POP GALLAKSIJA | Tko je ubio Buffala?

Najbolji albumi šezdesetih - Buffalo Springfield (17)

Piše: Zlatko GALL

Kao po onoj krilatici “živi brzo, umri mlad i uđi u legendu” Buffalo Springfield su tijekom kratke dvije godine djelovanja (1966. – 1968.) ostavili itekako upečatljiv trag promijenivši tijek rock and rolla svojim sjajnim albumima. Mada u osnovi folk-rock grupa  Buffalo Springfield su postavili jedan od kamena temeljaca country-rocka te uspješno posvajali psihodeliju, soul, hard rock kao i inovativno korištenje novih studijskih tehnologija. Ujedno na tri objavljena albuma navijestili su kasnije fabulozne karijere Neila Younga i Stephena Stillsa ali i Richarda Furaya s njegovom pionirskom country-rock formacijom Poco.

Korijeni benda su kanadski u Squires grupi Neila Younga i Stillsovim The Company. Stillsov odlazak u Los Angeles gdje je radio kao studijski session glazbenik bio je i “otvoreni poziv” za mnoge stare suradnike pa tako i za Neila Younga koji u LA stiže s basistom Bruceom Palmerom. Zajedno sa Stillsom i Richiem Furyjem  – još jednim Kanađaninom koji je sa Stillsom stigao na Zapadnu obalu – te bubnjaraom Deweyem Martinom (s iskustvom u garažnom rock bandu te country grupi Dillards) osnivaju novi band te kao Buffalo Springfield prvi put u travnju 1966., nakon jedva mjesec dana zajedničkog vježbanja,  nastupaju u znanom losangeleškom klubu Troubadour. Uslijedila je dvomjesečna “gaža” u ništa manje poznatom Whisky A Go Go na Sunset Stripu koja skreće pažnju na njihov atraktivan koncertni set te potpisivanje ugovora s Atco, podetiketu Atlantic Recordsa. U kolovozu izlazi nastupni singl s Youngovom “Nowadays Clancy Can’t Even Sing” koji postaje lokalni hit, a u prosincu i nastupni eponimni album “Buffalo Springfield”. Slijedeći singl iz ožujka 1967. bila je Stillsova  “For What It’s Worth (Stop, Hey What’s That Sound)” prigrljena kao ultimativna antiratna pjesma (mada je izvorno nadahnuta nemirima na Sunsetu) te dospijeva na Top 10. Atco brzo reagira s novim izdanjem prvijenca kojemu se na udarnom mjestu našao hit singl zamijenivši “Baby Don’t Scold Me”. Band nije bio baš zadovoljan albumom snimanim u hollywoodskom Gold Star Studiju, no Atco odbija ponovno snimanje materijala ne želeći zakasniti s predbožićnom objavom. Ipak daje odriješene ruke Stillsu i Young da se sami pozabave remiksom albuma u mono verziji (pokazalo se superiornijoj onoj u stereo izdanju). Ipak bio je to više nego li dobar debut.

“For What Is Worth” je pokazala sjajno srastanje nježnog folky-groovea i zvečećih gitara, “Go And Say Goodbye” je uspjeli spoj country začina i beata brit-popa iliti pionirski country-rock, “Sit Down I Think I Love You” imala je sjajna višeglasja; uz zvečeće (a la Byrds) i distorzirane gitare jedan od zaštitnih znakova benda a Youngova “Nowdays Clancy Can’t Even Sing” začetke rukopisa koji će bljesnuti na samostalnim albumima. “Hot Dusty Road” donijela je vješta posvajanja poetike Staxa, a “Everybody’s Wrong” folky-psihodelične rock stilizacije. “Flying On The Ground Is Wrong” i “Do I Have To Come Right Out And Say It” bile su prozračne balade (kakve će se naći kasnije na opusu CSN&Y), “Sit Down I Think I Love You” i “Burned” pop brojevi na trasi ranih Beatlesa, a “Pay The Price” čisti “rocker”.

Sve odlike prvijenca bile su još očitije na slijedećem “Buffalo Springfield Again” objavljenom u studenome 1967.  Dok je prvijenac snimljen “na dah” snimanje njegovog nasljednika protegnulo se na devet mjeseci. Jedan od razloga je bila deportacija Brucea Palmera u Kanadu zbog posjedovanja marihuane (u Los Angeles se vratio kao ilegalac nastavljajući rad na albumu) te privremeni odlazak Younga koji je tako i propustio čuveni nastup Buffalo Springfielda na Monterey Pop festivalu na kojem ga je zamijenio David Crosby. Potom, za razliku od prvijenca, na albumu su sudjelovali session glazbenici zamjenjujući Palmera, ali i “uskačući” na druge snimke. Primjerice Youngova sjajna sfumatozna balada “Expected To Fly” imala je “podršku” Jacka Nitzchea koji je složio aranžmane i svirao električni klavir (i postao redovan Youngov suradnik na solo albumima). 

Taj neobičan album – na kojem je i Furay imao svoj prvi autorski prilog u country-rock temi “A Child’s Claim To Fame” na kojoj je dobro svirao James Burton – bio je izuzetan. Otvorio ga je Youngov “Mr Soul” – skladba potaknuta Youngovim epileptičnim napadom za nastupa s bandom – s upečatljivim riffom a la Rolling Stones te iznimnim gitarskim učincima i solom; obilježjima kasnijeg Youngovog rukopisa i na solo projektima i sa CSN&Y. Stillsovu “Everydays” otvara psihodelični gitarski ulet koji se poput crvene niti pojavljuje kroz broj s jazzy elementima, “Bluebird”  i “Rock and Roll Woman” su čvrsti folky-rock brojevi s vrsnim vokalnim harmonijama i gitarskim prepletima sa svim obilježjima Stillsovog sviračkog i autorskog umijeća. “Hang Upside Down” još jedan je sneni folky biser Stevena Stillsa na sličnom tragu te s raskošnim gitarskim slojevima. Akustičarska “Sad Memory” i “Good Time Boy” – s elementima soula Staxa – još su dva veoma dobra Furayeva priloga dok završnica albuma pripada Youngovoj “Broken Arrow”: još jednom klasiku njegovog ranog rukopisa. Dakako s prepoznatljivom gitarom i dramatičnom strukturom broja sastavljenog iz tri “suprostavljena” dijela: aplauza (snimljenog na koncertu Buffalo Springfielda) i folk laganice, himničkog rock dijela te dionice s naglašenim klavirom i orkestracijom, ali i elementima britanskog music halla. Uzor je možda bila “A Day In Life”, a Young je u skladbi koristio usluge jazz comba, klarinetiste, orguljaša… te u broj uključio i različite zvučne  efekte. Najjednostavnije rečeno – sjajna završnica sjajnog albuma koji je pokazao jake autorske osobnosti u grupi ali i dao naslutiti kraj.

Treći album „Last Time Around“ objavljen je u lipnju 1968. kad se grupa formalno već razišla. Basist Bruce Palmer je na albumu prisutan samo u skladbi “On The Way Home”, u dva broja ga je zamijenio Jim Messina dok je u ostalim skladbama svirao Stills koji je, i kao autor i kao instrumentalist odradio lavovski dio posla na albumu. Mada nešto slabiji od prethodnika i posljednji rad Buffalo Springfielda bio je zavidne kvalitete. Neil Young je napisao samo dvije skladbe no bile su prave majstorije. “I Am A Child” vrhunski je folk-country rock kao zametak kasnijeg “Harvesta”, a oporo-slatka “On The Way Home” – koju je otpjevao Furay – izniman broj s puhačima, gudačima, vrckavim gitarama  i pozadinskim vokalima (dobro znan s kasnijih verzija u izvedbi CSN&Y). “It’s So Hard To Wait” Furaya i Younga nježna je pak balada s prigušenim jazzy “after hours” puhačima, a u sličnom latino-jazzy raspoloženju je i iznimna Stillsova “Pretty Girl Why” s maestralnom gitarom. Tu je još jedan njegov autorski zgoditak s baladom “Four Days Gone” i njenim sjajnim gitarama. Prava je šteta da se tek na zaključnom albumu Buffalo Springfielda  Furay potvrdio kao odličan autor koji je albumu dao bogato orkestriranu baladu “The Hour Of The Not Quiet Rain” te “Kind Woman”: prvorazredan country-rock standard koji je pokazao što će sve kasnije raditi u svom novom bandu Poco.

Posljednji album Buffalo Springfielda bio je zapravo nulta faza kasnijih karijera Younga, Stillsa i Furaya jer su im njihove autorske skladbe s “Last Time Around” postale gotovo stalni koncertni standardi.