Piše: Zlatko GALL

Jimi Hendrix je u London stigao 1966. kao nezaposleni glazbenik kojeg je pod svoje uzeo novopečeni menadžer Chas Chandler – bivši basist Animalsa. Zahvaljujući Chandleru Jimiju su se pridružili basist Noel Redding i bubnjar Mitch Mitchell oformivši Jimi Hendrix Experience i započevši probijanje na londonskoj klupskoj sceni. Uzgred, brzo će se pokazati, da je spomenuti dvojac gotovo trajno marginaliziranih glazbenika u dubokoj Hendrixovoj sceni dao svoj golem obol koncertnoj i studijskoj čaroliji Experiencea svojim pulsirajućim ritmom koji je objedinio iskustva blues-rocka Creama i jazzerskih improvizacija stvorivši tako gipku ritmičku potku za Jimijeva sola. Manje je pak poznato da je za proboj i uspjeh zasluge imao i jedan neočekivani “uljez”: Johnny Hallyday. Teen-idol kojem su tepali “Francuski Elvis”, nakon što je čuo Hendrixa u nekom londonskom klubu postao je gorljivi fan Experiencea. Čak je netom oformljeni band pozvao kao predgrupu na svoju francusku turneju u listopadu 1966., a godinu kasnije i snimio svoju verziju Hendrixovog mega hita “Hey Joe”.

Neočekivanom uspjehu singla Hendrixu su se širom otvorila vrata Londona. O čuvenom nastupu u Bag O’Nails klubu u Sohou 11. siječnja 1967. napisane su stotine stranica, no nije zgorega podsjetiti da su tada u publici zbog Hendrixa “slinili” svi gitaristi i “selebovi” koji su držali do sebe: od Erica Claptona, Jeffa Becka, Petea Townshenda, Jimija Pagea do Micka Jaggera, Lennona i McCartneya, članova The Small Facesa, Donovana… Povijest je zabilježila i pomalo ciničnu opasku Briana Jonesa koji je rekao da su prvi redovi kluba te večeri bili skliski od silnih suza koje su isplakali gitaristi svjedočeći nedostižnom Hendrixovom umijeću.

(Are You Experienced)

Singlovi “Hey Joe”, a potom i “Purple Haze” te “The Wind Cries Mary” (prvi broj u povijesti rocka u kojem su nasnimljene gitare – njih čak pet – da bi se u miksu stopile u jedan “zvuk”) u prvoj polovini 1967. brzopotezno su, zahvaljujući “hypu”, oduševljenju publike, kritike i svih sa rock scene, dospjeli na britanski Top Ten te, što je još značajnije, kao i znameniti nastup Jimi Hendrix Eperiencea na Monterey Pop Festivalu iz srpnja iste godine, potakli meteorski uzlet i promociju Hendrixa kao gurua i novog mejsije psihodeličnog i hard rock zvuka. Ova tri broja nisu se našla na engleskom – za razlike od američkog – genijalnom Hendrixovom prvijencu “Are You Experienced“, albumu koji je objavljen pred samo ljeto 1967. Kao jedno od niza istinskih i pionirskih remek djela psihodelije, rocka uopće i  popularne glazbe (pop kulture).  

Hendrix je bio – bilo je očito od prvih snimaka Experiencea – sjajan stilist bluesa, glazbenik koji će objediniti najbolje tradicije američke crnačke glazbene baštine, utjecaje britanske psihodelije i popa te jazzy improvizacije. Također i smioni eksperimentator i pionir – kako ga je nakon fascinantnog debuta nazvao Paul McCartney, Jimijev veliki fan i najzaslužniji za njegovo uvrštavanje na popis izvođača Monterey Pop festivala.

(Are You Experienced)

Prvijenac je objavljen na etiketi Track records, novoj diskografskoj kući koju je osnovao menadžer The Who. Album i singlovi koji su mu prethodili snimani su tijekom 16 studijskih sessiona od konca listopada 1966. do travnja 1967. u londonskim De Lane Lea Studios, CBS Studios i Olympic Studios.

Album je u Velikoj Britaniji objavljen 12. svibnja 1967. te dospio na rang liste gdje se zadržao čak 33 tjedna. Uspjeh se dogodio i u SAD gdje je došao na Top 5 i tamo se zadržao mjesecima. Zašto? “Are You Experienced?” je bio naprosto revolucionaran album i to na različitim razinama. Recimo po gitarskim riffovima nadahnutim bluesom i rhythm and bluesom. Riff fascinantne uvodne skladbe “Foxy Lady” proizašao je iz tradicije Muddyja Watersa i Johna Lee Hookera, ali i učenja velikana bluesa Alberta Kinga, Buddyja Guya, Otisa Rusha, T-Bone Walkera…  Riffovi iz skladbi “Manic Depression” i “I Don’t Live Today” imali su pak mnogo upliva na stvaranje poetike heavy-metala. “Red House”, domišljena i svirana na tragu B.B.Kinga, kasnije je doživjela brojne revizije i postala ogledni primjerak Jimijeve nevjerojatne sposobnosti nadahnutih varijacija jedne te iste teme. “Third Stone From The Sun” do danas zavrjeđuje atribut ultimativne psihodelične himne s Hendrixovim demonstriranjem novih tehnika sviranja, posve slobodne improvizacije, korištenja distorzije i feedbacka.

Većina Hendrixovih studijskih i koncertnih čarolija nastala je u vrijeme snimanja prvijenca pa tako i prvi eksperimenti wah-wah pedalom, modulacijom snage tona uz simultano posve netipično korištenje tremola, uporabu  feedback efekta na nekoliko žica dok se na drugima svira solo čime se stjecao dojam istovremene svirke barem dvije gitare…  Na nastupnom je albumu Hendrix patentirao i osebujno slaganje različitih glazbenih slojeva ili pak originalne ideje poput sola na zaključnoj naslovnoj skladbi kojega je “odsvirao” unatrag i potom ga “nalijepio” na kostur skladbe.  

“Hendrixov album prvijenac “Are You Experienced?” značio je za električnu gitaru ono što je razbijanje atoma značilo za atomsku fiziku”, kazao je svojedobno britanski rock kritičar David Sinclair. I doista, nakon debuta iz svibnja 1967. – koji je žurno objavljen svega koji tjedan nakon singla “The Wind Cries Mary” nastojeći osujetiti prodaju piratskog izdanja koje se našlo na tržištu – ništa više nije bilo isto… 

Albumu je dio kritike zamjerio odsustvo koncertno potvrđenih covera poput “Wild Thing” i “Like A Rolling Stone”.  Hendrix je doista – kako je to kasnije u svojoj knjizi posvjedočio i Curtis Knight, soul pjevač u čijem je pratećem bandu Jimi nastupao prije odlaska u Englesku – kanio oba svoja iznimna koncertna standarda uvrstiti na album te im dodati još jedan cover teme Muddyja Watersa, no od njih je odustao u posljednji tren. Odluka da se predstavi isključivo vlastitim materijalom, pokazala se punim pogotkom.

(Axis: Bold As Love)

Potvrdio je to i slijedeći studijski album “Axis: Bold As Love” kojim je Hendrix morao ispuniti ugovor koji ga je obvezao na dva albuma 1967. godine. Hendrix i Experience su bili pod golemim pritiskom prvijenca odnosno zahtjeva za hitnom objavom novog albuma, ali i koncertnih nastupa. “Axis: Bold As Love” je stoga u Velikoj Britaniji objavljen u prosincu, no u SAD zbog odlične prođe debuta ipak tek iduće godine. Započevši rad na albumu u svibnju, dakle netom nakon objave prvijenca, Hendrix, Mitchell i Redding su u studiju imali pomoć producenta Chandlera te znanog tonca i studijskog maga Eddiea Kramera. Stres zbog požurivanja rada na albumu i neviđeni pritisak medija i publike sa zahtjevima turneja nisu se nimalo odrazili na kvalitet albuma. Dapače, Hendrix je napravio korak dalje kao autor, a nova studijska tehnologija širom je otvorila vrata eksperimentima i novim obzorima očitim u skladbama poput avangardne “EXP” (s korištenjem mikrofonije i feedbacka u dočaravanju željenog zvuka) i jazz-rock-fusiona “If 6 Was 9” (najdužeg broja na albumu sa psihodeličnim punjenjem; znanog i iz soundtracka “Easy Ridera”). Ipak Hendrix nije bio posve zadovoljan albumom jer su izvorne vrpce snimaka namijenjenih A strani albuma bile izgubljene pa se navrat-nanos morao ponoviti jednodnevni session i “ispeglati” neke alternativne snimke. Bilo kako bilo album je donio nove zgoditke. “You Got Me Floating” i “Up From The Skies” (s jazzy štihom i wah-wahom) su svjedočile o Hendrixovom novom zanimanju za SF teme, “Little Miss Lover” je bila tipičan hendrixovski rock broj u izvedbi moćnog power-trija uz Jimijev upečatljiv solo s korištenjem wah pedale, a “Wait Until Tomorrow” vrhunski broj novog Hendrixovog autorskog rukopisa nadahnutog soulom/funkom te s lucidnim međuigrama basa i gitare. “Spanish Castle Magic” – nostalgični podsjetnik na klub u Seattleu gdje je Hendrix svirao na početku karijere – postala je jedan od udarnih koncertnih brojeva. Zanimljivo je da je Noel Redding svirao osmožičani bas (kasnije ga je dosnimio i sam Hendrix) koji je “vozio” unisone dionice s gitarom. Skladba – jedno od općih mjesta u Hendrixovoj diskografiji – značajna je i po inovativnoj progresiji akorda koje su kritičari nazvali pravim otvaranjem vrata prema heavy metalu. Drugi izvanvremeni zgoditak na prvoj strani albuma bila je rhythm and bluesom nadahnuta laganica “Little Wing” u kojoj Hendrix maestralno posvaja i na svoj način dograđuje gitarski manir Curtisa Mayfielda. Kramer je pak tijekom završnog miksanja Hendrixov solo provukao kroz Lesley zvučnike (obavezne kod sviranja Hammond orgulja) i dobio specifičan vibrato koji je skladbi dao poseban ton. Baš kao i savršeno sparivanje ritam i solo gitare. Kao i “Spanish Castle Magic” skladba je  – za razliku od svih ostalih skladbi s albuma – postala standardni dio koncertne set liste.

“Castles Made Of Sand” još jedna je velika Hendrixova autobiografska balada u kojoj se također našao gitarski solo snimljen “unatrag”, “She’s So Fine” naizgled jednostavna no efektna tema na tragu The Who iz pera basiste Noela Reddinga, a zaključna “Bold As Love” psihodeličan broj sa čudesnim Jimijevim gitarskim solima.

(Jimi Hendrix Experience)

Dio kritičara “Axis: Bold As Love” drže posljednjim velikim Hendrixovim albumom, no i slijedeći “Electric Ladyland” je bio sjajan. Hendrix je otišao korak dalje sa improvizacijama i korištenjem nove studijske tehnologije te na posljednjem albumu s Experience (godinu kasnije na istoimenom albumu naslijedio ih je Band Of Gypsies) kojeg je sam producirao dao nove priloge svojoj genijalnoj ostavštini. Dvostruki album objavljen u listopadu 1968. nastajao je u prilično kaotičnoj atmosferi. Hendrixov perfekcionizam i beskrajna ponavljanja te, s druge strane, običaj da se studijski session pretvori u party s brojnim gostima u studiju, sve su više frustrirali Chasa Chandlera. Česta odsustva sa sessiona Noela Reddinga rezultirala su pak Hendrixovim sviranjem basa i “gostovanjima” drugih glazbenika na velikom dijelu skladbi. Unatoč svemu tome pa i sveprisutnim narkoticima “Electric Ladyland” je bio veličanstven. Bio je to inovativan rock album na kojem su bezgrješno srasli psihodelija s ranijih albuma, nove amvicioznije zamisli, soul/funk, hard rock, elementi jazza… “Burning Of The Midnight Lamp” je imala čvrste veze sa psihodelijom, fascinantna petnaestominutna “Voodoo Chile” (na kojoj je bas i orgulje svirao Steve Winwood) bila je inovativan blues, “Crosstown Traffic” žestoki hard rock s moćnim riffom, “Come On (Let’s The Good Time Roll)” posveta New Orleansu u nadahnutom coveru teme Earla Kinga, a “All Along The Watchtower” (hit singl) najbolje posvajanje jedne Dylanove skladbe.  “Electryc Ladyland” je album bez ijednog slabog trenutka i doista oživotvorenje svih Hendrixovih autorskih i izvođačkih potencijala; njegova glazbenog naslijeđa te smionih eksperimenata i inovacija. Poput wah-waha koji je baš na ovom albumu najzastupljeniji a naprosto genijalan u “Burning Of The Midnight Lamp”. “Electric Ladyland” je bio album s brojnim gostima. Recimo, dionicu flaute koja je kao i Hendrixov solo snimljena vrćenjem vrpce unatrag, u “1983… (A Merman I Should Turn to Be)” odsvirao Chris Wood iz Traffica, Jack Casady iz Jefferson Airplanea je svirao bas u “Voodoo Chile”, Buddy Miles bubnjeve u “Rainy Day, Dream Away” te “Still Raining, Still Dreaming”, a The Sweet Inspiration odradile pozadinske vokale u “Burning of the Midnight Lamp”.

“Electric Ladyland” je slavu stekao i zbog kontroverznog omota s fotografijom 19 obnaženih djevojaka koje su (ne želeći prihvatiti izvorno Hendrixovo rješenje s fotografijom iz Central Parka) domislili u reklamnom odjelu diskografske kuće Track. Kao i album Blind Faitha u Britaniji je bio prodavan u papirnatim vrećicama no u SAD je napravljen novi omot za izdanje Reprisea s danas tako dobro znanom crveno-narančastom mutnom fotografijom Hendrixa.  

(Electric Ladyland)