Stevo Vučković (Steve Wolfman Band): Nikad na pozornicu ne izlazim u „civilki“, a zaštitni znak SWB je crni cilindar

steve-wolfman-band_thumb.png

Povodom promocije novog albuma koja će se održati u subotu 28.veljače u zagrebačkom Jiggy Baru, donosimo intervju sa splitskim gitaristom Stevom Vučkovićem, vođom Steve Wolfman Banda. Ovaj ljubitelj gitare na sceni djeluje nekoliko desetljeća, a u bogatoj karijeri surađivao je i svirao s mnogim poznatim imenima poput Gorana Karana, Gibbonija, Marijana Bana, Nene Belana itd. Dotakli smo se mnogih tema, između kojih je nadolazeća promocija, zanimljivosti iz karijere te stanjem na splitskoj sceni iz koje je i sam potekao.

Ove godine je objavljen Vaš drugi studijski album „Volim ludo“, jeste li iznenađeni izuzetno pozitivnim recenzijama glazbenih kritičara?

Jesam, premda ne radim glazbu za kritičare nego za svoj gušt.

Na albumu se, uz novije pjesme, nalazi i vaša najstarija pjesma „Žestoka pića“, koju ste napisali još 1981. godine. Kako to da je tako dobra pjesma provela pune 33 godine u „bunkeru”?

Ne bih to nazvao bunkerom već spletom okolnosti. Iako su “Žestoka pića” svirački i aranžmanski nepromijenjena sve te 33 godine, tek sada je došao red na njih. Studio, red light, ajmo snimiti “Žestoka pića”…

Kako bi sami opisali svoju glazbu? Je li to hard rock, blues, pop? Smeta li Vam stavljenje Vaše glazbe „u ladice“?

Ne opterećujem se kako će se moja glazba klasificirati i uopće mi ne smeta, dapače miješanje stilova je moja omiljena disciplina. U osnovi sam blues-rock gitarist, a ako skladateljski i iskoračim u neki drugi stil, gitarski aranžmani sve to i dalje drže u kategoriji bluesa. Dakle, koketiranje bluesa sa svim mogućim stilovima je moj način izražavanja, a tako će biti i ubuduće.

Pripremate li neko iznenađenje za zagrebačku promociju albuma u „Jiggy Baru“ 28. veljače? 

Ne mogu Vam odgovoriti jer gubimo faktor iznenađenja.

Radite li na novom materijalu? Kad možemo očekivati Vaš treći studijski album?

Treći album će 2016. biti sazdan od 4 preostale pjesme iz prošlog stoljeća i novih uradaka koji se još filtriraju. Pola albuma akustične minijature, a druga polovica najžešće i najtvrđe do sada.

Koliko su važni tekstovi u vašoj glazbi? Što poručujete Vašim slušateljima?

Stihovi su od presudne važnosti, ne težim prevelikom mudrovanju, već što bliže svakodnevnom izražavanju. Tako mi paše za prijenos emocije slušateljima, a kakvu će oni poruku primiti ostavljam svakom pojedincu na osobno iščitavanje. Kad mi zapne s tekstom tražim pomoć od meni bliskih ljudi i ljudi koji poznaju moj senzibilitet. Na ovom albumu to su Ivana Antolić (Indigo, Još uvijek tvoj, Ljubi ljubi) i Boro Vujević (Zavodljiva).

Koliko je važan izgled benda na stageu? Pazite li na svoj imidž?

Mislim da je to vrlo važno jer je to iskazivanje poštovanja prema pozornici, publici i poslu kojim se bavim. Nikad na pozornicu ne izlazim u „civilki“, a zaštitni znak SWB je crni cilindar.

U jednom trenutku Vaše bogate karijere ste svirali kao prateći muzičar Gorana Karana. Je li Vam to iskustvo pomoglo?

U dva trenutka svirao sam s Goranom Karanom, sredinom osamdesetih dvije smo godine zajedno mahali dugim kosama u hard-rock bandu „Epicentar“ koji je diskografski nerealizirani proizvod „Splitske dice“, a ovaj drugi trenutak je potrajao punih 8 godina i zahvaljujući njemu vidio sam svijeta i participirao u velikim produkcijama diljem regije, Europe i SAD. Svako iskustvo pomaže, a s Karanom sam odsvirao više stotina koncerata i nebrojena TV gostovanja.

Koliki utjecaj na publiku danas imaju glazbeni kritičari?

Vjerojatno isti kao i u vrijeme Džuboksa koji sam ja čitao.  Meni je kritičar ukazivao i kanalizirao me na nešto što bi mi možda promaklo, od mojih heroja me nije mogla odmaknuti ni unisona dreka svih kritičara zajedno, ali moj glazbeni ukus je malo čudan i od velikih izvođača uvijek bi mi za uho zapeo neki manje „važan“ album npr.„Minstrel In The Gallery“ – Jethro Tull.

Kakva je blues scena u Hrvatskoj? Pratite li rad domaćih blues sastava?

Zahvaljujući upornosti i entuzijazmu Hrvatskih blues snaga u Hrvatskoj imamo desetak blues festivala, imamo Croatian Blues Challenge i već 6. godinu zaredom šaljemo izabrane izvođače na krovno blues takmičenje u Memphis, ali najveći je uspjeh što stalno izrastaju novi, mladi izvođači i nova, mlada publika.

Slušate li albume domaćih bendova? Koji su današnji najbolji noviji HR bendovi?

Riječki Rolin Humes su mi legli i svirački i rukopisno, Bender iz Novske me ugodno iznenadio na prošlom CBC, splitski InRoots me svojim zvukom svaki put razgali. Ti Ritu Piri Pip, Gretta, Radio Aktiv, Mjesni Odbor, Libar… sve mi se to sviđa.

Sjećate li se svojeg prvog koncerta, najsretnijeg/najnesretnijeg događaja u glazbenoj karijeri?

Prvi koncert s grupom „Vukojarac“ (preteča SWB) imao sam u rujnu 1983.  u TOK-u u podrumu tehničke škole. Najnesretnij sam bio u Koprivnici 2004. jer mi je pred sam koncert pukao vrat Gibson Deluxe 1969. a sretnih je previše i teško ih je kategorizirati.

Što mislite o današnjoj splitskoj sceni? Ima li dobrih bendova i dovoljan broj klubova u kojima mogu nastupiti?

Splitska scena je nikad bogatija, bendova ima kao gljiva poslije kiše. St@rt festival autorskih bendova koji se već šestu godinu održava pružio je izvođačima mogućnost kvalitetne prezentacije i izlaz u svijet. Lista dosadašnjih pobjednika sve nam govori o kvaliteti: Ti Ritu Piri Pip, L’Kok, Lovely Quinces, Last Man Standing i Rolin Humes. Kvalitetnih izvođača izobilje, a klubova niti približno. Sve se svodi na O’Haru, Quasimodo, Kocku i novootvoreni klub Judino drvo.

Koji su izvođači najviše utjecali na vašu glazbu i svjetonazor?

Ten Years After, Led Zeppelin, The Kinks, Rory Gallagher, The Beatles…