Piše: Zlatko Gall

„Jedna od velikih (i rijetkih) engleskih instrumentalnih grupa iz vremena prije Beatlesa, Shadows su nekoć bili prateća grupa Clifa Ricarda (ranog engleskog mini-Preselya). Nedavno su proslavili deset godina rada najavljujući razlaz. Njihovi hitovi uključuju teme „Apache“, „Man Of Mistery“, „F.B.I“ i“Wonderful Land“.“

Tako je –i toliko – o Shadowsima pisala Lillian Roxon 1969. u svojoj (ujedno i prvoj uopće) „Rock enciklopediji“. Ova štura bilješka zapravo zgodno pokazuje stav američke kritike i publike prema kultnom britanskom bandu koji je karijeru započeo još 1958. godine. Shadows su pak – uz američke The Ventures – bili jedna od svjetski najpopularnijih instrumentalnih grupa ranih šezdesetih te esencijalni za nastanak i prihvaćanje rock and rolla u Velikoj Britaniji. Doduše na početku karijere nisu bili instrumentalna grupa već bend (s imenom Drifters) u kojem je pjevao i svirao gitaru Harry Webb ubrzo poznatiji kao Cliff Richard.  

S gitaristima Hankom Marvinom (solo) i Bruceom Welchom, bubnjarem Terryjem Smartom (kojeg je 1961. zamijenio Tony Meehan) te basistom Jetom Harrisom, mijenjaju ime u Shadows te do početka šezdesetih već imaju niz hitova kao prateći bend megauspješnog „britanskog Elvisa“ Cliffa Richarda (čija je „Living Doll“ samo u Velikoj Britaniji bila prodana u više od milijun primjeraka). A onda je u srpnju 1960. došao singl „Apache“; jedan do danas od najpoznatijih instrumentala rocka koji je popularizirao osebujan gitarski zvuk Marvina i Welcha s njihovim Fender Stratocasterima i Vox pojačalima.

Instrumental kojeg je napisao engleski skladatelj Jerry Lordan a prije Shadowsa snimio gitarist Bert Weedon, postao je preko noći britanski hit. Tribalni ritam, zvuk Fender Stratocastera sa specifičnim Marvinovim proto-surferskim tonovima i  vibratom, akustična Welchova gitara i zarazna fraza u uvodu, od „Apacha“ su ne samo napravili hit već uzor za brojne britanske i europske bendove. Bio je to tek početak jer su u naredne tri godine slijedili novi zgodici: „Man of Mystery“, „F.B.I.“, „The Frightened City“, „Kon Tiki“, „Wonderful Land“ te „Dance On!“, „Foot Tapper“, „Geronimo“, „Savage Tango“, „Shinding“, „Atlantis“ … Slijedio je i niz hitova s Cliffom Richardom te nastupi u njegovim mega popularnim (elvisovskim) filmovima „The Young Ones“, „Summer Holiday“, „Wonderful Life“ i „Finders Keepers“.

Tijekom godina najveće popularnosti Shadows su uspješno s izvornog rock and rolla pod američkim utjecajem razvili vlastiti zvuk temeljen – baš kao na singlu „Apache“ – na električnim i akustičnim gitarama, zaraznim pop melodijama (koje su znale neočekivano eksplodirati), vještom korištenju orkestra  u kombinaciji s bendom (a posebice Marvinovom gitarom), odličnoj ritam sekciji (sa specifičnim tribalnim udaraljkama). Utjecaj Shadowsa tih godina bio je golem pa su i Beatlesi u svojoj hamburškoj fazi suradnje s Tonyjem Sheridanom imali brojeve na tragu Shadowsa.  

Sve značajke singlova bile su prisutne i na hit albumima „The Shadows“ (1961.), „Out Of Shadows“ (1962.) , „Dance With The Shadows“ (1964.) te sjajnoj kompilaciji „Greatest Hits“ (1963.) Ovaj potonji album donio je savršen pregled prve tri zvjezdane godine Shadowsa sa svim hitovima i zgodicima s albuma pa i danas stoji kao ultimativan album za upoznavanje sa bendom čiji su instrumentali promijenili tijek (ne samo) britanskog rock and rolla.

Ako su Shadows neupitni kraljevi britanskog (europskog) instrumentalnog rocka s početka šezdesetih Dick Dale je bio i ostao kralj surf gitare koju je tako vješto u zvuk Shadowsa uključio i Hank Marvin.  Dale nije bio teoretski potkovan niti školovan gitarist no njegov osebujan stil sviranja odvrnutih potenciometara uz „prženje“ Fender Stratocastera i pojačala (i to doslovno jer sredio ih je pedesetak dok mu Leo Fender nije izradio i darovao poseban model Strata; čuveni zlatni „The Beast“ te mnogo jača pojačala), reverb i neobične aranžmane, nadahnuo je mnoge.

Kao okorjeli surfer Dale je želio da njegova gitara bude nalik prirodnim silama, moćna „poput erupcije vulkana“ (kako je sam govorio), da riče poput tigra i izaziva onozemaljski osjećaj poput onog što ga ćuti surfer dok se na dasci provlači kroz tunel ispod kreste golemih oceanskih valova. Dale je očito bio jedan od prvih rock gitarista koji gitaru nije shvatio samo kao melodijski instrument već kao moćno oruđe koje mora golemom snagom poput batine udarati publiku i „šamarati“ je reverbom. Naravno, metaforički jer unatoč snazi i ekspresiji njegova su sola bila vraški melodiozna. Korijeni takvog promišljanja su zacijelo i u mladenačkoj Daleovoj fascinaciji bubnjarom Geneo Krupom i njegovim moćnim „čekićanjem“. Osebujan gitarski zvuk odnosno ton njegovih sola leži i u činjenici da kao ljevoruki gitarist koji je Stratocaster svirao „naopačke“ nije poput Hendrixa mijenjao raspored žica već ih je svirao u „dešnjačkoj“ izvedbi; dakle s najdebljom žicom dolje i najtanjom gore. Rezultat takvog sviranja je bio topliji ton „treblea“ i „oštriji“ zvuk bas žica. Daleova gitara „The Beast“ namjenski dizajnirana za maksimalnu snagu nije pak imala nikakve druge tonske kontrole (potenciometre) osim onoga za snagu zvuka i koristila je neobičan izbor žica što je također doprinijelo posebnom zvuku gitare. Naravno, spojene na tada monstruozno jaka pojačala od „nezamislivih“ 100 vata koje mu je složio Leo Fender. Zar je onda čudno da su Dalea  voljeli i ponešto mu dugovali  Hendrix i Eddie Van Halen te nabrijani Crampsi a na njega se „naslonili“ i Stevie Ray Vaughan, Eddie Van Halen i Beach Boysi kojima je otvorio surfersku glazbenu nišu, ali i glazba iz spaghetti westerna Ennia Moriconea ili Randina Gravesa  te naši Bambi Molseresi.

Prvi je uspjeh doživio singlom iz 1961. „Let’s Go Trippin’“: pionirskim surf-rock brojem snimljenim s Del-Tonesima. Dvije godine kasnije na singlu „Miserlu“ prvi je put predstavio reverb Fender gitare. “Miserlou“ je, ne samo zbog toga, izazvao pravu revoluciju te postao obrazac za brojne surf grupe i njihov iskaz. Dale – dijete libanonskih emigranata – u svoju je glazbu često uključivao bliskoistočne melodije i fraze pa ne čudi da je „Miserlou“ podsjetio i na armensku melodiku kod Hačaturijana i libanonski melos.

Nastupni album kojim je „urbi e torbi“ objavio rođenje surf rocka objavio je 1963. pod imenom „Surfer’s Choice“ a na njemu su se našli brojni standardi surfa poput „Surf Beat“, „Sloop Joe B“, „Peppermint Man“… Uspjeh albuma objavljenog najprije na vlastitoj etiketi Deltones donio je ugovor s Capitolom (i reizdanje prvijenca) a onda i genijalni  „King Of The Surf Guitar“ (1963.)na kojem su se osim par autorskih surferskih brojeva, na zahtjev diskografske kuće, našle i skladbe žanrovskog „miješanog mesa“ pa i sjajni coveri tema „Riders In The Sky“, „What’d I Say“, „Kansas City“, „Mexico“… Svima im je bio zajednički žestoki tribalni ritam bubnjeva te vatrometni Daleov solo.   

Treći studijski album „Checkered Flag“ (1963.) bio je pak kombinacija pjevanih skladbi i instrumentala. Tipični brojevi albuma su bile uvodna „Scaveger“ kao kombinacija rock and roll shema (sa saksofonskim solom), zvuka turirajućeg motora i gitarskih akcenata te „Surf Buggy“ – sjajan broj koji je pomirio Daleovu surfersku i automobilsku strast.

Godinu kasnije snima „Mr. Eliminator“,  koji je – kao i album prethodnik – posvećen temi utrka hot-rodova; još jedne istoznačnice za južnokalifornijsko „vječno ljeto“ i pripadajuću supkulturu o kojima su u „Little Deuce Coupe“, „Our Car Club“, „Custom Machine“… tako nadahnuto pjevali Beach Boys (posvojivši naravno i Daleovu „Let’s Go Trippin“ za svoj album „Surfin’ USA“ iz 1963.) te pisao Tom Wolfe.  

Nakon albuma „Summer Surf“ iz 1965., (na kojem se osjećaju i utjecaji produkcije Phila Spectora i Briana Wilsona) Dale je zajedno s cijelim žanrom zbog „britanske invazije“ gotovo preko noći pao u zaborav a Capitol Records na čijoj je etiketi objavljivao, nanjušivši promjenu ukusa publike, raskinuo je ugovor.  Zanimljivo je da se na scenu vratio tek dvadeset godina kasnije, najprije albumom „Tigers Loose“ (iz 1986.) no pravi povratak uslijedio je polovinom devedesetih nakon uspjeha Tarantinovog filma „Pulp Fiction“ u kojemu se našla i „Miserlou“ kao njegov svojevrsni glazbeni zaštitni znak.