Piše: Zlatko Gall

Na uvodno pitanje zašto rhythm and blues najbolje je odgovoriti citatom Nelsona Georgea iz njegove referentne knjige „The Death Of Rhythm And Blues“ (1988.).

„Termin je nastao u četrdesetima opisujući sintezu crnačkih glazbenih žanrova – gospel, big band swing, blues – koji su, zajedno s novim tehnologijama a posebno s električnom bas gitarom, stvorile novi propulzivan oblik popularne glazbe. Desetljeće kasnije nazvat će ga rock and roll da bi kamuflirali njegove crnačke korijene a potom i soul, funk, disco, rap te ostale izdanke koji su nastali iz rhythm and blues korijena“.

Najbolji primjer te geneze koja je od rhythm and bluesa vodila do soula, rocka, funka… izvođači su južnjačkog soula. Poput trojice velikih: Otisa Reddinga, Wilsona Picketta i Solomona Burkea.  

Otis Redding je nesumnjivo u šezdesetima bio jedno od najutjecajnijih i najpoznatijih imena  južnjačkog soula. Mada je poginuo 10. prosinca 1967. u 26. godini života tri dana nakon što je snimio svoj najveći hit „(Sittin’ On) The Dock Of The Bay“, do danas ga s pravom drže najboljim predstavnikom osebujnog soula diskografske etikete Stax/Volt iz Memphisa. Izniman i strastven izvođač čiji je izražajan opori vokal podjednako uvjerljivo dočaravao i bol i ekstatičnu radost bio je također i nadahnuti skladatelj, producent i aranžer.

Pokazao je to već prvi singl za Stax objavljen u svibnju 1963. „These Arms of Mine“. Snimljen za jedva sat potrošenog studijskog sessiona postao je zapaženi hit na rhythm and blues rang listama. U slijedeće četiri godine uspješan niz su nastavile „Mr. Pitiful“, „That’s How Strong My Love Is“, „I’ve Been Loving You Too Long (To Stop Now)“, „Respect“, duet s Carlom Thomas  „Tramp“ i „Shake“…

Nastupni album „Pain In My Heart“ snimljen je tijekom 1962. i 1963. i na njemu se našao hit singl „These Arms Of Mine“. Mada album nije polučio velik komercijalni uspjeh bio je iznimno značajan za profiliranje Otisovog vokalnog iskaza (jer, kako je to zapisao jedan tadašnji kritičar „on svoj glas koristi poput trube“ kombinirajući vriskove i visoke tonove s prigušenim izvedbama) te žanrovskog prostora u koji je zakoračio. Naime osim soul balada poput autorske „That’s What My Heart Needs“ (s prepoznatljivim rukopisom pratećih Booker T & MG’s i Cropperovih gitarskih naglasaka sparenih s puhačima) kao potvrda onih uvodnih riječi Nelsona Georgea na albumu su bili i eksplozivni rani standardi rock and rolla s obje noge položeni u tradiciji rhythm and bluesa poput „Lucille“, „Louie Louie“, nabrijane „Hey Hey Baby“… Bile su to redom skladbe koje su poslužile i kao putokaz britanskim bendovima sklonim fuziji rocka te rhythm and bluesa i soula poput Rolling Stonesa.  Ipak, većina Otisovih najznačajnijih brojeva nakon singla „Security“ skinutog s prvijenca, bile su „sporogoreće“ soul balade. „Pain In My Heart“, „That’s What Strong My Love Is“, “I’ve Been Loving You So Long“… postali su klasici staxovskog južnjačkog soula. Pokazao je to zorno  album „Great Otis Redding Sings Soul Ballads“ iz 1965.  sa coverima soul brojeva i autorskim skladbama. Snimljen u studijima Staxa  u Memphisu uz pomoć Booker T. & the M.G.’s, jednako poznatih puhača Memphis Horns te klavijaturiste Isaaca Hayesa, bio je to više no solidan album iako – kao i prethodnik – nije polučio veći uspjeh na tržištu.

Po onoj „treća sreća“ album „Otis Blue: Otis Redding Sings Soul“ objavljen 15.rujna 1965. bio je mnogo uspješniji te – kako je unisono zaključila kritika – neupitno remek djelo južnjačkog soula. Album je mahom donio covere rhythm and bluesa i soul tema (pa i dva sjajno pročitana standarda Sama Cookea) no tri od jedanaest pjesama napisao je sam Redding.  Dokazujući svoj izniman skladateljski talent zgodicima „Ole Man Trouble“ – s upečatljivom Cropperovom gitarom i tipičnim uletima puhača koje su, uzgred rečeno, kod nas koncem šezdesetih uspješno posvojili Mi – te izvanvremene razigrane „Respect“ i velike soul balade „I’ve Been Loving You Too Long“. Naravno na albumu je sudjelovala i dobitna glazbena ekipa: Booker T & the MG’s, Memphis Horns i puhačka sekcija Mar-Keysa te klavirist Isaac Hayes. Potonji u to vrijeme gotovo nezaobilazni studijski glazbenik u studijima Staxa i Famea. Balansirajući između senzacionalnih soul balada („A Change Is Gonna Come“, „You Don’t Miss Your Water“, „My Girl“…) i bržih brojeva (poput obrade „Satisfactiona“ Rolling Stonesa, „Down In The Valley“ začinjene s mrvu funka, brzaca Sama Cookea „Shake“…) pa i bluesa (gotovo rokerski pročitana „Rock My Baby“ B.B.Kinga s lucidnim uletima soul puhača), Redding je snimio jedan od najboljih albuma južnjačkog soula.

Zapravo tih godina pametno je balansirao između rasnih soul balada te ništa manje značajnih skladbi bržeg tempa s prepoznatljivim uletima puhača („Mr. Pitiful“, „Fa Fa Fa Fa Fa Fa (Sad Song)“, „Respect“, „Satisfaction“…) te energičnim izvedbama kojima je redovno oduševljavao na koncertima i širu pop i rock publiku. Poput one na znanom Monterey Pop Festivalu 1967.

Po uspjeloj špranci prethodnog albuma 1966. je objavio  „The Soul Album“ kojim na svoj jedinstven način „preispituje“ stariju pjesmaricu soula obrađujući autorski „pretumbane“ standarde Sama Cookea („Chain Gang“), Roya Heada („Treat Her Right“), Eddiea Floyda („Everybody Makes A Mistake“), Smokeya Robinsona („It’s Growing“)… Na albumu se našle i iznimna sporogoreća soul balada „Cigarettes and Coffee“ (broj Eddiea Thomasa i Jerryja Butlera); jedna od najboljih Otisovih snimljenih laganica.

Koncem 1966. Otis u Stax studijima snima nekoliko novih brojeva sa starom suradničkom ekipom a među njima i „Try A Little Tenderness“ koja se našla i na novom albumu „Complete & Unbelievable: The Otis Redding Dictionary of Soul“.  Album (objavljen 15. listopada 1966.)je na A strani imao covere soul tema dok su se na drugoj strani našle Reddingove autorske pjesme. Dva udarna broja pokazala su i dva Otisova lica jer je uz baladu „Try A little Tenderness“ kao drugi(hit) singl skinuta razigrana „Fa Fa Fa Fa Fa Fa (Sad Song)“. Posljednji Otisov album bio je pak „King & Queen“, projekt suradnje s Carlom Thomas. Album s deset covera  i jednom originalnom temom (zaključnom „Ooh Carla, Ooh Otis“) bio je i posljednji Otisov album objavljen za njegova života.

Druga od nesumnjivih (ne samo) pjevačkih zvijezda deep soula iliti južnjačkog soula šezdesetih bio je Wilson Pickett, izvođač (a dijelom i tvorac) klasičnih zgoditaka soula za plesne podije poput „In the Midnight Hour“, „Land of 1000 Dances“, „Mustang Sally“, „Funky Broadway“… te emocijama natopljenih soul balada. Za razliku od Otisa Pickett je imao trajnu sklonost prema sirovijim i eksplozivnijim brojevima s dubokim korijenima u robusnom rhythm and bluesu pa su i njegove laganice – poput hitoidnog covera „Hey Jude“ Beatlesa sa iznimnim učinkom gitariste Duanea Allmana – imale žestoke sviračke dionice i izvedbe.

Pickett je također bio jedna od bitnih karika u formatiranju južnjačkog soula. Ponajviše  svojim snimkama iz prve polovine šezdesetih kada je u Memphisu i Muscle Shoalsu u Alabami snimao sa znanim session glazbenicima poput družine Booker T & MG’s-a ili studijskim glazbenicima iz Fame studija.

I Pickettovi korijeni su bili u rhythm and bluesu odnosno u  grupi Falcons s kojima je početkom šezdesetih snimio i R&B hitove „I Found a Love“, „If You Need Me“ (koju su kasnije snimili i Rolling Stones)  te „It’s Too Late”. Samostalnu  karijere počinje na etiketi moćnog Atlantica pa u Staxovim studijima u Memphisu 1965. snima hit singl „In the Midnight Hour“. Bio je to plod uspjele autorske suradnje tekstopisca Picketta i skladatelja Stevea Croppera te tipičan broj južnjačkog soula s prepoznatljivim uletima puhača, proto-funk ritmom i izrazito emocionalnim vokalom. Snimljen u svibnju u produkciji znanog Jerryja Wexlera „In The Midnight Hour“ (na kojem su svirali MG’s no bez orguljaša Bookera T Jonesa kojeg je zamijenio Isaac Hayes) se prodao u više od milijun primjeraka. Uspjeh singla očekivano je doveo do brzog objavljivanja istoimenog albuma „In The Midnight Hour“ . Na albumu snimljenom tijekom tri sessiona u Stax studijima u Memphisu očekivano su se našli i singlovi iz ranijih godina pa i čak tri broja iz vremena Falconsa a osim naslovne skladbe koja je do danas ostala Pickettov „klasik“ na albumu se našlo i osam skladbi koje je Pickett napisao ili supotpisao. S albuma je te iste 1965. skinut i singl „Don’t Fight It“. Iste sezone objavljuje još dva velika hita: „634-5789 (Soulsville, U.S.A.)“ koja postaje novi standard (pored ostalih  snimio ju je i Ry Cooder na albumu „Borderline“) te „Ninety-Nine and a Half (Won’t Do)“.  Oba broja bila su adut na slijedećem studijskom albumu „The Exciting Wilson Pickett“ čije snimanje počinje koncem 1965. u Fame studiju u Muscle Shoalsu u Alabami.  Bio je to sjajan potez jer u Fameu nastaju neki od njegovih najvećih hitova poput megauspješne „Land of 1,000 Dances“. I na novom se albumu – što je i običaj američke diskografije tog vremena – našao i već potvrđen hit  „In The Midnight Hour“. Bilo je to najznačajnije, najplodnije i najuspješnije razdoblje Pickettove karijere provedeno na etiketi Atlantica pa se redom nižu hitovi poput covera „Mustang Sally“ (Maca Ricea) koja postaje udarni broj albuma „Wicked Pickett“ (1966.) te „Funky Broadway“ – noseće skladbe albuma „The Sound Of Wilson Pickett“ (1967.). I na ovom potonjem – doslovno zbirci velikih hitova – snimljenom u produkciji Jerryja Wexlera sa Pickettom su u studiju bili znani session glazbenici poput Spoonera Oldhama i Chipa Momana. S niskom vrsnih brojeva poput „I Found a Love“, „I Need A Lot of Loving Everyday“, coverom „You Can’t Stand Alone“, bluesom „Something Within Me“ te veličanstvenom „Love Is a Beautiful Thing“ koja je zaključila album, „The Sound Of Wilson Pickett“ je bio i ostao njegov ključni i najbolji album iz šezdesetih.

Mada se nikad nije dobacio do pop i rock publike poput Otisa Reddinga i Wilsona Picketta, Solomon Burke je za razvoj soula u šezdesetima bio jednako značajan kao i slavniji dvojac. Štoviše bio je jedan od pionira svojevrsne fuzije melodioznosti countryja , emocionalnosti i ritmike rhythm and bluesa te rock and rolla ali i bogatog naslijeđa crnačkih glazbenih idioma od gospela, jazza, bluesa do „sirovog“ rhythm and bluesa. Burke je zapravo bio inovator koji je, zajedno s producentom Bertom Bernsom, tijekom ranih šezdesetih razvio raskošni „zvučni zid“ sastavljen od vješto spojenih elemenata popa, countryja i gospela koje su pomogle tranziciju prema sofisticiranijem obliku rhythm and bluesa i soula.

Bilo je to jasno kad je 1961. za Atlantic snimio drugi singl „Just Out Of Reach (Of My Two Open Arms)“ koji je bio meko spajanje country standarda  (s tipičnim ženskim pozadinskim vokalima, klavirom i ritmom usporenog valcera) i vokala podjednako nadahnutog iskustvom gospela i stilistikom mladog Presleya. Skladba je stoga dospjela i na pop i R&B rang liste a singl dosegnuo i milijunski broj prodanih primjeraka. Jednako uspješan bio je i slijedeći „Cry To Me“ u srednjem tempu (snimili su ga kasnije i veliki Burkeovi fanovi Rolling Stones) kao jedan od prvih brojeva sa pravom fuzijom modificiranog country swinga, gospela, elvisovskog rock and rolla i rhythm and bluesa. Oba hita su se uz jednako uspješne „If You Need Me“ te „Goodbye Baby (Baby Goodbye“) 1964. našli na izvrsnom albumu „Rock ‘n’ Soul“, najboljim albumom Burkeove uspješne prve petoljetke.