Piše: Zlatko GALL

Što bi bilo da (ni)je bilo, pitanje je koje se obično poteže kad se govori o autorima žanrovskim pionirima i njihovim esencijalnim albumima. Vrijedi ga stoga postaviti i u slučaju dvaju iznimnih i utjecajnih albuma iz 1969.: „Stand!“ Sly & The Family Stone te „Hot Buttered Soul“ Isaaca Hayesa, dvaju albuma koji su otvorili nove žanrovske prostore i utjecali na „crnačku glazbu“ od ranih sedamdesetih pa sve do hip hopa i housea te ostali trajno žareće nadahnuće za generacije glazbenika sklonih soulu, psihodeliji, funku, rocku… Naravno, kao što je to u svojoj „The Death Of Rhythm and Blues“ pisao Nelson George, funk je nastajao tijekom „turneja autobusu, u hotelima, u backstageu dvorana i na studijskim sessionima Jamesa Browna i njegovih JB’s-a“ pa tako i „rani funk eksperiment iz 1967. „Cold Sweat“ i ključni singl iz 1970. „Seks Machine“…“. No, veli, rhythm and blues Louisa Jordana koji su JB’s (posebnu u vrijeme dok im je bandleader bio Pee Wee Ellis) pretvorili u funk, krenuo je dalje, ušao u mainstream te inficirao mnoge zahvaljujući i Georgeu Clintonu  i Slyju Stoneu.   

Album „Stand!“ objavljen je 3. svibnja 1969. na etiketi Epic kao četvrti i najuspješniji (u komercijalnom i kreativnom smislu) album Sly & The Family Stone; grupe koja je nastala tri godine ranije kad su se gitaristi/klavijaturisti Sylvesteru Stewartu (alias Slyju Stoneu) priključili gitarist Freddie Stewart, basist Lary Graham, bubnjar Gregg Errico, saksofonist Ronnie Crawford te tri pjevačice pozadinskih vokala znane kao Little Sisters. Kad je u band došla i klaviristica Rose Stewart čvrsta jezgra Family Stonea je bila zaokružena. Od tri prethodna albuma („A Whole New Thing“, „Dance To The Music“ te „Life“) samo je „Dance To The Music“ – dobrim dijelom zahvaljujući i istoimenom singlu – solidno prošao na tržištu. Kad je „Stand!“ koncem 1968. najavljen hitom „Everyday People“ (skladbom koja je govorila o toleranciji i bila glasni prosvjed protiv predrasuda) prvom No.1 uspješnicom benda, sve se promijenilo. Jer „Stand!“ je dao još tri velika hita: naslovnu temu, „Sing A Simple Song“ te veličanstvenu „I Want To Take You Higher“ (jedan od himničkih brojeva s Woodstocka), popeo se do 18. mjesta američkih rang lista i tamo ostao punih sto tjedana. S oko tri milijuna prodanih primjeraka bio je i najprodavaniji, najbolji, ali i najutjecajniji album družbe Slyja Stonea.

Već spomenuti Nelsone George je pišući o „crossoveru“ odnosno o miješanju izvornih glazbenih idioma crnačke Amerike s „bjelačkim“ popom i rockom, zapisao da je prodaja crnačke glazbe bjelačkoj publici ultimativan test „fuzije“ i preskakanja granica između negdašnje „race music“ i nekoć ekskluzivno „bijelih“ rang  lista. Slučaj Sly & The Family Stone, ali i Marvina Gayea, Jamesa Browna, Isaaca Hayesa, Stevieja Wondera, Curtisa Mayfielda… je to zorno pokazao, no kod svih spomenutih autora i izvođača koji su potpisivali izvrsne glazbene projekte između 1967. i 1973. bilo je očito djelovanje na dva fronta. Točnije, njihov golem utjecaj na crnačke glazbenike i Afro-američku publiku uz poticanje samosvijesti o vlastitoj kulturi i identitetu te, s druge strane, prijemčivost i popularnost kod bjelačke, posebice mlade, publike koja je brisala žanrovske i rasne granice.

Sly & The Family Stone su od samog početka bili s jednom nogom u soulu/funku, a drugom u psihodeliji i acid rocku no prije i poslije svega bili su grupa koja je imala jasno profiliran politički stav i svjetonazor. Ako su naslov albuma i njegova uvodna eponimna skladba „Stand!“ dali naslutiti da Sly (kao isključivi autor svih skladbi, pjevač, multiinstrumentalist i producent) kani dati svoj obol borbi za ravnopravnost, toleranciju pa čak i pobuni protiv malograđanske Amerike, sljedeći broj „Don’t Call Me Nigger Whitey (Don’t Call Me Whitey Nigger)“ bio je izravan vapaj za međurasno razumijevanje te glas prosvjeda protiv bilo koje i bilo čije isključivosti i predrasuda. Mantrička psihodelična tema građena oko jednostavnog rifa i vožnje basa te s eksperimentalnim korištenjem wah-waha donijela je solo vokal Rose Stewart te zborno ponavljanje naslova skladbe pretvorenog u himnički refren. „Somebody’s Watching You“ bila je mnogo jednostavnija pop melodija no i ona s funkoidnom ritam gitarom i klavijaturama te muškim i ženskim vokalima „začinjenim“ soul puhačima te međuigrama rokerske gitare i orgulja. „Sing A Simple Song“ – objavljena na B strani hit singla „Everyday People“ – prvorazredna je pak soul/funk tema s robusnim razigranim basom, uletima puhača, muško-ženskim vokalima te zaraznim refrenom koji je godinama kasnije bio predložak brojnih funk i disco tema, dala često citiran gitarski rif te postala omiljeni cover Temptationsa, Jackson 5, Diane Ross sa Supremesima…. Takva je bila i „Everyday People“ – rasni hit mješovitog crno-bijelog banda koji je uz pitku melodiju i funkoidni groove nosio i jaku političku/svjetonazornu poruku („moramo živjeti zajedno“) te lucidno ubačenu cijelu jednu dionicu skladbe sročenu kao dječja brojalica. Larry Graham je – uzgred rečeno – na ovom broju „patentirao“ svoj kasnije dobro znan i utjecajan stil sviranja basa lupanjem po žicama kao jedan od biljega funka. „Sex Machine“ je bio novi izniman komad fuzije funka i psihodelije (opet s naglašenom uporabom wah-waha) građen oko jednostavne fraze a zaključna „You Can Make It If You Try“, himnička soul-funk tema.

„Stand!“ je odmah nakon objavljivanja bitno utjecao na grupe poput Ohio Playersa, funk izvođače svih profila, ali i na jazz-funk fuzije Milesa Davisa te, godinama kasnije, i na tako različite izvođače poput Outkasta, Princea ili Red Hot Chili Peppersa. Kao i svi veliki albumi, i njemu ama baš ništa nije naškodio protok vremena ni pedeset godina kasnije.

Isaac Hayes, foto: Michael Ochs Archives/Getty Images

Veliki Isaac Hayes

Jedan od genijalnih autora, session glazbenika i producenata koji je pomogao satkati legendu o Stax Recordsu i južnjačkom soulu, Isaac Hayes je u svom autorskom portfelju ostavio hrpetinu izvanvremenih zgoditaka poput vječne „Soul Man“ Sama & Davea. Takav je i „Hot Buttered Soul“ – drugi Hayesov samostalni album – snimljen u znanom nešvilskom Ardent studiju (gudači i puhači naknadno su snimljeni u Detroitu) te objavljen 23.rujna na Staxovoj etiketi. Produkciju su potpisali Al Bell, Allen Jones i Marvell Thomas no album je u pravom smislu riječi čedo Isaaca Hayesa. Pravo remek-djelo soula koje je širom otvorilo vrata – uz funk na tragu Browna i Slyja Stonea – najpopularnijoj niši sedamdesetih: kompleksnim, bogato orkestriranim temama koje su, najčešće sa svega četiri broja na vinilnom albumu, odbacili strategiju ranijih Staxovih i Motownovih trominutnih soul-pop tema. Što je to domislio Hayes otkrio je uvodni broj, 12-minutna „Walk On By“; kompleksna balada u sporom sexy grooveu, sa maznim vokalom, gitarskim vibratom, raskošno orkestrirana te sa iznimnim ženskim pozadinskim vokalima. Hayesu, koji je svirao Hammond, pjevao, ali i dirigirao orkestrom, u studiju su „ruke dali“ sjajni Bar-Keys – vrsni „kućni bend“ znan i po vlastitom hitu “Soulfingers“ – čiji je čvrst i kompaktan zvuk bio naknadno podebljan, ali i organski srastao s gudačima i puhačima.  

„Hyperbolicsyllabicsequedalymistic“ koja je zaokružila A stranu albuma, za razliku od gudača koji su otvorili prethodni broj, počinje kao coolerski funk s robusnim basom dok se kroz cijelu skladbu poput crvene niti provlači gitarska fraza odsvirana wah-wah pedalom te povremeno ukazuje čudesan i neočekivan klavir. Na drugoj strani albuma našla se najprije petominutna laganica „za rezanje žila“ „One Woman“, a nakon nje fascinantni cover skladbe Jima Webba „By The Time I Get To Phoenix“ s, dotada nezabilježenim, devetominutnim Hayesovim izgovaranjem teksta (iznad „kuhanja“ Hammonda, jednostavnog basa s jednom ponavljajućom notom i jedva primjetnih perkusija) kao svojevrsnim proto-rapom. Kad je tema u zadnjoj četvrtini „konačno“ dobila gudače i puhače, bljesnula je kao emocijama natopljena veličanstvena soul balada koja je – kao i fotografija na ovitku s obrijanom glavom, debelim zlatnim lancem i nezaobilaznim sunčanim naočalama – zacijelo pomogla kasnijem promoviranju Hayesa kao „Black Mosesa“ i crnačkog seks simbola.

Svi koji su ikad držali da je Barry White “faca”, a ne blijeda kopija Isaaca Hayesa morali bi poslušati ovaj genijalan album; usuđujem se kazati jedan od najboljih soul albuma ikada snimljenih! Dao bih se kladiti da nakon tog iskustva više nikad neće posegnuti za Barryjem Whiteom.