Piše: Zlatko GALL

U seriji natpisa o albumima šezdesetih koji su se jednako žestoko očešali o mene ali i o – što je daleko važnije – povijest rock and rolla, nisam se kanio baviti kompilacijama. Dakako, ne zato što neke od njih, poput famozne „Big Hits: High Tide And Green Grass“ Rolling Stonesa iz 1966. ili „Most Of The Animals“ iz iste godine nisu, kao zbirke iznimnih skladbi pobranih sa singl ploča, bile prava pravcata senzacija. Činilo mi se naime da mnogo više smisla ima baviti se  krucijalnim albumima koji su, svojim trajnim utjecajem, promijenili tok rock glazbi ili pak postali zaglavni kamen u dugovječnim karijerama najznačajnijih imena scene.

Ipak, „The First Singles Box“ The Who, izniman diskografski paketić s 12 CD singlova, neprijeporno je zavrijedio spomen i ulazak u ovaj serijal. Ima tu, priznajem, nešto od osobne diskofilske emocionalne prtljage. Recimo, uvjeren sam da se u kartonskim kutijama u kojima moja mama još uvijek drži neke od starih knjiga biblioteke Lastavica i Vjeverica, nalazi po koji primjerak Džuboksa i njegovi poklon-singlovi od meke plastike ili flexi-discovi H među njima i „happy Jack“ The Who. Među vinilnim singlovima koji su preživjeli gadna habanja na rođendanima i tulumima, loše igle tuđih Trubadura, Turandota i Tosci pa čak i “manđa-diski” – te portabl gramofonske monstr-naprave u koje se gurao singl poput kovanice u ždrijela automata ili CD-a u player – danas na počasnom mjestu stoje  „I Can See A Mile“ i „Pictures Of Lily“ objavljeni na licencnom programu PGP RTB-a.   

The Who su – kazala bi štura enciklopedijska jedinica – bili ne samo razvikani predvodnici mod pokreta i glazbe nastale prožimanjem američkog rhythm and bluesa, soula i popa, utemeljitelji novoga medija – rock-opere – eksplozivni protopunkeri, izniman hard-blues-rock band, već i studijski inovatori koji su sintesajzer pretvoriti u emancipirani instrument davši mu sasvim novo značenje.

Sve to naravno stoji no u svjetlu „Tommyja“ iz 1969. te četiri godine kasnije „Qaudrophonije“ kao  kompleksnih konceptualnih albuma-rock opera, sjajnog koncertnog „Live At Leeds“(1970.) ali i studijskih bisera „Who Sell Out“ (1967.) te „Who’s Next“ (1971.), redom iznimnih i utjecajnih albuma – ostali su zapostavljeni ne samo nastupni hit singlovi već i svaka pomisao na The Who kao grupu čija se karijera može trasirati i uspješnicama u formatu i skromnoj minutaži singla. „The 1st Single Box“ je to promijenio. Ne isključujući, naravno, velike albume The Who iz konkurencije već pokazujući i drugo lice banda koji je, rekoh, rocku dao pretencioznu formu rock-opere.

„I Can’t Explain“ kao prvi u nizu CD singlova iz škatulje, bio je i njihov prvi top Top 10 singl izvorno objavljen na Brunswick/Decca etiketi, skladba koja i danas zvuči uvjerljivije od pola nabrijanih aktera povampirene garažne scene. Townshendov reski riff na tragu garažnog klasika „Loui Loui“ i dalje je ubojit a pozadinski vokali u „kontra harmoniji“ drsko šarmantni. „My Generation“ je u mnogome bio lucidni spoj garažnog zvuka nastupog singla za Deccu i kasnijeg hita „Anyway Anhow Anywhere“ čiju je preuzetu temu slobode i frustracije pretvorio u generacijsku himnu. Žestoka gitara, Daltrey koji izvikuje tekst s iskazom generacijske samosvijesti te pozadinski vokali iznad manijaklanih Moonovih bubnjarskih eskapada i uvijek vrsnog Eintwistleovog basa, odredili su ultimativni himnički broj – po svojem značaju ravan temi „Satisfaction“ Rolling Stonesa – za generaciju koja je isticala svoju različitost od svijeta odraslih te ton nastupnog albuma iz 1965. „The Who Sings My Generation“. 

Nastupni album objavljen 3. prosinca 1965. i čuvenom fotografijom na ovitku i sadržajem bio je istoznačnica za mod pokret, „swinging London“, Carnaby Street… Uostalom i onaj mucajući Daltreyev vokal u „My Generation“ simulirao je mucanje moda na amfetaminima. U vrijeme objavljivanja album je bio najžešći komad rocka objavljen na ploči s beatlesovskim smislom za melodiju, moćnim Townshendovim riffovima i gitarskim distorzijama (koji su kasnije utjecali na mnoge a ponajviše na Paula Wellera i The Jam), manijakalnim bubnjem Keitha Moona, poetičnim no istovremeno moćnim basom Johna Entwistlea te sjajnim vokalom Rogera Daltreya. Skladbe poput „Please Please Please“ i „I Don’t Mind“( coveri tema Jamesa Browna) te blues standard „I’m A Man“  pokazivali su duboku vezu banda s blues/rhythm and bluesom i (modovima tako omiljenim) soulom no prava senzacija bile su Townshendove autorske pjesme. Sa zgodicima (najboljim brojevima u pjesmarici modova) poput naslovne teme „The Good’s Gone“, „Much Too Much“, „La La La Lies“ te vječnoj „The Kids Are Alright“ . Zaključni instrumental albuma „The Ox“ naznačio je spremnost The Who za širenjem zvučne slike, eksperimentiranje s feedbackom ali i energiju koja je krasila koncerte banda. Zapravo, prave male performanse s destrukcijom instrumenata na pozornici u eksplozivnoj završnici, čuvene „vjetrenjača“ riffove Townshenda, Moonove bubnjarske čarolije i Daltreyevo neumorno skakanje pozornicom uz vitlanje mikrofonom.    

Za razliku od mnogih drugih tadašnjih engleskih izdanja mnogi brojevi albuma objavljeni su kao singlovi („The Good’s Gone“, „Much Too Much“, „La La La Lies“, „The Kids Are Alright“) no razlog je bio veoma jednostavan. Nakon potpisivanja za novu etiketu Reaction u Brunswicku su iscijedili sve što se još moglo s „njihovog“ debut albuma.

Prvi singl na novoj etiketi bio je sjajan „Substitute“ kojemu je neposredno nadahnuće bio tekst (Townshendu omiljene) „The Tracks of My Tears“ Smokeya Robinsona i Miraclesa. Izniman zvečeći riff (Townshend je koristio akustičnu „dvanaesticu“), višeglasje te energija koja pršti na sve strane bili su tipična obilježja The Who iz tog doba. Zanimljivo je da je Townshend svoju temu o krizi identiteta zamislio i kao ironičan odgovor na „19th Nervous Breakdown“ Stonesa. Slijedio je singl „I’m A Boy“ koji je govorio o dječaku koji se odijevao kao cura  s lucidnim spojem praskavih gitara i vokala a la Beach Boys a onda impresivna niska hitova:   „Happy Jack“, „Pictures Of Lily“ – duhovita oda masturbaciji, „I Can See For Miles – s prijetećom gitarom te Moonovim bubnjarskim dionicama nalik jurnjavi zahuktalog vlaka i dramatičnim praskom činela… „A Quick One“ objavljen 1966. bio je projekt sa šest pjesama u formi suite (kao začetak onoga što je kasnije iznjedrilo konceptualne albume/rock opere)  čiji je naslovni broj na koncertima (zabilježen i na „Live At Leeds“) bio i naslovljen kao mini opera.  

„The Who Sell Out“ objavljen 15. prosinca 1967. (nakon američkih turneja i nastupa na Monterey Pop Festivalu) bio je pravo remek djelo. Konceptualan pop-art album odnosno album ciklusa formalno nepovezanih pjesama govorio je s mnogo humora i sarkazma  o isplativom zagrljaju glazbe i marketinga. Album je naime zamišljen i odrađen kao program piratskog radija koje vrti urnebesno duhovite jinglove/reklame  i glazbu različitih izvođača. Odatle i golema žanrovska šarolikost materijala no dakako s timbrom The Who.  Bilo je u svemu tome i dosta autoironije jer su i The Who u to doba snimali komercijalne reklame i jinglove. No „The Who Sell Out“ bio je album sjajnih brojeva, Townshendovih poigravanja s elektronikom te svega onoga što je krasilo njihov rukopis i izvedbu: riffova, energije, zaraznih melodija… Jedini singl skinut s albuma bio je hit „I Can See For Miles“ no od iznimne uvodne „Armenia City In The Sky“ koju je  napisao njihov prijatelj Speedy Keen pa do zaključnog „Raela“ (zapravo, nove mini-opere), album nije imao ni jednu sekundu praznog hoda. Nastupni broj – jedan od najboljih na albumu – otvoren je jinglom (s vocoderom) nakon kojeg slijedi žestoki ulet gitare i elektronike sa psihodeličnim Daltreyeviv vokalom, zaraznom melodijom i raskošnom instrumentalnom potkom. “Mary Anne With A Shaky Hand“ je pak latino biser na tragu Byrdsa, „Odorono“ naslonjen na Kinkse, „Our Life Was“ zagrljaj Beatlesa i Beach Boysa, „Jaguar“ vatrometni rocker (s reskim riffovima i Moonovim nabrijanim bubnjanjem), „Glittering Girl“ sjajna kinksovska tema…

The Who su, rekoh i u sedamdesetima – posebice u vrijeme prve petoljetke – bili vraški uspješni no njihovi singlovi i albumi iz šezdesetih nezaboravan su podsjetnik na band koji –mada u prepolovljenom sastavu – i dalje traje.