Piše: Zlatko Gall

Poslije tog petka 13. veljače 1970. ništa više nije bilo isto.

Jer, istoimeni album prvijenac Black Sabbatha trajno je promijenio svijet rock and rolla kao prvi pravi album hard rocka/metala odnosno album koji je formatirao žanr, njegovu ikonografiju, vizuale, riffove i dominantne teme.

Kao i većina britanskih grupa stasalih u šezdesetima i Black Sabbath – odnosno ranije inkarnacije banda nazvane Polka Tulk Blues Band i Earth – imaju korijene u bluesu. Podjednako onom amplificiranom Howlin’ Wolfa, Johna Lee Hookera, Muddyja Watersa ali i onom korijenskom s Delte. Četiri lokalna dečka iz Astona – dijela Birminghama kojeg je gitarist Tony Iommi slikovito uspoređivao s Detroitom – sa sobom su donijeli i drugu, prilično očekivanu, glazbenu prtljagu. Naravno Beatlese – za koje je basist Geezer Butler rekao da su mu promijenili život – pa Rolling Stonese, Kinkse, žestoke Who a potom Led Zeppelin, bluesy i psihodeličnog Hendrixa, Ten Years After (čiji im je frontman Alvin Lee u to vrijeme bio i neslužbeni mentor)  i Cream. Ozzy Osburne je pak imao diskofilsku sklonost i prema jazzu te soulu no već jedan od prvih autorskih brojeva koji su kao Earth snimili, tema „Black Sabbath“ po kojoj je band i dobio novo ime,  pokazao je da se ne uklapaju u dominantnu blues rock/psihodeličnu i hipijevsku scenu. Mladenački gnjev i agresivna svirka bili su naime daleko od hipijevskog „make love, not war“ naivnog idealizma i psihodeličnog eskapizma.  Naravno i Cream i Hendrix ali i Led Zeppelin koncem šezdesetih su koračali prema heavy metalu i bavili se mračnijim temama no Black Sabbath su od tih krhotina stvorili novi žanr.

Eponimnu skladbu je tako otvorila grmljavina i zvuk dalekih crkvena zvona stvarajući atmosferu nalik onoj iz horrora i gothic romana da bi se poput bljeska munje ukazao danas čuveni moćni riff (kojim su udareni temelji doom-metala i zapravo širom otvorena vrata heavy metalu) a potom i Ozzyjev vokal s  onim legendarnim jezovitim „ulazom“: „what is this that stands before me/figure in black which points at me?” koji u hipu začinje mračnu gotičku dramu. Šestominutna skladba koja nudi jezovitost i napetost poput dvosatnog horrora bila je pravi šok a Iommijev mračan, „sudbinski“, apokaliptično jezoviti trotonalni riff uhvatio je samu srž heavy metala te udario temelje kasnije poetike Black Sabbatha.  Nimalo slučajno jer po pričanju samog banda bio je makar djelom nadahnut klasičnom glazbom 18. stoljeća (kakva je obično pratila horror filmove u šezdesetima kao nezaobilazni dio njihova soundtracka) odnosno smanjenom kvintom koju su tadašnji muzikolozi nazivali „diabolus in musica“ odnosno dijaboličnim elementom u glazbi. Uostalom, Geezer Butler je i predložio da se skladba zove „Black Sabbath“ po negdašnjem horror klasiku s Borisom Karloffom na čije se filmove navukao još kao klinac.

Već za prvih izvođenja na koncertima Eartha skladba „Black Sabbath“ se pokazala kao neočekivani šok ali i pun pogodak pa band, sada s novim imenom i popriličnom sljedbom, ulazi u studio snimiti album prvijenac. Na raspolaganju su imali samo dva dana od čega je jedan potrošen za miksanje. Prvijenac je tako snimljen na dah tokom dvanaestosatnog sessiona 16. listopada 1969., uživo u studio i gotovo bez ijednog ponavljanja i kasnijih nasnimavanja. Osim, naravno, ubačenih zvučnih efekata grmljavine i zvona u naslovnom broju te dodatne gitare na „N.I.B.-u“ i „Sleeping Village“. U kasnijim intervjuima i izjavama, svi su se članovi sjećali užurbanosti snimanja i utrke s vremenom te nemogućnosti za popravak nekih snimaka kojima nisu bili zadovoljni.  Zapravo, Black Sabbath su nakon potrošena dva dana otišli na turneju. Kako sami vele, ionako nisu pojma imali o miksanju pa su album prvi put čuli neposredno pred njegovo objavljivanje. 

Već nakon prvog broja na albumu svima je bilo jasno da se zvuk Black Sabbatha razlikuje od svega što su ranije čuli. U osnovi tog osebujnog sounda – dobro je znano kao opće mjesto u biografiji benda – gitarski je stil Tonyja Iommija iznuđen gubitkom vrška prstiju lijeve ruke (koristio je svojevrsne proteze koje je sam izmislio) te „mekšim“ štimom gitare i posebnim stilom sviranja. Onaj jednako upečatljiv „sudbinski“ bas koji je – kao i moćno bubnjanje Billa Warda – bitno doprinio osebujnom zvuku, Geezer Butler je u jednom intervjuu lakonski objasnio tvrdeći dqa kao gitarist prije nego li se uhvatio basa naprosto nije znao kako odsvirati paralelne melodijske linije koje su obično svirali tadašnji basisti već je „samo“ pratio Iommijev gitarski riff. Sva ta ograničenja iz kojih je nastao revolucionaran stil, producent Rodger Bain – kojeg im je dodijelila diskografska kuća – pretopio je u čudesan novi zvuk. No njegova glavna zasluga, kazali su mnogo godina kasnije članovi banda, bila je da ih ničim nije sputavao, da je pustio da se projekt dozreo u glavama Sabbatha snimi „sam od sebe“ uz njegovu tehničku ali ne i kreativnu pomoć.

Tekstovi na prvijencu su također cementirali mistično, okultno i „demonsko“ kao jednu od glavnih tema novog metal žanra. Recimo u temi „N.I.B.“ se govori o Luciferu koji se zaljubio u smrtnu ženu i postao bolji dok je „Behind the Wall of Sleep” bila nadahnuta istoimenom kratkom pričom  H. P. Lovecraft a „The Wizard“ likom Tolkienova Gandalfa iz trilogije „Gospodar prstenova“ kojeg je tada opsesivno čitao tekstopisac Bill Ward.  Skladbu koja se našla druga po redu na A strani albuma otvarila je  Ozzyjeva usna harmonika kao svojevrsni hommage blues korijenima iako se i na B strani albuma dobrano osjećaju utjecaji heavy-bluesa Creama.  Wardova fascinacija bubnjanjem Gingera Bakera možda je pak najočitija u „Wizzardu“ no, mada formalno heavy/hard blues rock, „Wizzard“ nosi duboki žig Black Sabbatha s Geezerovim unisonim vožnjama basa koji podebljavaju Iommijev gitarski riff dajući mu prepoznatljivu mračnu „sudbinsku“ notu.

„Behind The Wall Of Sleep“ također lucidno povezuje moćni blues riff (on je kao i tekst djelo Geezera Butlera), sjajan na trenutke claptonovski Iommyjev solo  te sporije tipične sabbathovske dionice s nadrealnim tekstom i ubrzanjima.  Dakako s Ozzyjem u savršenom izdanju i bubnjevima na „izlazu“ iz broja.

„N.I.B.“ – skladba koja je nastala na turneji za, kako vele Sabbathi, jednog lošeg acid-tripa – građena je na modificiranom riffu Creama „Sunshine Of Your Love“, združujući fluidnija sola (možda pomalo i na tragu Hendrixa u „All Along he Watchtower“) i mukle dramatične pasaže.

Drugu stranu albuma otvorila je „Evil Woman“, cover američkog hard rock Crow (izvorno nazvana „Evil Woman Don’t Play Your Games With Me“) koju su Sabbath snimili na svoj prvi singl još kao Earth.   Skladbu je izabrao tadašnji menadžer Simpson držeći da bi njen uspjeh mogao band dovesti bliže ugovoru s nekom diskografskom kućom. Snimili su je energičniju od izvornika i bez puhača no nisu bili njome baš zadovoljni posebice nakon neuspjeha singla. Zapravo, „Evil Woman“ je bila svojevrsni uljez na albumu i njegoiva najslabija točka no, s druge strane, koncertni standard.

Akustična gitara na početku „Sleeping Village“ i Ozzyjev plantovski vokal reflektirali su utjecaje Zeppelina baš kao i dramaturgija broja koji nakon lirskog uvoda dobiva tipičan sabbathovski ton uz zgodne promjene ritma. Jedna od dionica je na tragu brzopoteznog Alvina Leeja i Ten Years After s udvojenom gitarom (uz Stratocaster Iommy je po prvi puta u rukama imao i Gibson SG) a desetominutna „Warning“ (cover bnroja Ansleya Dunbarda) je još jedan spoj – uvjetno rečeno – blues-rocka Creama i patenata Sabbatha iz naslovne teme. I ovaj broj epskih razmjera nudi promjene ritma uz solo eksponiranje bubnjeva uz koje unisono vozi gitara, brzoprstićka Iommyjeva sola (doduše dijelom ereciklikrajući rješenja sa prve strane albuma), neočekivane umetke/stavke te poslovičnu muklu grmljavinu.

Album „Black Sabbath“ na novoj Phillipsovoj etiketi Vertigo pojavio se na simboličan datum u petak 13. što je, kao i mistično „gothic“ rješenje ovitka (i križ okrenut naopačke u unutrašnjosti korica) nosilo jasnu poruku o bandu posve drugačijem od svega što se moglo naći u prodavaonicama ploča.

To je prepoznala i publika pa se prvijenac odmah počeo penjati po rang ljestvici. Dospio je na osmo mjesto britanske rang liste i  (zahvaljujući radijskoj promociji u emisijama kultnog DJ-a Johna Peela) postao hit album koji je na rang listi proveo 42 tjedna. Kritika je tada mislila drugačije, sasjekla album i posebno popljuvala njegov zvuk. Naravno i okultne teme. Njih su se Black Sabbath brzo odrekli posebice nakon što je to postalo „in“ a osrednji prog-rock bandovi, poput Black Widow, počeli eksploatirati veze s okultnim. Na slijedećem albumu „Paranoid“ (koji9 je dao izvanvremeni naslovni broj, „Iron Man“, „Hand Of Doom“…)u temi „War Pig“  posvetili su se drugim vrstama „mraka“ – korumpiranim političarima i „gospodarima rata“.

Fotografija: Ellen Poppinga (Photo by Ellen Poppinga – K & K/Redferns)

Opus Black Sabbatha – one izvorne četvorke s pet sjajnih albuma nastalih u svega četiri godine – jedan je od najutjecajnijih s početka sedamdesetih i pionirskih dana metala jer bez njih ne bi bilo ni metala niti grungea kakvog poznajemo; ni Nirvane, Soundgardena, Metallice ali ni drugog vala britanskog metala s Iron Maidenima, ni bandova kao što su Anthrax, Pantera, Sleep, Foo Fighters…

Čuveni engleski kritičar Charles Shaar Murray je jednom napisao: „blues je imao dijete kojeg su nazvali rock and roll a rock sina idiota kojeg su skrivali na tavanu pod imenom heavy metal“. Mnogi prangijaši metala su mu bezbroj puta dali za pravo potvrdivši prenemaganjem i reciklažama ovu ciničnu opasku no u slučaju Black Sabbath, njihova prvijeca i esencijalnih album iz sedamdesetih, ona je na najbolji mogući način demantirana.