6 nastavaka Pop Gallaksije povodom 60 godina od osnutka The Beatlesa

4. dio:

Iskorak prema folk-rocku i psihodeliji

Piše: Zlatko Gall

„Rubber Soul“ – šesti studijski album – objavljen je 3. prosinca 1965. zajedno sa singlom s dvostrukom A stranom i brojevima „Day Tripper“ i „We Can Work It Out“ koji se nisu našli na albumu. Sniman je tijekom četiri tjedna u listopadu i početkom studenoga u razdoblju kad Beatles nisu svirali uživo te bili lišeni svih drugih obaveza. Ona jedina koja im je visila za vratom je bilo objavljivanje albuma početkom prosinca da bi se uhvatila božićna šoping groznica.

Sve što je začeto na odličnom „Help!“, na „Rubber Soulu“ je materijalizirano na najbolji mogući način. Još bolji i ambiciozniji tekstovi po uzoru na Dylana, sofisticirani folk-rock kao polazište za beatlesovske eksperimente i dogradnje, začeci psihodelije uvođenjem Harrisonovog sitara te korištenje novih instrumenata poput harmonija, klavira koji je glumio barokni čembalo, slojevitiji aranžmani s naglaskom na troglasne vokale… Sve to je zajedno s idejom o albumu kao zaokruženom autorskom djelu (uz autorski odriješene ruke) a ne tek kolekciji pjesama i potencijalnih singlova, „Rubber Soul“ učinilo zaglavnim kamenom nove faze u genezi banda. Zar je onda čudno da je album bio tako utjecajan na scene s obje strane Atlantika te bio najava promišljanja albuma kao jedinstvene glazbene platforme (kasnije i konceptualnih projekata), psihodelije te – u nekoj mjeri – i progresivnog rocka (uz miješanje različitih žanrova i širenje izražajnih mogućnosti „pop skladbe“) s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih.

Osim utjecaja Dylana (s kojim su se susreli u New Yorku) očitog na prethodnom albumu na „Rubber Soulu“ se zrcale i drugi očiti američki utjecaji. Album je naime skladan mahom nakon američke turneje (pa i onog čuvenog nastupa na Shea stadionu pred rekordnih 55 tisuća fanova) i bližeg upoznavanja sa soul produkcijom i Motowna i Staxa ali i nakon prvih konzumacija narkotika. U prvom redu marihuane i LSD-ja. Za promociju skladbi na televiziji i radiju Beatles su se –udarivši zapravo temelje video spota koji je saživio za onaj prvi pravi spot kojim je promoviran „Hello Goodbye“ – odlučili snimiti filmske najave za singl „Day Tripper“ i „We Can Work It Out“.  

Album je otvoren senzacionalno s Paulovom „Drive My Car“ i njenim riffom s dvama solo gitarama kojima se priključuje bas a u refrenu upečatljivi klavir. Osim često citiranih pozadinskih vokala s onim „beep beep“ , skladba je imala – na Georgeov zagovor – i paralelne vožnje razigranog soulom ozračenog basa i gitare po uzoru na (Harrisonu dragog) Otisa Reddinga. „Norvegian Wood“ je kao brit-folk temu napisao Johnn nadahnut i ovog puta introspektivnim Dylanovim tekstovima (u konkretnom slučaju o preljubu no prvenstveno je ostao zapamćen po Georgovom sitaru (kao predšasnik raga-rock brojeva psihodelije) sjajno sljubljenim uz akustičnu folky gitaru a „You Wan’t See Me“ tipična Paulova ljubavna tema s odličnim pozadinskim vokalima (koja govori o osobnom iskustvu u turbulentnoj vezi s Jane Asher).  Lennonova „Nowhere Man“ – još jedan klasik – počinje a capella uvodom uz ulet čvrstog basa i jangle gitara kao rasni primjer vokalnog beatlesovskog troglasja i gitara koje zvuče poput Byrdsa. „Think For Yourself“ je s dylanovskim „touchom“ napisao George davši iznimnom broju i neočekivanu/neobičnu progresiju akorda. „The Word“ je u rockerski broj unijela bas i ritam na tragu Staxa a zaključna Paulova balada „Michelle“ postala novi klasik laganica u opusu benda. Zbog dijela teksta otpjevanog na francuskom postala je golem hit kod francuskih fanova a poseban ton temi dao je i prigušeni Haarrisonov gitarski solo i pozadinski vokali bez riječi.

Drugu stranu albuma je načeo Ringo sa „What Goes On“, skladbom koju je John napisao još u tinejđerskim danima u Quarrymenu a Ringo pak tekst za novu verziju koja se našla i na B strani singla „Nowhere Man“. Za njom je slijedila nježna Lennonova  „Girl“ (kao Johnov odgovor na Paulovu „Michelle“) sa instrumentalnim dijelom izravno nadahnutim grčkom glazbom te bogatim vokalima koji imitiraju „ulete“ i naglaske uobičajene za gudače. „I’m Looking Through You“ bi mogla proći kao kakav američki folk-rock s country štihom križan s poetikom ranih Beatlesa dok je „In My Life“ donijela zvuk klavira Georgea Martina koji glumi čembalo kojeg su nakon Beatlesa sve više koristili bandovi i aranžeri pop pjesama. John je u skladbu otpjevanu većim dijelom u dvoglasu odnosno s troglasnim pozadinskim vokalima unio sjećanja iz djetinjstva  koja se mogu shvatiti i kao uopćena promišljanja o prošlosti dok je sama melodija nadahnuta Smokeyem Robinsonom. „Wait“ je bila napisana za „Help!“ no našla sena čekanju a posebno je izražajna zbog Georgeovih reskih gitarskih naglasaka i čvrstog Ringovog bubnjanja. Harrisonova zvečeća električna Rickenbaker „dvanaestica“ a la Byrds (utjecaji između ova dva benda su očito bili uzajamni) je prožela  „If I Needed Semeone“ – još jedan njegov sjajan broj na albumu – sa psihodeličnim i indijskim elementima. Nesumnjivo riječ je o jednom od bisera s „Rubber Soula“ i dokazu sve značajnije uloge Georgea kao skladatelja. Zaključna „Run For Your Life“ je nova amerikanizirajuća skladba s troglasima i kombinacijom akustične ritam gitare i Georgeovog prepoznatljivog rukopisa gitarskog twanga.

***

Ako ste propustili, prva tri nastavka serijala POP GALLAKSIJE pročitajte ovdje: