Piše: Zlatko GALL

Bila je to „very good year“ za Vana Morrisona. Za razliku od albuma njegovog bivšeg banda Them naslovljenog „Now And Them“, solo album „Astral Weeks“ objavljen 29. studenog 1968. bio je ispunjenje svih predviđanja fanova i kritike, ali i čvrst dokaz da je Van napuštanjem Them učinio pravu stvar. Jer s Themom je postigao sve što je htio: svojim vokalom obilježio grupu koju je četiri godine ranije osnovao u Belfastu, imao mega hitove poput „Gloria“, „Baby, Please Don’t Go“, „Here Comes The Night“… te ostvario zavidan komercijalni uspjeh i priznanja s obje strane Atlantika. „Ostao sam bez motiva“, kratko je odgovorio na pitanje zašto napušta tako uspješnu grupu i počinje samostalnu karijeru. Početak joj, istina, nije bio bajan zbog šugavog ugovora s Bang Records koji su album „Blowing Your Mind“ objavili bez njegovog pristanka i znanja. No, skladba „Brown-Eyes Girl“ je neočekivano postala hit što je pomoglo Morrisonu da se nakon smrti Berta Bernsa vlasnika Bang Records, ispunjenja ugovora snimanjem čak tridesetak „ne baš iskoristivih“ pjesama u jednome danu (materijal je kasnije dobio ime „gnjevne pjesme“) iskobelja iz nepovoljnog ugovora te za novu etiketu Warner Brothers snimi svoj prvi „pravi album“. Ova potonja tvrdnja odnosi se naravno na album realiziran po Vanovim željama, domišljenom konceptu te punoj autorskoj i izvođačkoj slobodi.

„Astral Weeks“ (snimljen u samo dva dana) je jedan od najboljih albuma u povijesti pop glazbe i uvijek visoko plasiran na popisu najboljih rock izdanja, no bio je gotovo nezapažen kod publike. Bilo je to, kako je kasnije govorio sam Morrison, teško razdoblje jer je živio doslovno na rubu gladi no zadovoljštinu mu je pružao album koji je konačno bio ispunjenje njegovih glazbenih ideja. Srećom u novoj diskografskoj kući su shvatili da je riječ o glazbeniku golemog potencijala kojemu je idealan format album, a ne singl te su unatoč lošoj prodaji „Astral Weeksa“ i dalje vjerovali u njega. Pokazalo se itekako opravdano jer sljedeći „Moondance“ iz 1970. nije bio samo genijalan album već i bestseler s preko milijun prodanih primjeraka.   

„Astral Weeks“ nije bio tipičan rock album već  osebujan spoj folka, bluesa, utjecaja soula s brojevoma koji su, uglavnom, introspektivne bilješke o odrastanju i emocionalne ispovijedi. Snimljen uz pratnju iskusnih studijskih jazz glazbenika: gitariste Jaya Berlinera, kontrabasiste Richarda Davisa, bubnjara Connieja Kaya, vibrafoniste Warrena Smitha i sopran saksofoniste i flautiste Johna Paynea, bio je čudesan, hipnotičan, meditativan album koncepcijski bliži praksi francuskih ekspresionista – kako su pisali kritičari koji su prepoznali njegovu vrijednost – nego li rock and rollu. Konačno, glavna skladba albuma je meditativna nostalgijom ovijena „folky“ akustičarska „Madame George“ otpjevana soul vokalom sa slojevitim tekstom koji nudi različite interpretacije. Po jednoj od njih Van je najprije u ulozi klinca s ulica Belfasta kojeg fascinira bohemski lik transvestita koji krši pravila, a potom kao odrasli čovjek koji napušta rodni grad na putu kao slobodi.  

Naslovna sedmominutna „Astral Weeks“ koja otvara album sjajan je uvod u organski spoj keltskog folka, soula i bluesa koji se poput crvene niti provlače albumom, „Cypres Avenue“ je fascinantna balada koja plastično opisuje jedan od toponima Vanovog djetinjstva, a „The Way The Lovers Do“ – s bržim ritmom, razigranim kontrabasom,  vibrafonom i soul/jazz puhačima odnosno orkestracijom (koju je producent Lewis Merensten dodao u drugom dijelu albuma) – jedan od upečatljivijih brojeva albuma. Kao i “Sweet Thing“ pogonjena akustičnom gitarom i kontrabasom uz lucidnu orkestraciju s dramatičnim uletima gudača u drugom dijelu broja. „Ballerina“ je pak prvorazredan spoj Northern soula i folka, a zaključna „Slim Slow Slider“ veličanstvena sfumatozna folk laganica.

„Astral Weeks“ je apsolutno nezaobilazan album na svakom popisu remek-djela popularne glazbe i pravi temeljac za prepoznavanje svih faza sjajnog kasnijeg opusa Vana Morrisona.

Simon & Garfunkel, zacijelo uz Everly Brothers najpoznatiji duo u povijesti pop i rock glazbe, također su svoj iskaz gradili na folku no, za razliku od Vanovog keltskog folka, njihovi su korijeni bili najprije u ranom materijalu Everly Brothersa, a onda u folku kakav se svirao u klubovima Greenwich Villagea u New Yorku. Nakon komercijalno neuspješnog prvijenca „Wednesday Morning 3 AM“ koji se prodao u svega tri tisuće primjeraka, Paulovlog boravka u Engleskoj gdje se sprijateljio s tamošnjim folk (rock)  glazbenicima poput Berta Janscha i Sandy Denny, samostalnog albuma „Paul Simon Songbook“ (1965.) te neočekivanog uspjeha singla „Sound Of Silence“ koji je producent Tom Wilson bez Simonovog znanja obukao u rockersko ruho, Simon & Garfunkel ulaze u studio i snimaju istoimeni album. Kapitalizirajući na uspjehu albuma ubrzo objavljuju i „Paisley Sage Rosemary And Thyme“ (naslov je posuđen iz teksta stare engleske folk teme, hita u izvedbi dvojca, „Scarborough Fair“) koji je, kao dokaz uspješnosti formule mekih fuzija folka i rocka, dao novi hit: „Homeward Bound“. No, album koji je dobio sjajne kritike  još uvijek je pokazivao dva različita lica Simona & Garfunkela: ono „folkersko“ i ono bliže pop-rocku, a i same skladbe su mahom bile „reciklirane“ od starijeg materijala. Ipak, četvrti album „Bookends“ sve je na najbolji mogući način stavio na svoje mjesto.

Udarni broj albuma snimanog gotovo godinu dana te objavljenog 3. travnja 1968. bila je „Mrs Robinson“, ponovno snimljena verzija hit skladbe koja se našla u kultnom Nicholsovom filmu „Diplomac“ i, kao dio soundtracka, već dobila Grammyja. Album je bio zamišljen kao konceptualni projekt odnosno zaokruženi niz pjesama koje prate životni ciklus od djetinjstva do starosti. Prvi dio albuma (A strana) „trasira“ tako glavne životne faze  dok je druga strana vinila mahom pripala brojevima nastalima za potrebe filma „Diplomac“. Album otvara, a i zatvara prvu stranu ploče,  „Bookends (Theme)“ – lirski instrumental s akustičnom gitarom kojoj je pravi antipod „rokerska“ “Save The Life Of My Child“. Naslonjena je i na Beatlese sa „Sgt Peppera“ s korištenjem Moog sintesajzera kojim su odsvirane bas dionice, kakofonijskim uvodom i diskretnim semplerskim citatom „Sound Of Silence“. Dramatičan broj govori o odrastanju na ulici, odnosima s majkom, drogama i nasilju i potpuna je novost u dotadašnjem opusu Simona & Garfunkela. „America“ – još jedan klasik iz opusa dvojca – priča o putovanju autostopom Amerikom. Izniman je to autorski i izvođački zgoditak prepun sugestivnih slika te besprijekorne „zvučne fuzije“ vokalnih harmonija, akustične i električne gitare, sopran saksofona i diskretnih (crkvenih?) orgulja koje daju dojam bogate orkestracije. Laganica „Overs“ govori o paru koji se već zasitio jedno drugoga u sugestivnoj Simonovoj izvedbi uz akustičnu gitaru i božanstveni „ulet“ Garfunkela,  „Voices Of Old People“ narativni je umetak dijaloga vremešnih likova dok je „Old Friends“ melankolična tema s vrsnom orkestracijom folky chamber popa uz akustičnu gitaru. „Fakin’It“ – prva skladba na B strani – je donijela novi iskorak, ovog puta prema naslijeđu Everly Brothersa te Beatlesa, razigrana i nadrealna „Punky’s Dilema“ jedna je od nesuđenih skladbi za „Diplomca“, a zaključna „At The Zoo“ – posvećena zoološkom vrtu u njujorškom Central parku – folky tema i alegorična satira koja od balade prelazi u tipičan brzac nadahnut braćom Everly. Dva udarna broja na B strani su naravno „Mrs Robinson“ te  „A Hazy Shade Of Winter“; dva izvanvremena hita rađena kao uspjele fuzije folka i rocka.

„Bookends“ je, uz dvije godine kasnijeg megaselera „Bridge Over Troubled Water“, svakako najbolji album Simona & Garfunkela te jedan od „must have“ albuma šezdesetih.