Piše: Zlatko Gall

Šezdesete su ih bile prepune… Kantautori odnosno singer/songwriteri bilo kao pojedinačni autori i izvođači vlastitih pjesama ili pak kao „kolektivni kantautori“ poput grupa koje su same pisale svoje skladbe, obilježili su vibrantnu scenu šezdesetih. Bilo ih je svih vrsta: i „bazičnih“ rockera, zvijezda countryja, najvećih faca bluesa, protestnog folka, pionira soula, trubadurskog iskaza ali sve više i kantautora koji su s lakoćom ostvarivali meka žanrovska srastanja i pionirske fuzije.

Vodeća predstavnica novog folk „ženskog pisma“ ranih šezdesetih  Joan Baez bila je i ultimativna ikona američke folk scene te iznimno utjecajna pjevačica šezdesetih. Jedna od onih koja je svojim neponovljivim izvedbama davala pečat vlastitog „autorstva“ tuđim skladbama. Uostalom, već 1962. imala je tri albuma na rang listi, naslovnicu u prestižnom magazinu „Time“ te, što je još značajnije ulogu predvodnice novog vala folk revivala.  Pojavivši se na njujorškoj folk sceni 1960. nakon što je bljesnula godinu ranije na Newport Folk Festivalu, stubokom je promijenila tada dominantan način pjevanja nazalnih narativnih „guthrievskih“ vokala (tradicije na kojoj je bio odgojen i mladi Bob Dylan) davši tardicionalnim brojevima svježinu novih i drugačijih „čitanja“.  Naime njen profiliran sopran postao je gotovo pa novi kanon te „odgojio“ niz generacija folkom nadahnutih pjevačica a folk – očišćen od stare stereotipne slike – odveo na pop rang liste. Potom, Joan je bila novo (i to vraški lijepo) lice na sceni kojom su tada dominirale već vremešnije folk pjevačice ili veterani „prvog vala“ folk revivala.

Album „Joan Baez“ prvijenac tada devetnaestogodišnje pjevačice  objavljen 1960. na etiketi Vanguard Records donio je iznimne i svježe izvedbe 13 tradicionalnih folk tema  a među njima i čudesne  „House Of The Rising Sun“ i „Silver Dagger“ te ništa slabije interpretacije skladbi „East Virgina“ i “Mary Hamilton“. Bila je to – kako su s ushitom govorili kritičari – injekcija adrenalina za novu generaciju stasalu na sceni folk-revivala poznih pedesetih. Album i danas plijeni jednostavnošću i snagom izvedbe te kristalnog vokala na kojem je bio temeljen album. Naime Joan ga je snimila samo uz pratnju studijskih pozadinskih vokala i Freda Hellermana iz Weawersa.

Njegovi nasljednici „Joan Baez vol.2“ iz rujna 1961.  te „Joan Baez In Concert Pt 1“ (ovaj potonji objavljen u rujnu 1963. a sniman na nastupima na raznim campusima) dosegli su zlatnu nakladu i cementirali Joan u sam vrh folk scene. „Joan Baez vol.2“  je jedan od najboljih folk albuma snimljenih u prvoj polovini šezdesetih sa pomno odabranim skladbama poput iznimne britanske folk balade „The Trees They Do Grow High“, „Engin 143“, „Pal Of Mine“ ili pak božićnog standarda „The Cherry Tree Carol“. Album je, kao i prvijenac, pokazao da folk standardi i „opća mjesta“ koja su pokrivali mnogi prije nje, u Joaninoj izvedbi žive novim životom svježi poput netom napisanih originala. Koncertni album to je također potvrdio no ovog puta repertoar je bio drugačiji jer su se na programu našle globalne skladbe poput afričke narodne „Kumbaya“ (koju je baš Joan ponovo popularizirala) , brazilska „Ate Amanha“ otpjevana na portugalskom, gospel brojevi („Gospel DShip“ i „My Lord What A Morning“), blues „Baby I’m Gonna Leave You“…

Kao jedna od prvih obožavateljica Dylanovog folka s notom protesta i sama se sve više okreće „protestnim“ temama i aktivizmu.

Nisku uspješnih albuma nastavila je i s „Joan Baez 5“  iz listopada 1965. na kojem se našao i veliki hit, skladba Phila Ochsa „There But For Fortune“. Zacijelo nadahnuta i Dylanovim folk-rockom i Beatlesima ali i publikom koja od novih folk izvođača zahtjeva i drugačiju glazbu i jasne političke stavove, napušta isposničku folk produkciju i jednostavne aranžmane što bilježe i kasniji albumi „Farrewell, Angelina“ (1965.) te božićni (barokno aranžiran) „Noel“ (1966.).  

„Joan 5“ je pravi album početka tranzicije sa tradicionalnijih folk tema prema countryju o čemu svjedoči i fascinantan cover Cashove „I Still Miss Someone“. „Farrewell, Angelina“, njen šesti album, gotovo da je bio posveta Dylanu s izvedbama njegovih neobjavljenih skladbi (poput naslovne teme) te nadahnute  sedmominutne „A Hard Rain’s a-Gonna Fall“ i “It’s All Over Now, Baby Blue“. Na albumu su se našle i tradicionalne folk teme „The River in the Pines“ te „Wild Mountain Thyme“ kao i Guthrieva  „Ranger’s Command“ i Donovanova „Colours“. Sve one oplemenjene Joaninim, kristalnim glasom. Poseban biser albuma je „Satisfied Mind“ s još očitijim iskoracima prema countryju a ništa slabija nije ni Seegerova pacifistička himna globalnih antiratnih aktivista „Where Have All the Flowers Gone“ otpjevana na njemačkom.

Nakon što se udala za antiratnog aktivistu Davida Harrisa koji je bio u zatvoru zbog izbjegavanja služenja u Vijetnamu, 1968. (zacijelo i na nagovor supruga koji jer bio veliki fan countryja) u Nashvilleu snima „Any Day Now“ a potom „David’s Album“ (1969.) i „One Day At The Time“ (kojeg objavljuje početkom 1970.). Albumi su donijeli suvremeniji repertoar koji je početkom devedesetih dao i veliki hit, cover skladbe The Banda „The Night They Drove Old Dixie Down“ te Joan još više približili pop/rocku kojima se posve okrenula u sedamdesetima.

Šezdesete su, rekoh,  dale niz vrsnih kantautora među kojima posebno mjesto pripada Timu Buckleyu. Izniman pjevač, Buckley je prošao zanimljiv put od folka, rocka, psihodelije do progresivnog jazza i za svog kratkog života (preminuo je 1975.) snimio nekolicinu nezaobilaznih albuma šezsesetih. Prvi od njih, nastupni folk-rock album „Tim Buckley“ iz 1966., doduše još nije dao naslutiti opravdanost opaske koju su na isteku dekade spominjali mnogi kritičari: njegov je vokal instrument. Jer tih je godina Buckley bio baš ono što je tvrdio Robert Shelton u New York Timesu: čudesan tenor koji je na prvijencu briljirao melodioznim folk-rock brojevima ozračenim i baroknom psihodeličnom produkcijom (gudačima s potpisom Jacka Nitzschea) tipičnom za mnoga tadašnja izdanja s etikete Elektra records a posebice grupe Love. Prvijenac koji je snimljen u svega tri dana u Los Angelesu nije bio posve po Buckleyevom guštu iako su već na njemu zamjetna srastanja natruha jazza i countryja te folk-rock iskaza u gitarskim dionicama njegovog Telecastera.

Još bolji je bio „Godbye & Hello“ (objavljen u kolovozu 1967.). Bio je slojevitiji i ambiciozniji od prvijenca s temama koje su govorile o vijetnamskom ratu („No Man Can Find The War“) te bile mnogo mračnije ali i osobnije od brojeva s prethodnika. U skladbi  „Pleasant Street“ Buckley ponire u „srce tame“ duboko u mračnu stranu dok je u „I Never Asked to Be Your Mountain“ (kojom se obraća sinu i supruzi od kojih se udaljio) bolno osoban. Kao i u introspektivnim i političkim brojevima poput „Carnival Songs“ s natruhama vodvilja, rasnoj psihodeliji „Hallucinations“, veličanstvenoj antiratnoj „Once I Was“,  „Morning Glory“…

Nakon regrutiranja i odlaska u vojsku stalnog suradnika tekstopisca Larryja Becketta, stvara novi osebujan iskaz temeljen na fuziji folka te jazzy-blues rocka sve više nadahnut opusom Theoloniousa Monka i Charlesa Mingusa. Rezultat je još jedan zgoditak: album „Happy Sad“ iz 1969. koji postaje i njegov komercijalno najuspješniji album. Buckley sam piše tekstove a svoj glas sve više koristi kao instrument odustajući od zvonkog tenora koji je obilježio prethodne albume dok korištenje vibrafona Davida Friedmana albumu daje poseban jazzy pečat. Možda najviše u neuobičajeno dugačkoj „Love From Room 109“ sastavljenoj od više stavaka. Bio je to prvi album takozvane eksperimentalne jazzy-folk faze koja se nastavila u sedamdesetima albumima „Lorca“ i „Blue Afternoon“ ali, čini se, i još uvijek nedovoljno vrjednovano Buckleyevo remek djelo. „Dream Letter“ – kao isprika supruzi i sinu Jeffu Buckleyu (talentiranom singer-songwriteru koji je  bljesnuo 1994.albumom „Grace“ te nažalost koju godinu kasnije tragično završio u bizarnoj nesreći), poduža „Gypsy Woman“ s čudesnim vokalnim akrobacijama i udaraljkama koje je na sličan način kasnije koristio Tom Waits ili pak zaključna  kratka „Sing A Song To You“, zaslužuju upis na svaki greatest hits ne samo Tima Buckleya već i diskografije poznih šezdesetih.  

Johnny Cash je, naravno, gigant popularne glazbe čija se karijera razvukla od pedesetih do dvijetisućitih i posljednjih studijskih sessiona. Cash je bio jedan od rijetkih izvođača countryja koji je, kako je to zgodno primijetila Lillian Roxon, još u šezdesetima nadvladao ograničenosti žanra. Pojavio se na sceni kad i Elvis te snimao u znanom Sun studiju Sama Phillipsa u Memphisu no za razliku od Jerryja Lee Lewisa ili Carla Perkinsa nije se tih godina „ukrcao“ u zahuktali vlak rock and rolla. No s nizom izvanvremenih country brojeva ali i zgoditaka na pop rang ljestvicama poput „I Walk The Line“ postao je  zvijezda rang lista te veoma cijenjeni autor i izvođač podjednako kod country i rockerske publike. Posebice na isteku šezdesetih kad „rokeri“ predvođeni Dylanom, Byrdsima, Bandom… otkrivaju country.

Ipak u šezdesetima ostaje prvenstveno zapamćen po dvama koncertnim „zatvorskim“ albumima. „Johnny Cash At Folsom Prison“ snimljen je 1968., u godini koja je za Casha bila izuzetno značajna. Brak s June Carter te uspješno „skidanje“ s amfetamina došli su zajedno s prvim – i to sjajnim! – albumom nakon petogodišnje stanke. Koncert pred dvije tisuće zatvorenika otvoren je skladbom „Folson Prison Blues“ (snimljenom još 1956.) označivši sidrenje Cashovih brojeva o ubojstvima i odmetništvu, o zločinu i zatvorskoj kazni, o krimenu i njegovom iskupljenju, u okruženje u kojem su postajali još uvjerljiviji, istinitiji, opakiji i bolniji. Bio to umišljaj koji je trebao još više utvrditi odmetnički image Casha kao „čovjeka u crnome“ ili ne, uopće nije važno jer „At Folsom Prison“ je do danas ostao fascinantan koncertni album velikog autora i izvođača. Skladbe poput „Cocaine Blues“, „Greystone Chapel“ svojevrsne zatvoreničke himne „I Got Stripes“, čudesne  „25 Minutes to Go“ o smrtnoj kazni… ostaju zapamćene kao vrhunci Cashove čarolije iz šezdesetih.

Uspjeh „At Folsom Prison“ potaknuo je godinu kasnije Casha na još jedan koncertni zatvorski album. „Johnny Cash At San Quentin“ snimljen je u veljači 1969. kao već četvrti nastup u opakoj kaznionici. Za razliku od prethodnog albuma set lista nije toliko govorila o ubojstvima, zločinima, zatvorskom iskupljenju već je donijela i „mekše“ teme odnosno i stari hit „I Walk The Line“, zezalicu „A Boy Named Sue“ te znani duhovni broj  „Peace In The Valley“ kojeg je proslavio (i) Elvis. Ipak, uz „Folsom Prison Blues“ i Dylanovu „Wanted Man“ Cash je izveo i dvije svoje autorske zatvorske himne: „Starkville City Jail“ te „San Quentin“. Vraški uvjerljivo jer za izvedbe potonje koja je kritički govorila o stanju u zatvorima a posebice kaznionici San Quentin, gotovo da je izbila pobuna.

Oba Cashova zatvorska albuma prodani su u milijunskim nakladama te bezrezervno spadaju u sam vrh goleme Cashove diskografije.