Piše: Zlatko GALL

Bila im je to godina za pamćenje. Nakon objavljivanja prvijenca Led Zeppelin su u prvih osam mjeseci odradili četiri senzacionalne europske i tri američke turneje, a u međuvremenu napisali i u različitim studijima (kad god im se ukazala rupa u pretrpanom rasporedu) zgotovili skladbe koje će se naći na drugom albumu. Jer band je počeo ozbiljno raditi na albumu u travnju nakon povratka svirkama u Los Angelesu, a posao nastavio u New Yorku, Memphisu, Londonu i Parizu. Bio je to dokaz da band funkcionira kao organska cjelina koja može album snimiti na brzaka odnosno u hodu, a da to nimalo ne utječe na njegov kvalitet. Jimmy Page i njegova radoholična priroda te koncentriranost u studiju učinili su mogućim da se materijal nastao od skicioznih ideja iz hotelskih soba i tonskih proba, pretoči u sjajan album. Naime, kako je to godinama kasnije pisao Zappelinov biograf Mick Wall, Led Zeppelin su u to vrijeme bili band „u najboljem, divljem i krvavom elementu; rock glazba kao tjelesna funkcija“.

Bilo je to očito već u prvom broju „Whole Lotta Love“ koja je, unatoč naslanjanju na Muddyjevu verziju skladbe „You Need Love“ Willieja Dixona, nosila pečat Zeppelinove magije. Dio kritičara do danas drži da je naslanjanje na standarde bluesa i rhythm and bluesa umjesto više izvornog autorskog materijala iznuđeno pritiskom Atlantic Recordsa da band – koji je jedva koji mjesec nakon objavljivanja prvijenca već dobio prvu zlatnu ploču – što prije objavi novi album. No, s druge strane, možda je prisustvu covera kumovala i odluka da se – svjesni koncertnog uspjeha – u postojeće obrasce nadograde improvizacije živih svirki (pa je, recimo, instrumentalni dio „Dazed And Confused“ sniman uživo u studiju) i što više energetskog naboja kojeg su davale maštovite i nabrijane revizije standarda. Rezultat je bio album izravniji i žešći od prethodnika.

Bilo kako bilo uvodni broj albuma „Whola Lotta Love“, iako građen na pozajmici Williea Dixona i još bliži aranžmanu Small Facesa u njihovoj verziji skladbe „I Need Your Loving“, bio je instantni hit. Upečatljivi „pozajmljeni“ riff te inovativan srednji dio pjesme s nasnimavanjima vokala, efekata i instrumenata u studiju (djelo tehničara Eddiea Kramera i samog Pagea) te golema energija utkana u broj dali su novi zeppelinski klasik i nezaobilazni koncertni standard. Pageova i Plantova „What Is And What Should Never Be“ – na kojoj Page definitivno prelazi na svoj standardni Gibson Les Paul kao glavni „alat“ – do krajnosti je iskoristila mogućnost stereo snimke s gitarom koja šeta po kanalima te s Plantom čiji „šetajući“ vokal ide od šapata do vriska. „Lemon Song“ svojevrsna je obrada (razrada) „Killing Floor“ Howling Wolfa (mada ju potpisuje sva četvorka Zeppelina) te pretvorena u manijaklni komad blues-rocka, a „Thank You“ tipična folkom i bluesom nadahnuta laganica s Hammond orguljama Johna Paul Jonesa, izvrsnim Plantom i – naravno – moćnim Bonhamovim bubnjem i Pageovim sitnovezom akustične dvanaestožičane gitare.

Prvi broj na B strani je robusni blues-rock „Heartbreaker“ kojeg drži Pageov riff nakon kojeg slijedi fantastičan i eksplozivan solo – jedan od najboljih na albumu – te ekstatična svirka trojke. „Living Loving Maid (She’s Just a Woman)“ je jednako nabrijan hard rock brzac no i većina kritičara i sami Zeppelini (koji su ga rijetko izvodili na koncertima) držali su ga brojem popune. Nikad se nisam složio s tom ocjenom (konačno, i Pageov riff pa i cijeli broj poslužili su kao predložak mnogim kasnijim skladbama) no u usporedbi sa sljedećom „Ramble On“ (još jedan broj koji nije baš izvođen na koncertima) s tekstom nadahnutim Tolkienovom sagom bio je ipak slabiji. „Ramble On“ je naime odličan broj s akustičarskim folky dionicama te žestokim prijelazima što je postalo jedan od zaštitnih znakova brojnih kasnijih Zeppelinovih skladbi. „Moby Dick“ je zamišljen i odrađen kao pokazna vježba za genijalnog Johna Bonhama i – naravno – koncertni standard s neizbježnim bubnjarskim solom. No ne smije se smetnuti s uma ni učinak Johna Paul Johnesa i Pageov riff! Zaključna „Bring It On Home“ odlično je pak pročitan cover blues standarda Williea Dixona s Plantovom usnom harmonikom (kao posveta Sonnyju Boy Williamsonu) te tipičnim „raspletom“ s upečatljivim basom Johna Paul Johnesa i Bonhamovim bubnjevima te unisonim dionicama usne harmonike i Pageove gitare.   

„Led Zeppelin II“ je objavljen 22. listopada 1969. i brzo dospio na vrh Billboardove rang liste skinuvši „Abbey Road“ Beatlesa dok je singl „Whole Lotta Love“ harao s obje strane Atlantika. No kritike mu u Americi nisu baš bile sklone, a album ocijenjen manirističkim. Već koju godinu kasnije stvari su bile posve drugačije, a „Led Zeppelin II“ proglašen jednim od pravih rodonačelnika heavy metala ključnim za tranziciju od hard blues rocka do novog megapopularnog žanra. Nije potrebno posebno spominjati – i veoma utjecajan za generacije koje su slijedile.