Naslovna fotografija: Velvet Underground & Nico

Piše: Zlatko GALL

Priče o nekima od velikih albuma iz 1969. nemoguće je gledati izolirano izvan konteksta njihovih prethodnih projekata starih godinu ili dvije. Jedan od takvih slučajeva je eponimni (treći po redu) album Velvet Undergrounda objavljen 12. ožujka 1969.

“Andy Warhol je jedan od velikih nepriznatih utjecaja na pop glazbu. On je, posvojivši ih, imao golem utjecaj na Velvet Undeground no njegov upliv na glazbu nije tu završio; mada ga je možda teško precizno odrediti, on je sveprisutan. I u pitanjima stila i stava (…) Warholov utjecaj na pop glazbu započeo je s pop artom i onim što je on učinio Americi. Warhol naravno nije izmislio pop art(…)no on ga doveo do krajnjih granica (…). Vrijeme pop arta bilo je naime doba kad je pop glazba izgubila svoju nevinost. (…) Kada je umjetnički svijet bacio pogled na pop, pop je počeo drugačije razmišljati o sebi. Dva pojma – „umjetnost“ i „pop“ su se tako spojila (…) Tek nakon što je popularna glazba (pop) postala samosvjesna mogle su se pojaviti i grupe poput Ramonesa sa svojom čudesnom ironičnom “tupavošću”…”.  Ovi navodi Marry Haron u sjajnom eseju “Pop art/art pop: veze s Andyjem Warholom” veoma su važni za shvaćanje poveznice između Warhola i “njegova” omiljenog banda Velvet Underground. Naravno i Exploding Plastic Inevitable – te prve inkarnacije grupe koja je bila dio Warholovog putujućeg multimedijalnog programa – koji su među pionirima avangardnog art rocka.  

Uostalom, Velveti su pune dvije godine gotovo svakodnevno vježbali u Warholovom čuvenom Factoryju. Bili su nešto poput kućnog banda koji je, često puta odjeven u bijelo, bio i glazbena kulisa i svojevrsno projekcijsko platno na kojem bi se, dok je band svirao, projicirali eksperimentalni Warholovi filmovi ili pak slajdovi s njegovim rukom rađenim pop-art motivima. “Da nije bilo Warhola raspali bismo se za šest mjeseci”, tvrdio je godinama kasnije gitarist Sterling Morrison dok je ulogu Warhola na samu glazbu i stav Velveta kratko dijagnosticirao John Cale: “Andy je bio pravi i ključni katalizator”.    

Sve je to bilo tako očito na znamenitom prvijencu Velvet Underground & Nico znanom i kao “banana album” zahvaljujući nenadmašnom Warholovom rješenju za omot sa naljepnicom banane koja se mogla, baš poput prave, oljuštiti otkrivajući ispod žute kore/naljepnice falusoidni oblik voća. Nico, tada već itekako uspješan fotomodel koji se pojavio i u kultnom Fellinijevom filmu “La dolce vita”, a iza sebe imala i singl objavljen u Londonu, Velvetima se kao “frontwoman” i pjevačica priključila na zagovor Warhola. Razlog: trebala im je – kako je tvrdio Warhol – dati karizmu. Album prvijenac objavljen 1967. do danas je ostao jedan od desetak najutjecajnijih albuma u povijesti rocka. Utjecaj albuma svojevremeno je duhovito komentirao Brian Eno, ustvrdivši da ga je malo ljudi kupilo, no da su svi koji su ga tada poslušali uskoro osnovali vlastitu rock grupu. Eno i Bryan Ferry bili su među njima, no u Velvete i njihovo remek djelo kleli su se mnogi pa tako i David Bowie, Mott The Hopple, New York Dolls, Patti Smith, Sex Pistols, Television, Joy Division, R.E.M., Sonic Youth, Cowboy Junkies… Iako su morale proći godine da bi album dosegnuo pristojniju nakladu, presudno je utjecao na glam, punk, new wave, goth, noise… Ili, najšire shvaćen, art rock.

Neke od najznačajnijih skladbi albuma – “Heroin”, “Venus In Furs” i “I’m Waiting For My Man” – nastale su prije nego li su upoznali Warhola, no druženje u Factoryju svima im je dalo novi kontekst. S druge pak strane skladbe poput “Walk On The Wild Side” i “Chelsea Girls” aposlutno su bile nadahnute factoryjevskom atmosferom, likovima (“celebrityjima” svih boja i velikim zvijezdama umjetničke medijske i modne newyorške scene) koji su poput satelita kružili oko Warhola te atmosferom i događanjima u toj avangardnoj “tvornici umjetnosti”. Većina skladbi poput “I’m Waiting For The Man”, “Heroin” i “Run, Run, Run” donosila je do tada u “popularnoj glazbi” uglavnom nezabilježenu mračnu i odbojnu stranu velegradskog života te nihilizam koji jekasnije  postao jedno od nadahnuća punkerske scene New Yorka. Posebice Richarda Hella i njegovih Voidoidsa.

Velvet Underground su imali veoma specifičan minimalistički zvuk u kojem je posebno mjesto pripadalo mantrički ponavljanim frazama u neobičnom i originalnom “grooveu”. Recimo u “There She Goes Again” – kako je to sjajno primjetio Chuck Eddy autor “The Accidental History Of Rock and Roll” – John Cale svira piskutave orgulje nadahnutu garažnim stilom a la “96 Tears” prepuštajući Maureen Tucker da bubnjevima vozi nepromijenjeno jednoličan ritam uz a la Byrds jednoličnu vožnju zvečećih gitara te pozadinskih vokala na tragu britanskih grupa polovine šezdesetih. Nije tu bilo ni vrtoglavih sola niti ičega što se u garaži ne bi moglo odsvirati već mahom “monotona” svirka sa jedinim nepredvidljivim uzbuđenjem u završnici. No, ma koliko da na albumu prevladavao minimalizam unutar tako šturog okvira bljeskale su žanrovske raznovrsnosti pa je, recimo, u “Waiting For The Man” bilo praskavog garažnog rocka, a u “Sunday Morning” čak nježnog “dreamy popa” sa zaraznom snenom melodijom koja krasi i ljubavnu “I’ll Be Your Mirror” naslonjenu na britanske korijene ili možda kalifornijsku “osunčanu” melodioznost. Kasnije se pokazalo, na takvim su “bilješkama” nastajale i skladbe na kasnijim albumima. “European Son” je i danas čudesan broj s iskrzanim fraziranjem ritam gitare i Reedovim narativom te manijakalnim gitarskim umetcima garniranim čistom bukom unutar hipnotičkog ponavljanja jednostavne sheme, dok je mračna repetitivna “All Tomorrow Parties” obogaćena istočnjačkim elementima koji naglašavaju mantričku strukturu skladbe. I  sumorni minimalizam “Heroina” s Caleovom violom kao kontrapunktom monotonoj ritam sekciji i Reedovom vokalu, prije nego li broj eksplodira u neurotični brzac (te naizmjenična smjenjivanja bržih i sporovoznih dionica), donosi pravu revoluciju. Bio je to čvrsti dokaz da su Velveti bili posve izvan mainstreama i ukusa masovne publike, baš kao i Reedovi tekstovi koji su u “pop kulturu” uveli ranije tabuizirane supkulturne teme pa i eksplicitna spominjanja seksa i narkotičke ovisnosti. Prvijenac ipak fascinira svojim balansom i uspjelom pomirbom avangarde i (makar minimalističke) melodije, rocka nadahnutog garažom, te inovativne monotone i sirove ritmičke baze skladbi s metronomski hladnom preciznošću, zvukom viole ili violončela. Potonje ideje – djelo Johna Calea, vokal Nico u tri skladbe s osebujnim altom te bizaran gitarski štim Sterlinga Morrisona, svjedočili su o potpunom otklonu od svih postojećih konvencija pop-rock produkcije.

Reedove skladbe o narkotičkoj supkulturi – kao u bolno ispovjednima “Heroin” te “I’m Waiting For The Man”, sadomazohizmu u “Venus In Furs”, beznađu i osamljenosti u “All Tommorow Parties” – predstavile su ga naravno kao inovativnog autora, dok je Nico (čiju su ulogu na albumu često osporavali) briljirala u skladbama poput “Femme Fatale”. Danas bi rekli pravoj alter-pop temi, no ni jedna od skladbi fascinantnoga albuma nije promijenila mračnu sliku o Velvet Underground u javnosti.

Dijelom i stoga što je prvijenac najavljen singlom sa skladbama “All Tomorrow Parties” te “I’ll Be Your Mirror”, što je možda i presudno utjecalo na njegov slab komercijalni rejting. “Banana album” zacijelo je među krucijalnim albumima rocka s najmizernijom prodajom, a i sami Velveti prije razlaza ni jedan album nisu prodali u nakladi većoj od 50 tisuća kopija. Slava i kritičarska priznanja, došli su mnogo kasnije.

Drugi album “White Light/White Heat” objavljen je koncem siječnja 1968. kao još radikalniji atak na sve postojeće konvencije “popularne glazbe”. Iako bez Nico i bez formalnog Warholovog patronata bio je još eksplicitnija provedba ideja s prvijenca. Naime, prije nego li su ušli u studijo snimati novi album, Velveti su intenzivno svirali i na koncertima izbrusili svoje mantričke teme sa sve više bučnih eksperimentalnih umetaka čiste buke udarajući – kao i na samome albumu – čvrste  temelje noiseu, punku i post-punku te avangardnom ili eksperimentalnom rocku. Nije samo glazba na albumu bila radikalan nastavak prvijenca već su i tekstovi bili još eksplicitnije poniranje u “srce tame” odnosno nekoć tabuizirane teme. Naslovna “White Light/White Heat” bila je uvjerljiv opis stanja nakon uzimanja amfetamina, “Lady’s Godiva Operation” (kao ironična “revizija” stare engleske folk storije) govorila je o trannseksualnoj ženi, a sedamnaestominutna “Sister Ray” – sa svega tri akorda kao najočitija razrada minimalističkih ideja prethodnika – o transvestitima i orgijama. Kao čista suprotnost “Sister Ray” ili “White Noise/White Heat” na albumu se našla “Here She Comes Now” (blago ogrnuta psihodelijom a la Love) na tragu onih par melodioznih zgoditaka s prethodnika, no i ona sa seksualnim aluzijama.

Album je otvorila naslovna tema kao protopunkerski broj nadahnut garažom uz mantričko ponavljanje naslova skladbe kod pozadinskih vokala i minimalnu izmjenu akorda dok je “The Gift” građen oko upečatljivog rhythm and bluesom nadahnutog riffa i gitarskih vožnji iznad kojih teče Reedov narativ. “I Heard Her To Call My Name” je bila nova energetska bomba rokerskija od svega na prvijencu no, naravno, u potvrđenoj maniri banda te sjajnim neurotičnim gitarskim solom, a “Sister Ray” novo remek djelo koje je nadahnulo mnoge bandove poput Televisiona, Sonic Youtha i avangardnih rockera kasnijih generacija. Reedov vokal je obojen dylanovskim bojama dok band melje postižući zapanjujuću dinamiku i raznovrsnost u “bezobrazno” skromnom melodijskom rasponu s repetitivnim tribalnim ritmom u podlozi no uz fascinantne pasaže proto-noisea i (čak) industriala.

Nakon još jedne katastrofalne prođe albuma na tržištu, John Cale napušta band prepuštajući mjesto Dougu Yuleu, a Velvet Uderground – koji novi album snimaju 1968. u Hollywoodu – mijenjaju stil. “Nismo željeli još jedan „White Light/White Heat“, željeli smo pokazati svoje drugo lice”, kazao je godinama kasnije Lou Reed. Album je, uvjetno rečeno, bio mnogo konvencionalniji od dvaju prethodnika, zamišljen i odrađen kao kolekcija mirnijih “klasičnih” rock skladbi i kontenplativnih balada. No i na prvo slušanje iza možda konvencionalnih rock-aranžmana, folk-narativnosti i prigušene atmosfere laganica stajale su izrazito osobne Reedove skladbe poput “Pale Blue Eyes”, “I’m Set Free”, “Some Kinda Love”, “Candy Says” i “What Goes On”. Promjena smjera na albumu “Velvet Underground” obično je tumačena kao “iznuđena” Caleovim odlaskom, no dio brojeva je nosio isti korijen i pečat kao i raniji radovi.

Ishodišta “Candy Says” (odnosno svojevrsna oda Candy Darling; transseksualne ikone i jedne od Warholovih zvijezda koja je postala glavni lik i Reedove “Walk On The Wild Side”) koju je otpjevao Yule, snena je – još nježnija – laganica poput “Sunday Morning” s prvijenca te, naravno, tekstom bliska vremenu djelovanja u Factoryju kada su dio skladbi nadahnuli tamošnji celebrityji. Sjajna “What Goes On” – još jedan od brojeva za vječnost – je također na trasi prethodnih albuma kao mantrički broj s beskrajnim ponavljanjima bazične melodije/fraze, no bez ubačenih elemenata noisea te gitarskim solom bližem psihodeličnom acid-rock standardu. Na istom je tragu i “I Beginig To See The Light”, “Some Kinda Love” se iznenađujuće približila i The Bandu, a veličanstvena balada “Pale Blue Eyes” upisala u standarde ili pak na svaku best of kolekciju Loua Reeda. U prigušenom tonu slijede i “Jesus”, melankolična “I Set Free” te iznimna psihodelična “Murder Mystery” s manzarekovskim orguljama koje po starim receptima uz sporovozne dionice dobivaju ubrzanje (ali i bogate pozadinske vokale nadahnute kalifornijskim dreamy-popom tog vremena) dok su “That’s The Story Of My Life” i zaključna “After Hours” s naivno dječjim vokalom Maureen Tucker, na tragu rukopisa Raya Daviesa sparenog s velvetovskom strukturom skladbe.

Nekoć sam držao “Velvet Underground” ipak nešto slabijim od genijalnih prethodnika, no danas sam uvjeren da im je uz bok. Kao drugačija grana na istom stablu i sjajan treći dio fascinantnog trolista albuma jednog od najznačajnijih i najutjecajnijih bandova u povijesti rocka.