Piše: Zlatko Gall

Hrvatska je na još jednom Eurosongu doživjela – zapaženi neuspjeh. Da frustracija nacije koja sebe u svemu vidi samo na šampionskom tronu bude još veća, u tu željenu finalnu emisiju televizijskog spektakla kojeg se od milja zove “natjecanjem”, ušli su Srbi, Bosanci i Makedonci. “Čak” i Albanija koju smo nekoć s pravom, a danas tipičnom bahatošću, držali balkanskom vukojebinom koja je u svemu par stoljeća iza nas.  

Pljuvačnica po društvenim mrežama zbog debakla hrvatskog predstavnika bila je, naravno, očekivana. Ne bez razloga jer još jedna eurovizijska pjesma Jacquesa Houdeka, napirlitana je pretenciozna brljotina namijenjena ispjevavanju (ovog puta mladog Roka, momka doista sjajnih vokalnih performansi) s melodijom koju, ni nakon deset uzastopnih slušanja, ni pikamerom ne bi publici zabio u uho.

Naravno u paketu osporavanja potegla su se i stara pitanja o karakteru natjecanju poput Dore (iako se donedavno rondalo zašto se pjesma bira na Prisavlju, a ne u pseudo-festivalskom natjecanju) te je li ona dovoljno “hrvatska” da bi predstavila milu nam domovinu autohtonim glazbenim proizvodom. I opet se promašila meta. Naime, ni jedno od pitanja ne pogađa bit Houdekove bezuspješnice iliti, kazali bi zlobnici, novog shita “Made in Croatia”.

Kao prvo miješati originalnost autorskog iskaza s Eurosongom ima jednako toliko smisla koliko spominjati poštenje i principijelnost u HNL-u. Dakle, nikakvo. Eurosong odavno nije izbor za najoriginalniju, najbolju ili najbolje izvedenu pjesmu već televizijski mega-show na kojem je daleko važnija pojavnost neke ukrajinske inačice “Xene ratnice”, maskarada ridikuloznih finskih pseudometalaca ili “šokantnost” austrijske bradate pjevačice/pjevača nego li originalnost ili nedajbože vrijednost izvedene skladbe. U tom kontekstu je teoretski i Roko imao šanse. Vrijedi još jednom ponoviti da na Eurosong ionako dolaze pjesme zamišljene kao složenac otrcanih klišeja trendova na izdisaju, ridikulozne sklepotine etno predložaka i najgoreg oblika globalne estradne konfekcije… Ili pak bastardi općih mjesta te doslovno posvojenih, maznutih i prepisanih djelića hitova kojim se nastojati umiliti divovskom – prije “geopolitičkom” nego li glazbeno vudrenom – eurovizijskom glasačkom tijelu.

To je naravno teorija no praksa uvijek pokaže da postoje iznimke. A one se zovu “karakter” pjesme, “ono nešto” u osobnosti izvođača i atraktivnost nastupa. Zato je u drugoj izlučnoj večeri umjesto Roka u finale ušla Sjeverna Makedonija s pjevačicom besprijekorne izvedbe ali, prije i poslije svega, s pjesmom koja je više no solidna minimalistička balada. Zato su se u finalu našli Azerbejdžan s ritmički zgodnom pop pjesmom, odličan švedski broj u izvedbi Johna Lundvika kao uspjela retro soul/R’n’B stilizacija, Nizozemska s klavirskom laganicom po uzoru na Jamesa Blunta, pomalo bizaran “vikinški pop” iz Norveške pa čak i Albanija koja je jedina imala pjesmu etno kroja opjevanu na albanskome kao spoj popa te “zurla i tapana”. Houdekova pjesma je pak imala mladog pjevača odličnog glasa no sve drugo joj je manjkalo. Osim kiča i besmislice s krilima, čega je bilo na pretek.

Je li Hrvatska na Dori mogla izabrati bolje? Naravno da jeste. Recimo Luku Nižetića koji je imao odličan scenski nastup, sjajne pop-art vizuale i lepršavu razigranu temu koja bi sigurno bolje prošla kod žirija nego li pretenciozna, no šuplja “herojska” Houdekova tema. Kakvih je, uzgred, bilo na pretek.

U nekima pod komentara na društvenim mrežama spomenut je i “sram” zbog još jednog neulaska Hrvatske u finale. Ma dajte, ne budite smiješni… U zemlji koja je po svemu na začelju Europske unije, pri vrhu rang liste zemalja sa šugavim pravosuđem i cvjetajućom korupcijom, “crvenjeti” se zbog banalnog Žakovog pjesmuljka na paradi eurosongovskih, mahom nižih estradnih bića, ima manje smisla nego li – s proštenjem – govnu dati pljusku.