Srđan Branković (Alogia, Expedition Delta): Mojih TOP5

srdjan-brankovicU gitarističkom i svijetu heavy metala, na našim prostorima, ne treba previše predstavljati Srđana Brankovića, ali za one koji neznaju jedan je od najboljih i s nama je odlučio podjeliti svojih TOP5:

Ima toliko puno albuma koje volim, tako da bih izbjegao navedene okarakterizirati kao “najbolje”, možda prije kao neke od najznačajnijih za pravac muzike koji mi se najvise sviđa.

1. Iron Maiden – Somewhere in time

Po meni najveći heavy metal bend, meni najdraži njihov album. “Wasted years” smatram kao jednu od najmagičnijih Maiden pjesama, pravi primjer da je metal inteligentna i emotivna muzika, sa sjanim tekstom, pjevanjem, melodijama… Svaki put kada čujem uvodnu melodiju za “Caught somewhere in time” osjetim neku pozitivnu tremu, svećanu energiju – kao da sam u “Heavy metal crkvi”. I svaki put se sjetim gdje pripadam i šta volim jos od ranog djetinjstva.

2. Dream theater – Images and words

Prekretnica u povijesti heavy metal muzike. Prvi progressive metal album koji je napravio BOOM i ostao još uvijek najbolji u tom žanru. Prvi put kada sam ga preslušao, bio sam zbunjen. Znao sam da to nije ono što sam navikao da čuti u “heavy metal” muzici, ali je bilo jasno da mi se nevjerovatno sviđa, na neki drugačiji, prefinjen način. Album koji je inspirirao nastanak čitave “prog metal” scene. I, naravno, možda prvi PRAVI dreamteam bend, sastavljen od nesvakidašnje dobrih i stilski prepoznatljivih muzičara, koji su harmonijski izuzetno unaprijedili ovaj pravac.

3. Judas priest – Painkiller

Jako rano sam zavolio “Painkiller”, još u 2. razredu osnovne škole. Bio je to period kada sam miješao Rob Halforda sa ostalim herojima iz djetinjstva, He-Manom, recimo. Svaka pjesma je heavy metal himna, svaki gitarski solo također, Rob Halford nikada bolji – ni prije ni kasnije. Izuzetno dobro oblikovana agresija i bunt u kombinaciji sa himničnim melodijama. Mislim da svaki heavy metalac na planeti osjeti ponos već kada vidi naslovnu stranu albuma. Samo to je dovoljno da u svima nama probudi potrebu da pokažemo “horns up”.

4. Yngwie Malmsteen – Odyssey

Često nepravedno okarakteriziran kao “samo naporno brz gitarista”. Yngwie je zapravo fantastičan kompozitor, što je po meni uvijek bio njegov glavni adut. “Odyssey” je pravi primjer. Sjajan spoj neoklasike i “Blackmore” načina komponiranja, sa genijalnim refrenima, uvijek prepoznatljivim Yngwie/Johansson solo dionicama, a ono što izdvaja ovaj album od ostalih Malmsteenovih, jesu i vokali legendarnog Joe Lynn Turnera. Pjesme “Rising force”, “Hold on”, “Dreaming”, “Crystal ball” zauvijek će ostati na popisu najlegendarnijih metal hitova, a Yngwie će uvijek ostati zapamćen kao netko tko je, pored Ritchija Blackmore-a, također inspirirao čitav jedan pravac, meni jako drag – neoclassical metal.

5. Osmi putnik – Glasno, glasnije

Ovaj album možda i nije toliko značajan za sam pravac na svjetskom nivou, koliko je značajan meni, jer smo upravo uz ove pjesme brat i ja zavoljeli zvuk gitara i postali “heavy metalci”, a da nismo ni bili svesni toga, jer jos uvijek nismo ni znali šta je heavy metal. “Glasno, glasnije”, “Čopor ide u raj” su pjesme koje su nas “uvukle” u heavy “zemlju čuda”. Zapravo, jos jedna pjesma je imala veliki utjecaj, Divlje Jagode – Motori.

Moram još dodati i to da su barem 2 albuma nepravedno izostavljena: Helloween – Keeper of the seven keys i Symphony X – The divine wings of tragedy!