Status metal scene u metaprostoru domaće kulturne proizvodnje

Fotografije: URK/Turbina -Turbo tribina

U zagrebačkoj Močvari, vrelu lokalne subkulture, prošlu srijedu, 07. veljače, održana je tribina “Zahrđalo željezo – Kamo ide metal scena u Hrvata?” u organizaciji Udruženja za razvoj kulture i programa Turbina – Turbo tribina.

Program kao takav nastoji tematizirati pitanja suvremene kulture, civilnog društva te društvenog i kulturnog života u Hrvatskoj na izravan način i u interakciji s publikom, a u posljednjoj epizodi programa cilj je bio kroz razgovor s gostima, koji su kroz neki od segmenata uključeni u promociju i organizaciju metal koncerata, otkriti stanje suvremene metal scene kroz djelomičnu komparaciju s minulim vremenima prethodnih desetljeća.

Tribina je ugostila Nenada Malića i Filipa Packa kao organizatore kultnog Oluja Festa, Bobu Markulinčića, booking i management agenta Metalsound Musica sa dugogodišnjim iskustvom u brojim projektima na glazbenoj sceni i Roka Nikolića, glazbenika iz zagrebačkog sastava Flesh, koji su nastojali kroz vlastita iskustva pronaći odgovor na pitanje kuda ide metal scena u Hrvata. Svaki od sugovornika donio je na tribinu relevantno iskustvo u različitim segmentima onoga što čini glazbenu scenu, u ovom kontekstu hrvatsku metal scenu.

Da li metal scena zamire, da li je nekada sjajila jačim sjajem i entuzijazmom, te što je uzrok njezinog statusa scene koja se guši u problemima, predstavlja izrazito kompleksno pitanje koje zahtjeva puno podrobnije analize. No, postavljena pitanja i detektirani problemi lako su prenosivi na cjelokupni segment glazbene scene u Hrvatskoj.

Razgovor koji se vodio u srijedu u Močvari možete u cijelosti pogledati na YouTube linku, a mi smo izdvojili nekoliko zaključaka koje smatramo zanimljivima u ovom kontekstu.

Glazbena i koncertna ponuda

Kada ju usporedimo s nekim ranijim desetljećima, klupska ponuda grada Zagreba nikada nije kvantitativno bila jača nego danas. Kultni zagrebački klubovi kao što su Kulušić, Lapidarij, SKUC, Jabuka, Galerija SC, bili su sjajna mjesta u kojima se kreirala tadašnja urbana scena, no u današnje vrijeme zaista ne možemo govoriti o manjku glazbene i kulturne ponude, već suprotno. Ponuda je sadržajnija i klupski život nikada nije bio aktivniji nego danas.

U kontekstu metal scene, samo u Zagrebu ljubitelji heavy zvuka na tjednoj bazi mogu pronaći zanimljive svirke u klubovima kao što su Vintage Industrial Bar, Močvara, Tvornica kulture, KSET, Boogaloo, Sax ili Hard Place, itd. Svjesni smo toga da je nažalost glazbena scena još uvijek izuzetno centralizirana i vezana za metropolu, no u svakom većem gradu, od Pule i Rijeke do Splita i Osijeka naći će se klub u kojem će domaći i strani metal bendovi ipak pronaći mjesto za svirke i svoju publiku. S obzirom na općenitu festivalsku ponudu, ni u metal segmentu scena ne zaostaje za drugim urbanim žanrovima. Valhalla i Oluja u Zagrebu, Dark “O”Metal Fest u Rijeci i nedavno najavljeni GoatHell Metal Fest u Puli, da tek spomenemo nama zanimljivije, ipak su dio respektabilnog broja žanrovski specijaliziranih festivala s obzirom na našu malu zemlju (što je činjenica koju smo uvijek spremni previdjeti od veličine nacionalnog ega).

Što se tiče ponude metal glazbe, kao i kad se govori o ponudi urbane glazbe općenito, u današnje vrijeme hiperprodukcije i globalne umreženosti glazba nikada nije bila dostupnija. I u tome je sažeta i njezina prednost i ujedno propast. Bendovima nikada nije bilo lakše za minimalne financijske izdatke snimiti i producirati singl, album ili video spot, ali i nikada nije bilo lakše nestati sa radara publici ukoliko taj isti album ili singl nisu u mogućnosti približiti većem broju ljudi kroz promociju. S druge strane spektra, svaki konzument glazbe nikada nije bilo u mogućnosti lakše i brže doći do nove glazbe, no nikada se glazba i njezini stvaratelji nisu manje respektirali nego danas.

Zaključujemo dakle da kvantitativno glazbena scena, uključujući i metal scenu, nikad nije bila u boljoj poziciji i uvelike je glavni parametar uspjeha postalo pitanje da li se bend, pored kvalitetnog rada, snalazi u korištenju svih blagodati današnjeg umreženog svijeta i dostupnih informacija. Kvalitativno govoriti, to je sasvim druga stvar. I izuzetno subjektivna stvar koja ovisi ponajviše o pojedincu i trendovima među publikom. Metal bendovi poput Bolesnog grinja, Inciter, Decomposing Entity, Narednika Lobanje i Voda Smrti, E.N.D., Polarity of Life, Po’ Metra Crijeva, ili u širem kontekstu žanra – Stonebridea, Cojonesa, Drone Huntera,… bez problema nalaze publiku i mjesto za svirku. Da li su ovi, spomenuti na prvu bez konkretnog suda, kvalitetniji i inovativniji od drugih bendova? Da li su prepoznali ukus publike ili se bolje snašli u promociji vlastitog rada? Da li im glazbenici drugog stilskog izraza zaista predstavljaju konkurenciju? Jedno je jasno – kvaliteta benda, neovisno o žanru, nije jedini faktor probitka na sceni. Pored kvalitetnog sadržaja, ozbiljnog pristupa i angažmana, uspjeh glazbenika uvelike ovisi o PR-u. Kvalitetne fotografije, spotovi, redoviti angažman na društvenim mrežama i kvalitetna komunikacija s medijima su 80% truda koji glazbenik ulaže u svoj uspjeh. I ne, poslati link video spota bez popratne informacije medijima i promotorima nije komunikacija.

Nažalost, prema podacima broja ugašenih hrvatskih metal bendova i općenito slabo aktivnih metal bendova koji još uvijek egzistiraju na sceni, čini se da zaista možemo reći da je metal scena ostavila bolja vremena iza sebe. Naravno, uz određene iznimke koje potvrđuju pravilo.

Tko je kriv?

Kada se pokušava pronaći krivca, sveta trojka koja se redovito izdvaja i u žaru rasprava „nabija na kolac“ jesu organzatori/bookeri, mediji i publika.

Kada govorimo o promotorima/organizatorima/bookerima koncerata, kojima možemo biti zahvalni što nam omogućuju ovakvu šaroliku ponudu nastupa na tjednoj bazi, prvenstveno se zamjeraju cijene ulaznica za koncerte i festivale. Ne uzimajući u obzir realne parametre, proziva ih se za „preskupe“ ulaznice koje nisu dostupne prosječnom Hrvatu s obzirom na socio-ekonomski status države, ne imajući pritom na umu da i oni egzistiraju u tom istom nemilosrdnom sistemu. Ako se usporede s cijenama ulaznica inozemnih festivala i koncerata, cijene festivala i koncerata u Hrvatskoj su daleko niže i prihvatljivije prosječnom konzumentu. A da vas odmah presiječemo u misli da je inozemni standard ujedno viši, cijena glazbenog izvođača ne mijenja se s prelaskom državnih granica. Zbog objektivnih okolnosti, radi se koliko se može. Cijena izvođača tek je dio troškovnika koji diktira cijenu ulaznica. Trošak najma dvorane, osiguranje, backline, tonac, smještaj i obroci za izvođača, provizije ticketing sistema, oglašavanje, ZAMP… Lista se nastavlja, a zarade su minimalne.

Većina onih koji godinama kreiraju koncertnu ponudu radi to iz osobne ljubavi prema glazbi nastojeći zadovoljiti svoje apetite te ujedno približiti glazbu drugima. No, ukoliko žele opstati, iskustvo nalaže da je dozvoljivi financijski rizik minimalan. Ukoliko je odrađeni koncert, radilo se o domaćem ili stranom izvođaču, prošao s gubitkom i slabim odazivom publike, to su veće šanse da se njihov nastup neće ponoviti. Hoće li oni bookirati metal bend ili pak electro-jazz/pop/hip-hop/stoner bend, domaći ili strani, ponajviše ovisi o interesu publike. Iz toga zaključak dalje izvucite sami.

Entuzijazam promotora i bookera nije zanemariv te svaka inicijativa da se publiku educira o glazbenoj i kulturnoj ponudi je hvalevrijedna.

U kontekstu educiranja te promocije koncerata i bendova, sljedeći na listi kritika su mediji. U konkretnijem smislu, mediji specijaliziranog sadržaja. Kao što je to na tribini točno ukazao Bobo Markulinčić, situacija sa specijaliziranim medijima je zaista loša, a jednako s njima nedostaje i kvalitetna glazbena kritika te platforma za edukaciju publike o glazbenoj ponudi koju danas rijetko tko uspjeva pratiti i nerealno je očekivati da će timovi od tek nekoliko ljudi biti u mogućnosti zastupati sve što se na glazbenoj sceni pojavi.

Glazbeni portali spadaju redom u neprofitne medije i pojedinci koji su uključeni u njihov rad uglavnom sudjeluju volonterski u kreiranju sadržaja. Uspješnost današnjih medija se mjeri u broju jedinstvenih posjetitelja, samim time zahtjeva se hiperprodukcija sadržaja i zatire njegova kvaliteta pa većina portala funkcionira kroz 80% PR sadržaja koji kreiraju promotori i diskografi, čija oglašavanja nisu financijski pokrivena.

Kvalitetnog sadržaja i stručnog novinara nema bez financijske podrške, oglašivača i financijske podrške nema bez velikog broja čitatelja, čitatelja nema ukoliko nema raznovrsnog sadržaja i na taj način se mediji vrte u zatvorenoj petlji. U tom kontekstu teško je očekivati da će se koji medij istaknuti kao relevantna platforma koja će zadovoljiti sve apetite i stvarne kulturne potrebe čitatelja. Sadržaj će tako postati „klikbejt“ parada, pisat će se o onome što publika provjereno čita, zahtjevat će se hiperprodukcija, a kvalitetan autorski sadržaj provući će se povremeno između svega toga i ugušiti se u gomili nebitnog. Teško da će se u takvoj situaciji otvoriti vrata za razvoj nekog kvalitetnog „opinion makera“ kojeg svi zazivaju.

Time dolazimo to problema vezanih za publiku. Kao što su to promotori često znali istaknuti, ukus publike nikada nije bilo teže definirati. Da li je popularniji jazz, pop, hip-hop ili metal? Zapravo je nebitno. I zašto bi jedno isključivalo drugo? Raznolikost je nužna, kvaliteta je nužna i nužna je glad za glazbenim i kulturnim sadržajima koji grade kulturni identitet. Pravo pitanje je status kulturnog identiteta države i pojedinca.

Tko zapravo stvara novu kulturnu vrijednost, institucionalna ili nezavisna kulturna scena? Obrazovni sustav? Mediji? U tu analizu je više nego mučno ulaziti s obzirom na niske grane kulturne politike. Urbana kultura je prepuštena kapitalizmu tržišta, a generalna slika koja prevladava u Hrvatskoj ostavlja dojam nezadovoljstva, indiferentnosti i needuciranosti publike u kontekstu kulture općenito. Da li je zaista metal scena ugroženija od ostalih urbanih inicijativa u metaprostoru domaće kulturne proizvodnje? Ili su u pitanju puno kompleksniji osobni, društveni i psihološki čimbenici?

Da znamo odgovor na sva postavljena pitanja vjerojatno bismo bili vodeći na sceni i pronašli rješenja diskursa o javnoj kulturi i karakteru njezinih korisnika. Stručne analize zahtjevaju vrijeme, trud, entuzijazam, stručne ljude, novac. Mi oskudijevamo u većini navedenog. Stoga, ako posjeduješ išta od toga – vrijeme, stručnost, entuzijazam ili novac, slobodno nam se javi. Prostora za nove suradnike uvijek imamo, a kontakt je naveden u impressumu portala.

(Emanuela Tomino/Mixer.hr)