Piše: Zlatko Gall

Danas je čak i klincima koji prvi put slušaju Doorse nemoguće prvijenac čuti „nevinim ušima“. U ovih minulih pedesetak godina Doorsi su stizali u istom paketu s mitom o šamanu Morrisonu, hrpama biografskih knjiga, autobiografskih svjedočenja, dokumentaraca i igranih filmova te tisuća i tisuća ispisanih esejističkih stranica koje su nudile svoja viđenja njihove glazbe, uloge i značaja. No, Doorse je uvijek vrijedilo slušati. Ako ih baš istinski želite čuti. Ako doista kroz njihova vrata želite ući u „goreću zgradu zvuka“. „Zgradu koja već desetljećima gori; urbanu verziju biblijskog Gorećeg grma. Glazba Doorsa nije glazba „greatest hitsa“ već glazba plesa oko Gorećeg grma“, kako je to poetski zapisao Michael Ventura

U godini koja je obilježila pedesetu obljetnicu izlaska prvijenca, izvorno objavljenog  4. siječnja 1967., pojavilo se očekivano prigodničarsko trodijelno izdanje na CD-ima. Osim remasteriranih stereo i mono snimaka debuta, u škatulji se našao i koncertni zapis banda s originalnim, dugo se mislilo izgubljenim, vrpcama iz „Matrixa“ u San Franciscu snimljen 7. ožujka 1967. Na njemu su, jedva koji mjesec nakon objavljivanja prvijenca, Doors promovirali album. Te iste 2017. pojavio se i „London Fog – 1966“ snimljen u istoimenom londonskom klubu. Kolekcionari i tvrdi fanovi su i s tim izdanjem dobili slastan mamac jer riječ je o prvim snimkama Doorsa i o koncertu na kojem su – prije objavljivanja debuta – ogolili svoje korijene: blues. Naime, osim par izvornih autorskih brojeva poput „Strange Days“ i „You Make Me Real“, Doorsi su u Londonu izveli naramak blues, rhythm and blues i rock standarda poput znane „Baby Please Don’t Go“, „Rock It“, „I’m Your Hoochie Coochie Man“, „Lucille“ i „Don’t Fight It“. „Strange Days“ u tom društvu covera stilski djeluje kao uljez, no to albumu daje poseban šarm autentičnosti kao zorno svjedočanstvo o bandu u potrazi za svojim autorskim i izvođačkim iskazom. Pronađenim i potvrđenim na čudesnom albumu prvijencu. Jednom od onih besmrtnih projekata koji – evo otrcane fraze, no i posve istinite tvrdnje – i danas zvuči svježe kao i u doba nastanka.  

Stoga studijski debut i spomenuti koncerti čine neraskidivu cjelinu onih iskonskih, „organskih“ Doorsa koji su širom otvorili vrata nekog drugog glazbenog svijeta.

Doors su započeli snimati debitantski album netom nakon znamenite i medijski ozloglašene posljednje svirke u klubu „Whisky A Go Go“ na losanđeleškom Sunsetu. Nastup u klubu iz kojeg su kao „kućni band“ bili najureni nakon izvođenja „The End“ sa nezaobilaznim „edipovskim stihovima“ koje je u medijima bilo ocijenjeno skaradnim i prostačkim, bio je posljednja priprema za ulazak u Sunset Sound Studio. U pravom s mislu riječi – posljednji test jer tijekom šest dana snimanja band je svirkom uživo s minimalnim dosnimavanjima „reprizirao“ prethodni koncertni nastup..

Iako u percepciji rock kritike i publike prvijenac desetljećima ima kultni status, u vrijeme izvornog objavljivanja kritike i ocjene su bile šarolike. Recimo, znani Robert Cristgau – jedan od najcjenjenijih i najutjecajnijih rock kritičara – je u „Esquire“ magazinu pohvalio Manzarekove orgulje te prave „rokerske“ brojeve „Brake On Through“ te „Twentieth Century Fox“, no bio više no suzdržan prema „epskoj“ „The End“. U utjecajnom „Crawdaddy!“ magazinu kritika je pak bila veoma pohvalna, a Doorsi proglašeni bandom koji će sigurno na sljedećim projektima još više napredovati. Zanimljiv je tekst o albumu i bandu objavljen u prvoj „Enciklopediji rocka“ iz 1969. gdje je Lillian Roxon (o kojoj je, uzgred rečeno 2010. snimljen i dokumentarac poučnog naslova „Majka rocka“) ukazala na jedan, danas gotovo nepojmljiv, aspekt Doorsa i njihove rane diskografije. Zaključivši da je nakon prvijenca, a posebice golemog uspjeha „Light My Fire“ koji se kao drugi singl skinut s albuma popeo na vrh rang lista, kultna izvorna „underground“ publika Morrisona i društvo otpisala zbog „izdaje“. Iliti –  prelaska na mračnu „komercijalnu“ stranu sile. „Od tog dana Morrison je bio izgubljen za „underground“. Jedno je namazanih usana uvijati se i ceriti s pozornice u klubu The Scene pred glazbenim znalcima i istomišljenicima, a posve drugo to isto raditi ispred pet tisuća vrištećih curica. Morrisonove geste i grimase, Kriegerova začuđenost dječaka sa sela, Manzarekova sotonska slatkoća i Densmoreovo divljačko bubnjanje – sve je to postalo javnim dobrom. Dok su Doors nizali uspjeh za uspjehom – s prepunim dvoranama, nastupima na televiziji, niskom hitova, albumima na rang listama i sve većim honorarima – „underground“ publika se najprije s užasom, a onda i s gađenjem udaljila od banda (…) Treći album „Waiting For The Sun“ samo je osnažio užasnu sumnju da su Doorsi tu – “samo zbog novca“.

Nazvati danas Doorse komercijalnim bandom brojni bi (i vremešni i mlađi) fanovi, ali i naizgled nezainteresirana mainstream publika doživjeli kao aposlutnu bedastoću. Iako, naravno, i u riječima Lillian Roxon ima zrnce istine. Uostalom i sam dobro pamtim osamdesete kad su imena, odnosno logotipi Doorsa i Azre bili dio gotovo obavezatnog „dekora“ ispisani na odorama „podobne mladeži“, odnosno sudionika radnih akcija. Dakako, s nezaobilaznim likom Che Guevare na leđima. No – kako god ga danas vagali – komercijalni uspjeh Doorsa i kasniji kultni status njihove diskografije ne umanjuje mnogo vrijednost njihovih najznačajnijih, doista izvanvremenih, zgoditaka. Posebno, dakako, onih s albuma prvijenca.

Godine su albumu i njegovim ključnim brojevima bile veoma sklone, a utjecaj ukupne diskografije Doorsa nemjerljiv. Prisutan kod Iggya Popa i Patti Smith, niza punk (Stranglers) te novovalnih post-punk bandova (Joy Division, Echo and the Bunnymen), te izvođača od dvijetisućite naovamo. Poput, recimo, Dandy Warholsa, Mazzy Star, Strokes ili Jeta čiji je mega-hit iz 2003. „Are You Gonna Be My Girl“ bio temeljen na riffu davnašnje uspješnice Doorsa „Touch Me“. Nastupni album Doorsa danas je pak nezaobilazan na popisu najboljih albuma rocka svih vremena uz ocjene da je band na njemu ostvario „najuspješniji brak poetike rocka s klasičnim hard rockom“ (Rolling Stone) ili pak „odveo popularnu glazbu u prostor koji se ranije činio nemogućim“ ( BBC Music).  I zato sam, baš kao i svojevremeno Tom Robbins, Doorse i danas spreman nazvati rasnim rock bandom koji je – kad se pojavio prvijencem – bio blagovijest. Ili, poetski rečeno „mesožder u zemlji hipijevskih vegeterijanaca“.

Uostalom, baš zbog toga je uvodni broj albuma – i njegov prvi singl – „Break On Through“ do danas ostao jednim od najcjenjenijih brojeva u diskografiji Doorsa, ali i jedno od onih općih mjesta u ultimativnoj pjesmarici rock and rolla. Jednako opće mjesto su i znakovita nadahnuća za skladbu. S jedne strane „What I’d Say“ Raya Charlesa iz koje je klavirsku bas dionicu preuzeo Manzarek te riff iz „Shake Your Money Maker“ Elmorea Jamesa. Točnije verzija koju je 1965. snimio Paul Butterfield Blues Banda. Butterfield je – po osobnom priznanju – presudno utjecao na gitarski stil Robbya Kriegera koji je pak autorskom Morrisonovom broju, u unisonim dionicama s Manzarekom, dao prepoznatljiv riff i presudni pečat. „Uzimali smo i posvajali sve što nam se svidjelo“, kazao je jednom prigodom Manzarek. Rezultat „posvajanja“ bio je i sjajan prvijenac na kojem su se – kako je to zgodno dijagnosticirao jedan američki kritičar – u čudnom suživotu našli čikaški blues Willieja Dixona utkan u Kriegerov gitarski stil, Coltraneov jazz, Bachovi menueti koje je tako strastveno volio Manzarek, psihodelija, britanski „beat“, praskavi rock and roll sjajnog bubnjara Densmorea te elementi grčke drame i keltske mitologije velikog šamana rocka Jima Morrisona.  

I drugom singlu skinutom s albuma pripada posebno mjesto u mitologiji Doorsa. „Ligh My Fire“ – prva skladba koju je napisao tada dvadesetogodišnji Robbie Krieger – postala je megauspješan hit s vrha rang liste. Za svoj skladateljski debut Krieger je odlučio složiti vraški pretencioznu skladbu („kanio sam u nju staviti svaki akord kojeg sam znao odsvirati“, kazao je godinama kasnije) koja je sa svojih 14 različitih akorda utkanih u melodiju kojoj je uzor bio predhendrixovski „Hey Joe“ za divno čudo umjesto papazjanije postala hit. Morrison je pak skladbi malo doradio tekst davši mu psihodeličnu notu, Manzarek bachovski uvod i bas liniju pozajmljenu iz „Blueberry Hill“ Fatsa Dominoa, a Densmore lagani latino ritam.

Prvijenac Doorsa je od onih albuma doslovno bez mane. „Soul Kitchen“ je dala jedan od najpoznatijih orguljaških riffova, elegična „The Crystal Ship“ čudesan spoj orijentalizirajućeg i klasike, „Twentieth Century Fox“ te „I Looked At You“ prototipi rocka a la Doors u kojem se spajala prošlost (uplivi britanskih beat bandova, američke garaže te rhythm and blues) i psihodelična sadašnjost rocka očiti i u kabaretsko/vodviljskoj „Alabama Song“. „Back Door Man“ – cover Willieja Dixona – savršeni je pak komad fuzije bluesa i rocka, „End Of The Night“ mistični psihodelični biser, a „Take It Easy Baby“ nesuđeni mega hit i – po osobnom sudu – jedan od najboljih brojeva albuma.

No, najveći  zgoditak i zacijelo ključna pjesma u diskografiji Doorsa bila je zaključna „The End“; skladba kojom je ostvarena Morrisonova ideja spajanja teatarskih elemenata, poezije nadahnute grčkom dramom, odnosno mitom o Edipu, i rocka. „The End“ je najprije uspješno testiran na koncertima, no hvatanje njegove sceničnosti i energije u studijskim uvjetima bilo je prilično neizvjesno. Producent Paul Rothchild u uspješnoj selidbi sa scene na vinil odigrao je ključnu ulogu, a Morrison je pod utjecajem LSD-ja u potpuno zamračenom studiju osvijetljenom samo svijećama ostvario nezaboravnu izvedbu. Priča s Jimovim „acid tripom“ ima i nastavak. Nakon prvog stimulativnog učinka haluciogena Morrison je – svjedočio je kasnijih godina Krieger – bio odveć „stoniran“ da bio nastavio snimanje. Band se povukao iz studija, a nezadovoljni Morrison svoj gnjev zbog prekida sessiona demonstrirao pošteno napunivši studio  pjenom za gašenje požara. Priča ima i druge verzije pa i one da je pod utjecajem haluciogena Morrison crvena studijska svjetla zamijenio za vatru.

„The End“ – ili mini-opera o Edipu, kako su je onih godinama također znali nazivati kritičari – dodatnu je slavu stekao deset godina nakon objavljivanja albuma zahvaljujući Coppolinoj „Apokalipsi“ u čijem je soundtracku dobio zapaženu ulogu. Zašto baš „The End“? Zbog poznanstva velikog redatelja i Morrisona? Možda, no prvenstveni razlog je omiljenost „The Enda“ među američkim vojnicima u Vijetnamu. Zanimljiva je teza Mikala Gilmorea koji je u svojoj knjizi „Night Beat – A Shadow History Of Rock and Roll“ dao svoje viđenje Morrisonove uglazbljene „edipovske“ poeme i onog zaključnog vriska „Oče, želim te ubiti, majko želim te…“. „Više od pjesama Boba Dylana i Rolling Stonesa , Morrisonov je tekst pokazivao da je stara generacija izdala svoju djecu i da ta izdaja priziva osvetu. Nimalo stoga ne čudi da je glazba Doorsa – a posebice „The End“ – bila miljenik pun značenja među američkom mladeži koja se borila u Vijetnamu u ratu u koji su djeca poslana da ubiju ili budu ubijeni u ime zastrašujućih ideala starije generacije.“

Iako je jedanaestominutna skladba prvenstveno poznata po Morrisonovoj izvedbi i tekstu, njezina glazba je jednako uzbudljiva, originalna, hipnotička…  Lelujavi istočnjački i nedvojbeno psihodelični gitarski uvod praćen diskretnim udaraljkama uz savršeno balansirane Manzarekove orgulje, postupno – svakim novim prijeđenim krugom ove osebujne glazbene mantre – sve više raste do pravog orgazmičkog finala. Ma koliko da se naizgled od silne uporabe „otrcao“ „The End“ je doista jedan od najboljih pojedinačnih komada i psihodelije i uglazbljene drame; izvanvremeni broj koji je – bespogovorno – Doorse upisao u vječnost. Uostalom kao i cijeli prvijenac.

Osam mjeseci nakon izlaska prvijenca Doors 25.rujna 1967. objavljuju drugi album. „Strange Days“ je sniman tijekom svibnja i kolovoza u hollywoodskom Sunset Sound studiju gdje je nastao i prvijenac, no ovog puta na novom osamkanalnom mikseru. Nova tehnologija je omogućila bendu da realizira neke eksperimentalne ideje koje nije mogla ostvariti na debutu, ali također i zamisli koje su se rodile nakon preslušavanja „Sgt Peppera“. Jedna od njih je uporaba Moog sintesajzera u naslovnoj temi „Strange Days“. Novi pristup je možda najviše do izražaja došao u Morrisonovoj poemi „Horse Latitude“. Naslovni broj kojeg su skladali Krieger i Densmore dok je Morrison potpisao tekst, prije izlaska albuma, rekoh, imao je niz koncertnih provjera baš kao i dio skladbi („My Eyes Have Seen You“ i funky/bluesy „Moonlight Drive“) nastalih još prije početka rada na prvijencu.

Iako je dao hitove poput naslovnog broja, veoma dobru „Moonlight Drive“, sjajnu „You’re Lost Little Girl“) te epsku „When The Music’s Over“ (koja je eksplodirala na koncertima te ovjekovječena na kasnijem live albumu) „Strange Days“ je bio slabiji od čudesnog prvijenca. No, zadržao je sve prepoznatljive odlike rukopisa banda baš kao i njegov nasljednik „Waiting For The Sun“ iz 1968. Treći album Doorsa je snimljen u Los Angelesu i njihov najkomercijalniji album koji se uspeo do prvog mjesta američke rang liste. Na vrhu se našao i hit singl „Hello, I Love You“. Ali zbog visokih očekivanja prošao je razmjerno mlako kod kritike. Prilično nepravedno jer je dao (kao i prethodni album) niz iznimnih brojeva. Jedna od njih je – također objavljena kao singl – „Unknown Soldier“  sa čudesnim zvukom Manzarekovih orgulja, uvodnim egzercirskim bubnjem, zvukom repetiranja i pucnjeva pušaka te iznimnim Morrisonom koji je antiratnu temu pretvorio u pravu dramu. „Hello, I Love You“ je bila rasni rock hit nadahnut (kako je kasnije kazao sam Krieger) Creamovom „Sunshine Of Your Love“, „Love Street“ s brechtovsko-weillovim kabaretskim štihom, „Summer’s Almost Gone“ je elegična skladba s tipičnim „šugom“ Doorsa, a „Spanish Caravan“ obdarena sjajnom Kriegerovom „španjolskom“ klasičnom gitarom sa začinima flamenca…

Pravo razočarenje donio je zaključni album Doorsa iz šezdesetih “Soft Parade“ (1969.), mahom zbog eksperimentiranja s puhačima te hrvanja Morrisona s osobnim demonima. Iako je uključio ranije objavljene singlove, veoma dobru  „Touch Me“, gudačima nepotrebno „smekšanu“ „Wishful Sinful“ i „“Tell All The People“ s obilatom dozom puhača, ali i solidnu „Wild Child“ (s primsilima na Cream), album je unisono ocijenjen kao najslabiji album u diskografiji Dorsa. Dojam nije promijenila ni „Runnin’ Blue“ bliža Blood Sweat & Tears s drugog albuma nego li klasicima Doorsa.  

Doorsi su se prije kraja ipak fanovima odužili na početku sedamdesetih odličnim albumima „Morrison Hotel“ te „LA Woman“.