POP GALLAKSIJA | Spencer Davis Group i Traffic – Od rhythm and bluesa do psihodelije i jazzy blues-rocka

Najbolji albumi šezdesetih (28)

Piše: Zlatko Gall

Traffic

Kada se 1963. velškom gitaristi Spenceru Davisu pridružio tada četrnaestogodišnji orguljaš i pjevač Stevie Winwood te zajedno s basistom bratom Muffom i bubnjarom Peteom Yorkom oformio Spencer Davis Group malo je tko mogao vjerovati da je stvorena rhythm and blues formacija koja će u naredne četiri godine s niskom hit singlova harati rang listama s obje strane Atlantika. Još manje pak da će vunderkind Winwood postati jedna od intrigantnijih glazbenih pojava u šezdesetima i početkom sedamdesetih.

Prvi britanski hit Spencer Davis Group bio je u studenom 1965. sjajan cover teme jamajčanskog singer/songwritera Jackiea Edwardsa „Keep On Running“ s upečatljivim soul vokalom (i solo gitarom) tinejdžera Winwooda i u produkciji znanog Chrisa Blackwella utemeljitelja Island Recordsa. Naime, Blackwood je tada bio i menadžer grupe a golem komercijalni uspjeh singla pomogao mu je otplatiti zajam kojim je pokrenuo diskografsku etiketu. Godinu kasnije slijedio je još jedan britanski i američki No 1 singl, također Edwardsova skladba, „Somebody  Help Me“. Oba Edwardsova broja grupa je snimila na Blackwellov nagovor. Ništa čudno zna li se da je bio veliki poznavatelj, promotor i zaljubljenik reggaea.  Vrata Sjedinjenih Američkih Država otvorila su im još dva mega hita (broj jedan s obje strane Atlantika) no ovog puta autorske  „Gimme Some Lovin’“ i „I’m a Man“ koje potpisuju Steve, Muff i Spencer. Za razliku od hitova albumi su – s izuzetkom „Second Albuma“ iz 1966. koji je osim „Keep On Running“ donio i odlično čitanje standarda „Georgia On My Mind“ – bili slabiji. „Second One“ je ipak donio svježe i nadahnute fuzije  folka, jazza, beata i bluesa/rhythm and bluesa  te proveo 18 tjedana na britanskoj rang listi. No i danas najbolje dugosvirajuće ostvarenje  benda fascinantna je kompilacija „The Best Of Spencer Davis Group“ iz 1967. Na njoj su se naime našli svi hit singlovi i najznačajniji brojevi s albuma („I’m a Man“, „Gimme Some Lovin’“, „Every Little Bit Hurts“, „Keep on Running“, „When I Come Home“, „This Hammer“ …) obdareni Winwoodovim soul vokalom, međuigrama orgulja, klavira i gitare te dinamičnom ritam sekcijom. 

Vrijedan pažnje je i njihov drugi američki album „I’m A Man“ objavljen par mjeseci nakon odlaska braće Winwood iz benda. Na njemu su se našle skladbe snimljene sredinom šezdesetih predvođene velikim američkim hitom „I’m A Man“ te s niskom covera poput “Dimples“ Johna Lee Hookera i odlično „pročitanih“ manje znanih soul brojeva  „I Can’t Stand It“ i „Look Away“.Vrijedan pažnje je i Steveov instrumental  „On The Green Light“.

Napustivši Spencer Davis Group u travnju 1967. Steve Winwood s bubnjarom i pjevačem Jimom Capaldijem, gitaristom Daveom Masonom te saksofonistom, flautistom i klavijaturistom Chrisom Woodom osniva Traffic; čudesan band koji je tijekom šezdesetih i ranih sedamdesetih prošao zanimljiv put od Beatlesima nadahnute psihodelije, neobičnih pop singlova do hibridnog pop-rock zvuka u kojem su – uz posezanja za tradicijom folka kojoj je bio sklon Mason – umjesto gitara dominirale Winwoodove orgulje i Woodova flauta a kasnije i jazzy-blues improvizacije s iskorakom prema prog-rocku.

Album prvijenac „Mr Fantasy“ iz prosinca 1967. producirao je znani Jimmy Miller a prethodila su mu tri vraški zanimljiva singla: „Paper Sun“, „Hole In My Shoe“ te „Here We Go Round The Mulberry Bush“, skladba iz istoimenog filma. Svima je bilo zajedničko beatlesovsko poimanje psihodelije s jakim (pop) melodijama te ubacivanje sitara i flauta u temama nadahnutim i indijskom glazbom. Na sličnom tragu je bio i udarni broj s albuma prvijenca, izvan vremena „Dear Mr Fantasy“ s upečatljivom frazom, „kalifornijskim“ višeglasjima te usnom harmonikom i odličnim gitarskim solom iznad prepoznatljivih orgulja. Na albumu se, po običaju britanskih diskografa, nisu našla tri prethodna hit singla no američko izdanje ih je očekivano uključilo na prvijenac objavljen pod imenom „Heaven Is in Your Mind“. Ubrzo nakon objavljivanja albuma grupu je napustio Dave Mason (što je i razlog zašto ga nema na fotografiji s ovitka američkog albuma) nezadovoljan svojim marginalnim položajem u bendu no brzo se vraća te s grupom ulazi u studio snimati drugi album. Masonova uloga na prvijencu je možda gurnuta u drugi plan no itekako zanimljiva zbog njegovog osjećaja za pop melodiju ali i sviračkih participacija gitarom i sitarom (kao u skladbi „Utterly Simple“). Osim „Dear Mr Fantasy“ album je ponudio još veoma dobrih brojeva. Posebice one na tragu music-halla Beatlesa („Berkshire Poppies“, „House For Everyone“…) proto-prog rock/blues-jamove kao „Coloured Rain“ (koju su kasnije snimili Eric Burdon & The New Animals, Al Kooper, Slade…)i „Giving To You“ te psihodelijom i R’n’B-jem nadahnutih skladbi poput „Smiling Phases“ (Capaldijevog broja kojeg su posvojili Blood Sweat & Tears)…  

Za drugi album naslovljen „Traffic“ objavljen 1968. povratnik Mason je napisao ali i otpjevao pola skladbi a među njima i najveći hit „Feelin’ Alright“; broj kojeg su snimili mnogi od Joea Cockera, Grand Funk Railroada, Three Dog Night… do Gladys Knight & The Pips, Jackson 5, Isaaca Hayesa, Paula Wellera,…  Album je još više naglasio različite pristupe trojice glavnih autora u bendu: meki pop-folk rock iskaz Masona te Capaldijevu i Winwoodovu sve izraženiju sklonost za jazz i rock formama i kompleksnijim temama. Masonovi brojevi poput uvodne country-folk pop-rock stilizacije „You Can All Join In“, „Don’t Be Sad“ te posebice „Feelin’ Alright“ bile su zbog svojih zaraznih melodija prijemčivije od Capaldijevih i Winwoodovih folk/blues-rock tema poput „Pearly Queen“ (bližih Creamu nego li psihodeličnom folku) ili soul-rocka „Who Knows What Tomorrow May Bring“ te „40 Thousend Headman“: slojevitog broja koji je uz Winwoodov vokal i dominantnu flautu Chrisa Wooda vodio prema progresivnom folk-rocku i jazzu. Ne čudi stoga da je Mason ponovo napustio band  pa Traffic koncem godina na američku turneju ponovo odlaze kao trio.

Godinu kasnije izlazi album „Last Exit“ sastavljen od koncertnih i studijskih snimki, mahom zaostalih nakon sessiona prethodnog albuma koji je bio zamišljen kao dvostruki. Album je prije bio iznuđen odlaskom Winwooda koji s Claptonom, Gingerom Bakerom i Ricom Gretchom osniva Blind Faith, nego li potrebom banda da se u staroj postavi oglase posljednji put. Mason je, primjerice, na albumu prisutan u samo dvije skladbe: „Just for You“ (koju je ranije objavio kao solo singl) te „Something’s Got a Hold of My Toe“. „Medicated Goo“ i „Shanghai Noodle Factory“ su još u prosincu 1968. bili objavljeni na singlu kao i „Withering Tree“, negdašnja B strana singla „Feelin’ Alright“… Koncertne snimke su pak nastale za nastupa 1968. u Fillmore Westu (s dva covera „Feelin’ Good“ i „Blind Man“.

Traffic su nastavili i u sedamdesetima kad se ponovno nakon razlaza Blind Faitha  okupljaju (bez Masona) te 1970. snimaju odličan „John Barlecorn Must Die“, album koji je osim reinterpretacije tradicionalne britanske folk teme donio naglašenije uplive bluesa i jazza.