Piše: Zlatko GALL

Max Yasgur, blagopočivajući farmer iz White Lakea u saveznoj državi New York, glavni je krivac za sve. Jer, da nije iznajmio šestotinjak jutara svojeg imanja u blizini Bethela poduzetnoj četvorici mlađahnih promotera, najveći “rock festival svih vremena”, mitizirana kaljuža u kojoj je ispiljen Woodstock Nation, jedan od trajnih i – očito je – do danas nepotrošenih simbola hipijevštine, ostao bi samo “zanimljiva ideja”.

No, Woodstock, legendarno događanje hipijevskog naroda od 15. do 18. kolovoza 1969., nije samo trajna činjenica upisana i u najpovršnije preglede rock and rolla već fakat koji, unatoč različitim čitanjima, i pola stoljeća kasnije jednako titra emocionalne žice i zadrtih nostalgičara i klinaca koji tek otkrivaju „otajstvo rock and rolla“.

Zapravo, ispod prvog sloja mita o Naciji Woodstocka stoji prilično jednostavna faktografija. U zacijelo najjezgrovitijem prikazu povijesnog događanja na Yasgurovoj farmi iz pera Johna Morthlanda (u Rolling Stoneovoj „Ilustriranoj povijesti R’n’R“) stoji zapisano da je trodnevni „Woodstock Music and Art Fair“ unatoč katastrofalnoj organizaciji, upadu par stotina tisuća „hodočasnika“ bez ulaznica, nestašici pitke vode i hrane, diluvijalnom blatu i monsunskoj kiši koja je plavila ionako improvizirana hranilišta, garderobe, nužnike… ipak bio doista vikend „glazbe, dobrih vibracija i utopijske nade da se može promijeniti svijet“. Naravno da su trava, acid trip i alkoholna sumaglica bili jednako očekivani nuzproizvod kalifornijskog pohoda na Istok, no festival je prošao gotovo bez incidenata, promovirajući pritom, kako je to zapisao David Rubel, ideju „posvete zajedništvu“ i utopijskom zanosu bratstva i solidarnosti.

Činjenica da se san rasplinuo svega koji mjesec kasnije u košmaru nasilja Altamonta, korporacijskom cijeđenju profita i fizičko upokojenje mitskih protagonista cool acid testa, (smrt Hendrixa, Joplinove, Pigpena, Mame Cass, Ala Wilsona…) nije umanjila značaj Woodstocka. Dapače, Woodstock je zaista bio medijski fokusiran (Oskarom nagrađen film, bestselerski trostruki album…) simbol hipijevštine i, što je zgodno primijetio jedan duhoviti cinik, „spomenik svemu što je valjalo u pokretu (hlače zvoncare, cvjetni dezeni, sloboda, razvrat)“… Ali, prije i poslije svega on je bio više od festivala, više od rutiniranog koncerta i više od samoposvete generacije uvjerene u djelatnost doktrine make love, not war. 

Zašto? Ponajviše zbog slučaja koji je, kako to obično biva, umjesto umišljaja odgovoran  i za pravo vrijeme i pravo mjesto. Ipak,  samo budale mogu preskočiti i očitu činjenicu da je naknadno čitanje Woodstocka ogrnuto mitskim omotačem i nostalgijom festivalu dalo značaj trajnožareće metafore rocka i njegove kontrakulture. Woodstock je naprosto postao točka u koju se projiciralo sve ono što je, uz mnogo manju ili nikakvu medijsku pažnju, prethodilo razvikanom vikendu na Yosgurovoj farmi.

Dakako da su neki od nastupa američkih i britanskih rock glazbenika ostali zapamćeni kao vrhunac njihove karijere ili, naprosto, kao izuzetan koncert, no – primjerice, godinu dana raniji Monterey Pop Festival (usporedba i tona i slike to najbolje pokazuje) s tadašnjim fascinantnim nastupima Otisa Reddinga, Hendrixa, Janis Joplin, sjajnih Mamas and Papas ili The Who – ipak je  koncertno superiorniji Woodstocku. Potom, za kuhanje supkulturne čorbe hipijevštine i undergrounda, daleko su značajniji San Francisco i događanja u Filmoreu ili pak u četvrti Haight-Ashbury… negoli sam Woodstock. Ako ćemo pravo, iako dobrim dijelom zamišljen kao invazija kalifornijskih perjanika na Istočnu obalu, Woodstock festival je prilično šugavo predstavio ključne protagoniste uzavrele scene San Francisca. Grateful Dead su svojim nastupom „prdnuli u vjetar“, nastup Janis Joplin je više nego skromno zabilježen samo na filmu, Jefferson Airplane su bili ispod svojih visokih standarda – a posebice nastupa na Monterey Pop festivalu – dok je Joni Mitchell s popisa izvođača otpala u zadnji čas… Ipak.

Ni danas u vrijeme obljetničarske woodstockovske reprize kao ni decenijama unatrag nije presudno tko jeste ili nije nastupio na pozornici festivala. Mit o Woodstocku – kao svaka legenda – pojeo je vlastitu faktografiju, a medijska nadgradnja, kao nekoć usmena predaja, odredila je pravila prosudbe. Joni Mitchell i njezina himnička posveta Woodstocku (skladbu „Woodstock“ objavila je 1970.) stoga i danas i jučer bolje kotiraju u pojmovniku Nacije Woodstocka nego li, recimo, Creedence Clearwater Revival koji su, prema tvrdnjama mnogih, na sceni Woodstocka odradili jedan od svojih najboljih koncerata. No CCR nema ni na filmu ni na koncertnom albumu, niti u šarenom medijski napuhanom balonu woodstockovskog mita kao, uostalom, ni čitave liste više ili manje uspješnih woodstockovaca: The Banda, Johnnyja Wintera, Keefa Hartleya, Blood Sweat and Tears, Incredible String Banda… 

Možda upravo u tome i jest bitna razlika (značaj?) Woodstocka i svih prethodnih i kasnijih open air festivala. Woodstock je, naime, odmah po završetku festivala prestao biti puki nastup više ili manje uspješnih izvođača ili skup polumilijunske mase s dobrim „hipijevskim” vibracijama te postao mit. Točnije i simbol bolje prošlosti rocka i jedno od onih općih mjesta na koje se projiciraju svi nostalgični stereotipi good-old-times filozofije. U medijima koji su obilato pokrili dvadesetu obljetnicu Woodstocka moglo se primijetiti da se o „ljetu ljubavi“ i događanjima na farmi u White Lakeu govori bez primisli o prošlim svršenim vremenima. Woodstock je izgleda opet imao sreće jer se i dvadeseta i četvrtstoljetna obljetnica poklopila s povampirenjem hipijevskog modnog kroja, reciklažama psihodeličnih uzoraka i čeprkanjem po zaostavštini Doorsa, Hendrixa, Joplinove… Potom, mada se činilo da su s Altamontom spektakularni open air festival zauvijek rekli  „baj, baj“ ideji zajedništva promoviranoj na Woodstocku, upravo je posljednjih godina gotovo svaki veliki festival bio debelo naslonjen na štake Woodstocka u prizivanju reprize „ljeta ljubavi“. Od Live Aida do Glastonburyja inih ljetnih europskih rock-festivala kao da je svaka generacija tražila svoj Woodstock i svoj djelić buduće mitizirane povijesti.