Preporuka psihoterapeutkinje: “Pleši! Tijelo nikad ne laže”

"Kao da nitko ne gleda. Sami u stanu, dnevnom boravku, svojoj sobi, kuhinji."

Pleši! Tijelo nikad ne laže

Sve što trenutno osjećate zbog pandemije, samoizolacije, potresa – tjeskobu, strah, paniku, ranjivost, bespomoćnost, dosadu, frustraciju – normalno je. Sve što osjećate u tijelu – lupanje srca, ubrzani dah, nedostatak kisika, vrtoglavicu, mučninu, drhtanje, osjećaj da niste u tijelu – normalno je. Sve misli koje vam se vrte u glavi – kako sigurno otići na posao ili trgovinu, kako platiti račune i porez, kada će sve ovo završiti,  što ako se zarazim, što ako bude još potresa – normalne su. To su normalne reakcije ljudskog bića na nenormalnu situaciju. Štoviše, više njih. Previše.

Ne želim nabrajati sve te osjećaje, stanja, misli. Mogla bih pisati do sutra. Umjesto toga, pokušat ću vam u tekstovima koji slijede dati neke nove ideje, otvoriti prozore i horizonte, kako u vrijeme kaosa pronaći mirnu točku u sebi. Jer – „Ne možeš zaustaviti oluju. Možeš umiriti samo sebe. Oluja će proći.“

Vjerujem da je glazba važna u vašem životu i jedan od načina kako provodite vrijeme i proživljavate ova kaotična vremena. I ja sam jedan od likova koji hoda Zemljom sa slušalicama u ušima, u svojem svijetu, u predivnom svijetu, u ritmu vlastitog srca, odvojena od stvarnosti. Ali ja idem i korak dalje. Plešem. Točno prije dvadeset godina u Zagrebu sam otkrila metodu pokreta 5 Ritmova. Godinu dana sam skupljala hrabrost doći na prvu radionicu. S nje sam izašla ljuta na učiteljicu jer mi nije pokazala korake ni koreografiju. Nisam imala pojma što se od mene očekuje. Nisam imala pojma da se od mene očekuje biti ja. Naravno, nisam imala pojma tko sam ja.

Učitelj 5 Ritmova® Thierry Francois, francuz s dugogodišnjom adresom u Zagrebu nedavno je napravi glazbu za svoj ples:

U međuvremnu, otplesala sam tisuće satova, radionica, intenziva na dva kontinenta. Putovala sam kako bih plesala. Živjela da bih plesala. Radila da bih mogla platiti ples. Međutim, jedna od najvažnijih lekcija koje sam naučila – mogu plesati bilo gdje. U supermarketu, dok čekam tramvaj, u avionu, u maloj kabini prije pregleda kod liječnika, u uredu ako zaključam vrata na deset minuta. U hotelu između kreveta i ormara. Mogu plesati svoj strah, frustraciju, patnju, tugu, brigu, ranjivost, ljutnju. Izgledam smiješno, ludo, divlje, retardirano, nije me briga i baš mi je dobro. Mogu plesati kao da nitko ne gleda, čak i kad svi gledaju. Imate sreću što možete početi baš na tom mjestu – kao da nitko ne gleda. Sami u stanu, dnevnom boravku, svojoj sobi, kuhinji.

Probajte! Zatvorite oči i dozvolite si zajahati na valovima ritma. Tijelo će vam reći da li ovo radi za vas. Jer, tijelo nikad ne laže.

Sandra Karabaić, Fotografija: Andrej Hromin

Sandra Karabaić rođena je u Rijeci 1972. godine, gdje i danas živi i radi. Diplomirala
je socijalnu pedagogiju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Dodatno je završila edukaciju iz Integrativne psihoterapije (Zagreb), jednogodišnji trening (5Ritmova) terapije pokretom i plesom (Švicarska, USA) te dvije godine edukacije iz plesne terapije (Zagreb). Trenutno radi kao socijalni pedagog u školi te psihoterapeut i plesni terapeut u
privatnoj praksi. Prvu zbirku priča „Babuške“ objavila je u travnju 2018. godine u izdanju Centra za kreativno pisanje „CEKAPE“. Ima osmogodišnje iskustvo rada u novinarstvu kao novinarka i urednica. Radila je u svim medijima, ali najviše na televiziji.

***
Moglo bi vas zanimati: 

Smiren život u doba korone | Poruka psihologa: “Ako je trenutno loše – znači da nije kraj”