Stanislav Kovačić: “Punk Cabaret” – Samozatajni genijalac

Odlična ideja i baš takva realizacija

Piše: Zlatko GALL

STANISLAV KOVAČIĆ
“Punk Cabaret”
Universal Music Hrvatska
*****

Stanislav Kovačić – izvanserijski basist/violončelist iza kojeg je, pored ostaloga, i rad sa Stampedom, Šo!Mazgoonom, Gegovim Picigin bandom, s Vladom Divljanom u big bandu, Pavelom, Ezerke i 7/8 i još hrpetinom prvoligaških imena s kojima je dijelio pozornicu – sve je samo ne tipičan lik s estrade. Dapače. Za razliku od mnogih samodopadnih nižih estradnih bića kojima je ego obrnuto proporcionalan talentu, Stanka ćete vidjeti i na velikoj pozornici s vrhunskim glazbenicima i dok svira violončelo na ulici. S jednakim užitkom. Baš kao što s istom strašću piše glazbu za kazališne predstave (a nakupilo ih se više od pedeset), igrani i dokumentarni film, sklada za djecu i odrasle…   

Zar je onda čudno da je kao glazbenik vječno sklon alternativi i margini (koju je sam odabrao kao glavni prostor djelovanja) domisli, napiše i aranžira glazbu za projekt koji slavi alternativu (iliti kreativnost umjesto konfekcijskog masovnog neukusa) te žanrovsku raznolikost kroz deset pjesama s jasno iskazanim stavom. Bez dociranja i uz ljekovitu dozu ironije i humora. U projekt su uključena čak 34 glumca, tri pjevača i Stankova kći Kaja a svaku od pjesama u odlično dizajniranoj knjižici CD-a prati jezgroviti i duhoviti (ironičan) opis. A takva je i glazba.

Recimo, uvodna „Napokon (alternativni rock)“ s Tarikom Filipovićem i Lucijom Šerbedžijom, moćan je komad s nabrijanim basom, gitarom i bubnjem koje je odsvirao sam Stanko a „Ferma Dobre“ čudesan hip-hop broj nasaftan etno sazvučjima te s „parlatinom“ Marjana Bana te glumicama Jelenom Miholjević i (sjajnom) Tarom Thaller. Džezerska „Hej ženo“ se uz vokale Tare Rosandić i Frane Maškovića te uz moćne puhače i ksilofon igra s makedonskim “neparnim ritmom“ (metrikom) dok u „Ima nade“, mračnoj metalnoj viziji „opere“,  briljiraju Edo Maajka, Krešo Mikić i Barbara Suhodolčan… U školskom primjeru oi!punka s elementima ska-punka „Svatko želi biti političar“ čak šest glumaca daje svoj obol manijakalno žestokom broju. „Je l’ se tebi sviđa“ je pak prvorazredan komad industrial-metala kojeg prati ironičan komentar „zbog svog žestokog, distorziranog zvuka i tema koje su obrađivali (…) Crkva ih je često osuđivala“, „Pobjeda“ je rockabilly kakvog bi potpisao svaki doo-wop ili rockabilly band iz šezdesetih uz urnebesno zajebantski tekst Vlade Matulića a „Ako tražiš ljepotu“ – s upečatljivim vokalima Nataše Janjić i Gorana Navojca – bizaran no savršen glam-rock (ili, možda i prije – chamber pop). Nakon paklene punkerske „Drvljem i kamenjem“ (s nevjerojatnim učinkom violončela) finale albuma donosi klapsku ambijentalnu stilizaciju „Moj Šime“ s Adrijanom Pezdircem i Ervinom Baučićem.

(Stanislav Kovacic / Promo fotografija: Universal Music 2019.)

Štedljiviji i komercijalno „osvješteniji“ od Stanka, s ovih bi deset pjesama (jer one u osnovi to mogu!) barem nekoliko godina harali alternativnom i mainstream scenom. Zašto? Stoga što su vraški zabavne, sjajno napisane i odrađene pokazujući golem autorski talent, sviračku virtuoznost, ali i gotovo nevjerojatnu glazbenu erudiciju (i poznavanje žanrovskih kanona). Znajući stanje u domaćem formatiranom radijskom eteru sumnjam da će se to i dogoditi no, dao bih ruku u vatru, Stanku se za to živo fućka. Njegovo primarno zadovoljstvo je – glazba. A ona je (i) na ovom projektu – veličanstvena!