Piše: Luka Šipetić

Kad su me zamolili bih li mogao napisati tekst za Mixer.hr nisam očekivao da će odgovor na moje pitanje: „o čemu?“ biti:“…o glazbi, ti izaberi.“ Naizgled savršen odgovor, no nije lako muzičaru pisati o glazbi, čudan je osjećaj jednim medijem opisivati drugi, umjesto da se pusti da oba govore sama za sebe. Ne bih želio da se ovaj tekst pretvori u površno ocjenjivanje nekog albuma, hajpanje scene ili reklamiranje koncerta prijatelja. Ako moram pisati o muzici ili istaknuti nešto što smatram vrijednim slušanja, svakako bi bilo pošteno da krenem od jedinog s čime sam donekle upoznat: sebe.

Ako razmišljam unatrag, prvi susret s glazbom koji je na mene ostavio „wow“ utisak je bio sa 6 ili 7 godina, kad sam čuo Apache benda The Shadows i ubrzo nakon pjesmu Rumble Link Wraya i to, ako se ne varam, kao dio emisije HRT-a Crno bijelo u boji. Ne znam zašto se toga i dan danas sjećam, ne znam zašto sam to gledao; je li zbog toga što su mi ti ljudi tada izgledali misteriozno i cool, ali zvuk gitare Hanka Marvina ili Link Wraya je nešto što i danas, koliko god se to bojim priznati, nesvjesno oponašam. Tek godinama nakon saznao sam da skladbu Apache nije napisao Marvin već Jerry Lordan i to nakon što je odgledao film Apache iz 1954. godine koji ga je potaknuo da napiše nešto što će odražavati, prema njegovim riječima: „plemenitost, dramatičnost i hrabrost Indijanaca“. Također, saznao sam da je Link Wray bio Sjevernoamerički Indijanac i to iz naizgled smiješne rasprave puno starijih lokalnih muzičara. Naime, jedan je njih uporno tvrdio da je Jimi Hendrix djelomično bio Cherokee Indijanac.

Sada se vjerojatno pitate zašto sve ovo pišem i zašto u Hrvatskoj razmišljam o sjevernoameričkim domorocima od kojih me dijeli pola kontinenta i ocean. Naime, 2014. godine kultna izdavačka kuća Light in the Attic Records izdala je kompilacijski album pod nazivom Native North America, Vol. 1: Aboriginal Folk, Rock, and Country 1966–1985 koja donosi fascinantan uvid  u slabo dokumentirane i većinom ignorirane snimke domorodačke sjevernoameričke zajednice.

Native North America, Vol. 1: Aboriginal Folk, Rock, and Country 1966–1985

Ova, gotovo pa revolucionarna kompilacija, dokumentira kulturne promjene koje nisu zaobišle sjevernoameričke starosjedioce i to kroz prizmu domorodačke naracije, ceremonije i poezije, ali i svijesti o vlastitoj kulturi, koja u Sjevernoj Americi i Kanadi krajem 60-ih dobiva novi zamah. Materijal na ovoj kompilaciji rezultat je petnaestogodišnjeg truda arheologa Kevina “Sipreano” Howesa, koji je svoje slobodno vrijeme uložio u traženje davno zaboravljenih pjesama po prašnjavim kutcima Amerike, preko Kanade do Aljaske, koje variraju od nježnih folk melodija do garažnih rock riffova. Njihovim službenim izdanjem dogodila se jedna bitna stvar, a to je da se u tom trenutku otvorio medijski prostor za diskusiju o utjecaju Sjevernoameričkih Indijanaca na formiranje folka, bluesa i rock and rolla u državama sjeverne Amerike.

Frances Desmore, jedna od prvih etnomuzikologa, 1907. godine dobila je nalog od Kongresa SAD-a da započne svoja etnološka istraživanja na američkim domorocima pošto su tadašnji podaci ukazivali da do početka novog stoljeća njihove kulture više neće biti. Njena istraživanja trajala su preko četrdesetak godina te uključuju izdavanje knjige The Indians and Their Music iz 1926. godine u kojoj ističe funkcionalne i strukturalne karakteristike glazbe u sjevernoameričkih domorodaca koje se ne mogu naći u onoj koja je donesena iz Europe. Njene snimke danas su dostupne u online knjižnici Američkog Kongresa te je lako uočiti kako su puls, melodije i ritmovi američkih domorodaca izrazito vezani uz zemlju, emocije i prirodu koja ih okružuje, a isti pojmovi ubrzo postaju karakteristični za folk i blues glazbu Sjeverne Amerike. Mnogi povjesničari i etnomuzikolozi ističu vokalne melodije Tuscarora plemena i domorodaca jugoistoka SAD-a na formiranje blues glazbe još i prije postojanja plantaža pamuka. Charley Patton, „otac delta bluesa“ bio je djelom Cherokee, Buffy Sainte-Marie je kalila svoju kantautorsku vještinu u Greenwich Villagu paralelno s Dylanom inspirirajući Neil Younga i Joni Mitchell. Robbie Robertson je sa sastavom The Band praktički „izumio“ folk rock, a Link Wray, „otac power chorda“ je od 1958. godine je predstavljao buntovni uzor glazbenicima od Jimmy Pagea, Pete Townshenda, Neil Younga preko Iggy Popa, MC5-a, Ramonesa, Mark E. Smitha i Jack Whitea. Pitanje je zašto logičan utjecaj Sjevernoameričkih Indijanaca na popularnu glazbu SAD-a i Kanade biva ignoriran?

Nedavno objavljen i već nagrađivan dokumentarac Rumble: The Indians Who Rocked The World iz 2017. godine dotiče se nekih domorodaca glazbenika koji su imali utjecajne uloge u folk, blues, jazz i rock glazbi 20.st. Ako uzmemo u obzir da su od 16.st. do 19.st. sjevernoamerički domoroci umirali od njima nepoznatih bolesti iz Europe, sustavno bili progonjeni i ubijeni, te ako su imali „sreće“, bili smješteni u rezervate, možemo samo naslutiti kolika im je kolektivna trauma nanesena. Robovlasnici su često crne robove tjerali na spolne odnose s domorotkinjama kako bi smanjili buduću populaciju domorodaca, jer „krvno nečist“ domorodac nije mogao tražiti svoju ukradenu zemlju nazad, ako bi ostao živ dovoljno dugo da je vidi. Mnogi od njih zato su krili da su domoroci, neki su dodatno tamnili kožu kako bi „prošli“ kao Afroamerikanci jer su strahovali rezervata. Koliko god to zvučalo nevjerojatno, domoroci su prolazili gore nego Afroamerikanci.

No, kroz 20.st. situacija nije bila ništa bolja; mnogi zaboravljaju da je KKK itekako napadao rezervate i domoroce, mještani mnogih američkih naselja i gradova su ih tjerali van domova, a i za njih su postojali segregacijski odvojeni dućani i toaleti. Dovoljno je pogledati video klip u kojem Sacheen Littlefeather umjesto Marlona Branda preuzima njegov Oscar 1974. godine za ulogu u filmu Kum i čuti izrazito negodovanje holivudske elite u publici dok pokušava skrenuti pozornost na loše uvijete u kojima žive sjevernoamerički domoroci, kako bismo shvatili da vjerojatno ni danas situacija nije ništa bolja. Biti domorocem u Americi znači živjeti u sramoti. Na stanje u rezervatima danas nedavno je ukazao Terry Sheridan u svojem indie trileru Wind River iz 2017. godine koji prikazuje brojne birokratske zavrzlame kod policijskih istraga u rezervatima, kao npr. da u zakonu ne postoji evidencija nestalih sjevernoameričkih domorodaca, što sprječava rješavanje brojnih zločina i silovanja.

Iako su o ovim problemima pisani knjige i eseji, te mi nikako nije namjera kroz ovaj članak ponuditi konkretne odgovore, treba priznati da je SAD  sustavno uništavao domorodačku kulturu što je značilo i napad na glazbu, koja u njihovoj kulturi ima veliki spiritualni značaj u ustroju zajednica. Ako uspijemo njihov društveni položaj smjestiti u naraciju stvaranja SAD-a, možda možemo i elemente njihove glazbe pronaći u toj priči. Za Sjevernoameričke Indijance, svako doba dana, bitan događaj, promjene vremena i godišnjih doba, obredi i rituali imali su svoju pjesmu, zvuk i ples. Nakon masakra u Wounded Kneeu 1890. godine gdje je ubijeno 300 domorodaca tijekom ritualnog plesa kojim su pozdravljali jutro, SAD je službeno počeo donositi zakone kojima je zabranjivao ples i glazbu sjevernoameričkih domorodaca. Skriveni domorodci među Afroamerikancima na jugu SAD-a stvaraju ono što povjesničari nazivaju „početcima“ američke glazbe; spoj afričkog poliritma i domorodačkog ritma na floor tom-u. Delta Blues svoj izraziti naglasak na ritmu, sinkopama i vokalnim melodijama duguje domorodačkoj glazbi juga SAD-a, te brojni domoroci, povjesničari i glazbenici, poput Rhiannon Giddens, smatraju delta blues i bluegrass logičkim nastavakom nasljeđa domorodačke glazbe u novom kulturnom melting potu. Son House i Howling Wolf ističu Pattona kao velikog sviračkog uzora i mentora, dok je Howling Wolf uveo Pattonov koncept u područje elektrificiranog bluesa i potaknuo Beatlese i Rolling Stonese na prve autorske taktove. Na području jazza utjecajna pjevačica Mildred Bailey svoj specifičan stil pjevanja djelomično temelji na izrazito zanimljivom načinu rastezanja tonova i glissanda, prenoseći ih u novi takt onako kako je čula od plemena Coeur d’Alene, među kojima je odrasla.

Kantautori kontrakulture 60-ih, Peter La Farge i Buffy Sainte-Marie, bili su među prvim glazbenicima/aktivistima koji su pronašli svoju publiku u Greenwich Village sceni. Oboje su njegovali svoje nasljeđe i u pjesmama poput Now That The Buffalo’s Gone, My Country ‘Tis of Thy People You’re Dying i The Ballad of Ira Hayes progovarali o teškoj poziciji Sjevernoameričkih Indijanaca što je, kako je scena Greenwich Villagea postajala popularnija, vlastima bivalo sve neprihvatljivije. Sainte-Marie, a pogotovo La Farge, nikad nisu uspjeli doći do šire publike, iako je Sainte-Marie s teškoćom održavala uspješnu karijeru do danas, dok je La Farge, unatoč suradnji s Johnny Cashom naprasno odustao od glazbe, ne mogavši podnijeti pritisak diskriminacije.

Kraj 60-ih označava pomak u „globalnoj svijesti“ i dolazak hippie supkulture, koja dio svog modnog stila, ali i spiritualnih ideja crpi iz domorodačkih kultura. Jimi Hendrix tada bez zadrške naglašava utjecaj svoje Cherokee bake koja ga je kao dijete uvela u glazbu i daje podršku tada novoj i slabo poznatoj domorodačkoj rock grupi Redbone. Redbone je u svojim nastupima spajao Indijanske ritualne plesove i rock pjesme te je sredinom 70-ih nizom hitova osvojila top ljestvice, a i danas se nalazi u soundtracku kino hitova poput Guardians of the Galaxy, čime naizgled možemo reći da su Sjevernoamerički Indijanci došli do „načina“ da izraze svoje nasljeđe u komercijalnim uvjetima američke pop glazbe.

No, kompilacija Native North America, Vol. 1: Aboriginal Folk, Rock, and Country 1966–1985 donosi pred slušatelja puno više od navedenih izvođača. Ona ne ističe poznata i jaka imena koja predstavljaju domoroce u vizuri popularne kulture, već naglašava samu glazbu. U njoj čujemo kako nepoznati i davno zaboravljeni izvođači kanaliziraju zvukove, primjerice Neil Younga ili Velvet Undergrounda, kroz pjesme o patnji i prirodi koja im je oduzeta. Onu glazbu koju su im zabranili, Indijanci ponovno „vraćaju sebi“. Kultura i glazba koja je stoljećima potisnuta na ova dva nosača zvuka dobiva svoj manifest koji pokazuje paletu utjecaja zvukova, ritmova, struktura pjesama i spiritualnih motiva koje su sjevernoamerički domoroci zauvijek upisali u glazbu Sjeverne Amerike. Tako Lloyd Cheechoo kanalizira tradicionalni folk rock i blues dok pjeva o ljepoti prirode rezervata gdje je domorodački ritam zanimljivo gurnut u prvi plan, a Eric Landry i Moorley Loon svojim psihodeličnim folkom i countryjem otkrivaju kako se mnoge kalifornijske pjesme psihodeličnih 60-ih kriju u spiritualnim melodijama i ritmičkim rješenjima domorodaca. Simboliku ove kompilacije možda najbolje opisuje Lawrence Martin s garažnim countryjem I got my music koja, iako ljubavne tematike, daje naslutiti sklad i utočište koje domoroci nalaze u glazbi usred svog, kako privatnog, tako i društvenog položaja.

Afroamerikancima u SAD-u je oduzeta prilika da svoju glazbu prvi predstave na globalnoj pozornici svijeta, te su bijelci bili ti koji su dobili novac i popularnost, no Sjevernoameričkim Indijancima je, između ostalog, oduzeta i sama činjenica da njihova glazba postoji. Industrija zabave SAD-a se kroz zadnjih tridesetak godina javno, kroz filmove i glazbu, suočava sa sustavnim maltretiranjem i zanemarivanjem Afroameričkih zajednica, no još nije ni krenula promišljati što je učinila domorocima. Afroamerička kultura trenutno doživljava svoje „priznanje“ u očima popularne kulture i industrije SAD-a preko uspješnica izvođača poput Kendricka Lamara, Beyonce i blockbustera Black Panther, no pitanje je kad će Indijanska kultura doći na red? Ovakva službena glazbena izdanja označuju svojevrstan uvod u početak suočavanja s tom mračnom stranom povijesti jednog kontinenta. Koliko god mali i neznatni bili, ovakvi glazbeni izleti predstavljaju svojevrstan pomak koji uvodi publiku u riznicu jedne bogate i potisnute kulture koja ima mnogo za ponuditi i inspirirati. Zato slušalice u uši i krenite na put!