Piše: Zlatko GALL

Petnaestak godina nakon što ga je nastup na Woodstocku i izvedba „I’m Going Home“ promovirala u zvijezdu blues-rocka u rangu Erica Claptona, Alvin Lee – lider Ten Years After – nekoliko je puta nastupao i u Jugoslaviji. Tih osamdesetih status velikog blues-rock gitariste već je posve izblijedio pa je Alvin svirao gdje god bi ga pozvali. Jednom prigodom, tada vodeći domaći promotor Toni Sabol doveo ga je na svirku u Zagorje. Alvin je opleo solo na svom Gibsonu kad se iz publike začulo: “naj ga cifrat, reeeži!”.

Spomenuta anegdota zgodno opisuje put kojeg su Ten Years After i njihov gitarist/frontman prošli od Woodstocka i „dana ponosa i slave“ od 1969. i ranih sedamdesetih do marginalnosti. Put tako tipičan za mnoge negdašnje perjanike scene poznih šezdesetih koje je promjena ukusa publike – posebice nakon pojave punka i post-punka – otpuhala sa scene i gurnula u zabran nostalgičnih „drugorazrednih“ zabavljača.

Alvin Lee (TYA)

Alvin Lee, je, poput Cockera i Hendrixa, bio jedna od amblematskih figura opjevanog Woodstocka gdje mu je – zahvaljujući ponajviše filmu i njegovom soundtracku – mahnita izvedba eksplozivne 11-minutne  ”I’m Going Home” donijela status gitarskog heroja i ugled brzoprstog blues-rock gitarista čija se vještina može mjeriti s najvećima: Claptonom, Jeffom Beckom, pa i Hendrixom.

Alvin ipak nije bio gitarist njihova formata, a još manje pionir hendrixovskog profila, iako su brzina i zavidna tehnika njegovih solaža – a i sâm sam im bio svjedok za onih nekoliko Leejevih dolazaka u tadašnju Jugoslaviju − bili trajna konstanta. Baš kao i crveni Gibson 335, model koji je – za razliku od većine rock, a posebice hard i blues-rock gitarista – držao superiornijim Les Paulu i drugim Gibsonovim modelima koji su obilježili povijest rocka te mega popularnim Fenderovim stratocasterima i telecasterima.

Nastup na Woodstocku je Leeju donio ugled jednoga od najboljih bijelih blues/hard-rock gitarista, a Ten Years After su promovirani u perjanice takozvanog drugog britanskog „blues booma”. Bio je to i blagoslov, ali, mnogo više, prokletstvo za band koji se nije uspio transformirati prema „agresivnijem” hard-heavy blues rocku i ući u nišu koju su uspješno otvorili najprije Cream, a potom Led Zeppelin. Uostalom, Ten Years After su prvenstveno bili atraktivan koncertni band, a ne grupa nadahnutih inovatora ili stilista, a glavni su adut – i prije i poslije Woodstocka – bila furiozna i poduža Alvinova koncertna sola. Jedan od najboljih albuma Ten Years After bio je stoga “Undead” iz 1968., koji je u cijelosti snimljen uživo, uhvativši koncertnu kemiju koja je vladala u bandu, a posebice Leeja i orguljaša Chucka Churchilla. „Undead“, na kojem se našla i autorska „I’m Going Home“, snimljen je u svibnju 1968. u malom londonskom jazz klubu Klooks Kleek s materijalom koji je bio uspjeli spoj boogieja, bluesa i jazza s rockom. Album je otvorio devetominutni Leejev „jam“ „I May Be Wrong, But I Won’t Be Wrong Always“ temeljito nadahnut jazzom i jumpin’ jiveom, demonstrirajući fascinantnu Leejevu tehniku (koja je možda utjecala i na svirku Briana Setzera u dvijetisućitima?). Na istom je tragu bila i obrada jazz standarda Woodya Hermana „Woodchoper’s Ball“. Drugu stranu albuma otvorio je Leejev (trajno podcijenjen) „sporogoreći“ blues „Spider In My Web“, a za njim neobična  verzija „Summertimea“ (specifična po dramatičnim bubnjevima i jumpin’ jive tempu) spojena sa bubnjarskim solo brojem Rica Leeja „Shantung Cabbage“. Kraj albuma pripao je šestominutnoj „I’m Going Home“.

Nakon koncertnog „Undead“ godinu kasnije (1969.) Ten Years After objavljuju studijski „Stonehedge“ koji je iznjedrio Leejevu „Hear Me Calling“ na tragu Canned Heata i „Speed Kills“ – koju pak otvara zvuk zahuktale parne lokomotive i bubnjarski ritam brzog vlaka (omiljen kod country izvođača) s gitarskim naglascima i, dakako, furioznim solom. Najbolji broj albuma bila je atmosferska „No Title“ pokazujući srastanje prepoznatljivih eksplozivnih gitarskih učinaka Alvina Leeja sa orguljama Chicka Churchilla, basom Lea Lyonsa i bubnjevima Rica Leeja. Iste godine izlazi još jedan studijski album – „Ssssh“. Dao je izniman cover „Good Morning Little Schoolgirl“, obradu teme Sonnyja Boy Williamsa na tragu Creama te Alvinov blues „I Woke Up This Morning“. I treći uzastopni studijski projekt „Cricklewood Green“ iz 1970. bio je zavidne kvalitete s uravnjenim materijalom već potvrđene poetike banda. Iznimni brojevi bili su pak „50,000 Miles Beneath My Brain“ s primisilima i na Fleetwood Mac iz dana Petera Greena, „Two Time Mama” kao pravi biser laid-back country bluesa dostojan i Coodera i J.J. Calea, jazzy-blues „Me And My Baby“ s odličnim učincima i Leeja i Churchilla te  hit „Love Like A Man“: sedmominutna tema građena oko prepoznatljivog riffa s odličnim srednjim instrumentalnim dijelom.    

Uspjeh s Woodstocka te podrška medija koji su – posve krivo – u Leeju prepoznali rodonačelnika novog „progresivnog bluesa”, pogurali su „Ssssh” na rang-liste te pomogli prođi i albuma „Cricklwood Green” kao i singla „Love Like A Man”… Sve nakon toga bilo je ipak osjetno slabije, pa su poslije albuma “Watt” i razočaravajućeg „A Space In Time” iz 1971. bandu kola postupno krenula nizbrdo. Alvin Lee i njegov band ostali su, naime, izgubljeni na „ničijoj zemlji” blues-pop stilizacija negdje između novog hard-bluesa Led Zeppelina i blues tradicionalista, a ni mutacija ukusa publike prema progresivnom i simfo-rocku svakako im nije išla u prilog. Ipak, ključni albumi Ten Years After danas bolje drže vodu od mnogih razvikanih konkurenata iz sedamdesetih.