Raphael Saadiq “Jimmy Lee” – Veliki Saadiqov povratak

Album miljama daleko od konfekcije i banalnosti R&B mainstreama

Piše: Zlatko GALL

RAPHAEL SAADIQ
Jimmy Lee
Columbia/Menart
**** ½

Skrušeno priznajem da mi je uvijek bio draži stari, arhivski, “masni“ i „prljavi“ rhythm and blues nego li ovodobni R&B. Razlog je jednostavan: R&B mainstream je uglavnom donosio predvidljivo slaganje klišeja, odveć poliranu i cifranu produkciju, dosadne vokalne manirizme i čvrsti brak iz interesa s konfekcijskim srednjostrujaškim popom. Najkraće rečeno, negdašnji se spontani pokret rhythm and bluesa pretvorio u usiljenu R&B gestu.

Iznimke naravno postoje, a jedna od njih je Raphael Saadiq. Pjevač, autor, producent koji je još kao tinejdžer prije tridesetak godina karijeru započeo kao basist u bendu Sheile E te – naravno – bio jedan od brojnih glazbenika u Princeovoj blizini. Vidjelo se to i kad je s bratom i rođakom osnovao band  Tony! Toni! Toné! te tijekom devet godina objavio četiri albuma i naramak hitova, a onda krenuo uspješno u produkciju te pisanje i za sebe te, još i više, za druge. U rasponu od Solange, Johna Legenda, Snoopa Dogga do Stevieja Wondera ili Bee Gees.

Friški Saadiqov album „Jimmy Lee“ – prvi nakon osam godina – zrcali mnoge od njegovih negdašnjih albuma i suradnji pa ne čudi da su na albumu i Kendrick Lamar, gospel pjevač „velečasni“ Elijah Baker, baš kao i različite stilske niše najšire shvaćenog suvremenog R&B-ja te pomno odabrani utjecaji velikana soula iz zlatnih vremena poput Marvina Gayea, Curtisa Mayfielda, Stevieja Wondera ili pak Princea. Saadiqova samostalna karijera uvijek je bila pomalo u drugom planu u odnosu na rad za druge, no prije bih rekao da je iz toga profitirao nego li gubio. Jer možda je baš zbog rada s tako različitim imenima (među kojima je bio i Mick Jagger) s lakoćom u svom autorskom iskazu pomirio ovodobno i „bolju prošlost“, suvremena producentska i aranžerska rješenja sa naslijeđem soula šezdesetih. Posebice Motowna iz vremena dominacija Gordyevih pulena rang listama.

Raphael Saadiq / Press photo

Album posvećen Raphaelovom bratu koji je preminuo od predoziranja tako otvara „Sinner’s Prayer“ otpjevana sugestivnim bolnim vokalom u čijem se uvodu ćute i rješenja osamdesetih s princeovskim utjecajima koji se nastavljaju i u “So Ready“ kombinirani s učenjima Stevieja Wondera u bas dionicama i vokalu. Oni kao da su stigla s „Talking Book“ ili „Innervisionsa“. „The World Is Drunk“ je također bliska wonderovskim laganicama, a „Something’s Keep Calling“ ima sjajan gitarski solo nadahnut Princeom ili, ako baš hoćete, gitaristima sedamdesetih demonstrirajući Saadiqovu vještinu spajanja zamamnih pop melodija, ovodobnih produkcijskih rješenja, citata (poput pozadinskih vokala a la Revolution) te retro elemenata. „Kings Fall“ otvara gotovo pa orijentalizirajuća minijatura s dramatičnim raspletom u princeovskoj maniri primjerenim bolnoj temi veza ovisnika i njegovog dilera. I ovaj broj završava naglo kao da je netko naprasno promijenio stanicu na radiju čime se podcrtava efekt drame, ali i daje nota retra koja se provlači kroz cijeli album a na kojoj je, očito, Saadiq inzistirao. „I’m Feeling Love“ – s Princeom kao uzorom – ima i natruha poetike Curtisa Mayfielda uz zarazan lijeni „starinski“ groove na kojem Saadiq čudesnim vokalom priča o bratovoj ovisnosti s kojom se hrvala cijela obitelj. Tematski nastavak – ali iskazan posve drugačijim glazbenim rješenjima – donosi sljedeća „My Walk“ otpjevana u maniri soul pjevača šezdesetih. Jer, mada zamišljen kao posveta preminulom bratu, album je zapravo posveta svima koji su se suočili sa sličnim traumama u vlastitoj obitelji.

„Belongs To God“ – u kojoj gostuje velečasnii Baker –inače Saadiqov ujak – veličanstveni je pak komad gospela koji je sve samo ne uljez; točnije – savršeno uključen u glazbenu i tematsku potku albuma kojeg zaključuje veličanstvena „Rearview“ s Lamarom.  

„Jimmy Lee“ nije zamišljen kao album koji će isporučiti pet-šest megahitova mada su baš svi njegovi brojevi idealni za radio. Riječ je naprosto o sjajnom albumu kojim se željelo ispričati vlastitu, osobnu i obiteljsku priču, ali i poslati poruku koju će shvatiti mnogi koji su se suočili sa sličnim traumama. No, prije i poslije svega, pa makar ne znali ni riječ engleskoga, „Jimmy Lee“ je sjajan album „izvanvremenog“ soul/R&B-ja istovremeno i suvremenog i „vječnog“ te miljama daleko od konfekcije i banalnosti R&B mainstreama.