tek nakon što je Scott preuzeo ulogu glavnog pjevača.

Tijekom 1965. i 1966. dospijevaju na Top 5 britanske rang liste singlovima “Make It Easy On Yourself” (skladbom hit dvojca Bacharach-David koju je ranije snimio Jerry Butler), “My Ship Is Coming In” (još jedan stariji broj kojeg je snimio soul pjevač Jimmy Radcliffe) i megauspješnicom “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore”. Dobitna formula koju su Walkers Brothers rabili u Engleskoj bili su raskošne orkestracije baroknog ili chamber-popa snimane uz podršku “rokerskih” session glazbenika te, naravno, prije i poslije svega sjajan bariton Scotta Walkera. Njegov vokal i ljepuškasti izgled te niska uspješnih singlova tijekom 1966. i 1967. promovirali su ih u pouzdanu atrakciju i simboličnu kopču između rhythm and bluesom ozračenog dijela scene “swinging Londona” i bacharachovskih ili spectorovskih uspješnica. No, Scott koji se sve više zanima za sudjelovanje u radu na aranžmanima polako gubi zanimanje za mainstream pop i ulogu zvijezde pa napušta grupu. Jedan od razloga je sam zgodno pojasnio tvrdeći da mu svako pojavljivanje na televiziji “ima toliko smisla kao da pustinjaka koji živi u pećini smjestite usred Trafalgar Squarea i okružite gomilom”.

Da ga zanimaju neke druge stvari pokazao je i prvijencem a onda niskom sjajnih samostalnih albuma iz šezdesetih: “Scott 2” (1968.), “Scott 3” (1969.) i “Scott 4” (1969.). Walkerov bariton s croonerskim načinom pjevanja bližem Sinatri i Bennettu nego rock pjevačima psihodeličnih grupa koje su tih godina vladali scenom, sve očitija fascinacija opusom šansonjera Jacquesa Brela, iznimne orkestracije i bizarni (kontroverzni) tekstovi posve izvan obrazaca mainstreama, obilježja su svih pet prvih albuma. Ako i nije bio najzaslužniji za upoznavanje britanskih rock glazbenika s opusom Jacquesa Brela, Walker je bio prvoborac sustavnog prepjevavanja Brela na engleski i njihovo smještanje u zabran popa i rocka. Prvi Walkerov prepjev bila je “Jackie” (“Le Chansone de Jacky”)u paketu s još tri Brelova broja: “Amsterdam”, “Mathilde” i “My Death” odnosno “La Mort”. Ovu potonju je, uzgred rečeno, na koncertima učestalo, zahvaljujući Walkerovoj stilizaciji, izvodio i David Bowie – još jedan veliki izvođač koji je u Brelovom rukopisu prepoznao čudesnu strast, vrisak života i svu silinu emocija. Posegnuo je i za “Amsterdamom” koji se 1973. našao na B-strani singla “Sorrow” te na kasnijem dvostrukom “At The Beeb”. Scott Walker, koji je poput Brela albume označavao samo brojevima, i na kasnijim je projektima ili koncertima tih godina obavezno uključivao Brelove skladbe.

Već je album prvijenac “Scott” (1967.) kao kombinacija autorskih brojeva i standarda pokazao sklonost ka introspekciji.

 

Ona je bila još očitija godinu kasnije na “Scott 2″ uz čudesna “čitanja” standarda poput “Windows Of The World” Bacharacha i Davida, filmskih glazbenih brojeva (“Wait Until Dark”, “Come Next Spring”…), prepjeva Brela (“Jackie”, “Next”, “The Girls and the Dogs”) te vlastitih skladbi poput autobiografske “Plastic Palace People”. Album objavljen u ožujku 1967. na etiketi Philips Recordsa bio je najavljen singlom “Jackie” te – iako je singl bio zabranjen za emitiranje na BBC-ju i glavnim radijskim postajama zbog “kontroverznog” teksta u kojem se spominju homoseksualci i “lažne djevice” – brzo zasjeo na vrh britanske rang liste.

 


Walkeru je uspjeh dobro došao, no albumom nije bio previše zadovoljan držeći da je još uvijek sputan starim konvencijama popa. Stoga za slijedeći “Scott 3” objavljen u ožujku 1969. radi još veći otklon od mainstream popa koristeći slojevite aranžmane i orkestracije Wallyja Stotta nadahnute croonerskom glazbom Las Vegasa. Mada ga je napustio dio stare publike Walker i ovim albumom dobro prolazi na tržištu pa se “Scott 3” našao na trećoj poziciji britanske rang liste.

 

 

Nakon albuma “Scott 3”, Walker čini još jedan smioni korak: sam piše sve skladbe. Na remek djelu “Scott 4” objavljenom koncem 1969. našli su se tako autorski i izvođački biseri poput “The Old’s Man Back Again”, “Hero Of The War” i “The Seventh Seal” (nadahnuta Bergmanovim “Sedmim pečatom”); skladbe zahtjevnih tekstova i aranžmana po uzoru na Morriconeove orkestralne filmske teme. Unatoč sjajnom materijalu album nije dobro prošao na tržištu čemu je svakako kumovala i njegova objava pod pravim imenom Scott Engel.

 

Kasnija izdanja su naravno vratila “umjetničko prezime” Walker, a sam album do danas zadržao kultni status kao najbolji Walkerov rad iznimnog diskografskog serijala u šezdesetima i najveći zgoditak sve do “povratničkog” albuma “Climate Of The Hunter” iz 1984. godine.