Stručna preporuka | Priznajte sebi da niste savršeni

Koliko je vjerojatno da baš uvijek možemo biti autentično mirni, suradljivi, puni razumijevanja, topli i srdačni?

Ilustrativna fotografija: Pexels

Mixer.hr redovito vam donosi savjete stručnjaka što raditi u izolaciji

Priznajte sebi da niste savršeni.

Film „Tko se boji Virginije Woolf“ nastao je prema istoimenoj kazališnoj predstavi, a snimljen je još davne 1966. godine. U njemu Elizabeth Taylor i Richard Burton glume sredovječni bračni par, profesore Marthu i Georgea, koji nakon fakultetske zabave u svoj stan pozivaju jedan mladi, netom vjenčani par u svojim kasnim dvadesetim godinama. Večer započinje uobičajeno: parovi se uključuju u površno i dosadno ćaskanje, držeći se svih normi socijalnog ponašanja koje vrijede u takvim prigodama.

Međutim, labava konstrukcija brzo se ruši. Martha i George počinju dobacivati jedno drugome cinične i otrovne opaske, što se kroz nastavak večeri pretvara u pravu kalvariju uvreda, prijetnji, ismijavanja, ponižavanja, uništavanja stvari i vrištanja. Nick i Honey, mladi bračni par, u početku su šokirani takvim ponašanjem, no kako večer odmiče, pokazuje se da niti oni ispod maske uglađenog para nisu nimalo savršeni, a još manje autentični – ispostavlja se da je Nicka u početku privukao Honeyin obiteljski novac, a da ju je oženio zbog lažne trudnoće.

Film sam gledala davno, ali ove godine imala sam priliku pogledati predstavu „Tko se boji Virginije Woolf“ u koprodukciji kazališta Ulysses i Beogradskog narodnog pozorišta. Dok se unutrašnja i vanjska emotivna borba Georgea i Marthe odvijala ponovno pred mojim očima, samo u življem i neposrednijem obliku nego na filmu, pomislila sam koliko danas živimo, u principu, sterilne odnose.

Martha i George se na kraju predstave pokazuju kao ljudi koji su duboko nesretni, zauvijek obilježeni činjenicom da unatoč silnoj želji nikada nisu mogli imati dijete. I usprkos svom tom vrištanju i otvorenom vrijeđanju, njihov je odnos punokrvniji, življi i iskreniji od pukog glumatanja Nicka i Honey, koji za početak ne znaju niti tko su oni sami pa ne mogu istinski niti voljeti, a onda niti mrziti drugo ljudsko biće.

Gledajući predstavu prije nekoliko mjeseci, razmišljala sam o tome koliko je i sama psihologija svojim savjetima o važnosti postizanja dobre komunikacije, poštovanja, mira i međusobne harmonije pridonijela tome da danas strahujemo i od najmanjih konflikata i podizanja glasa jedni na druge.

Prije nekoliko dana klijentica mi je ispričala kako je, vidjevši da njezin partner po stoti put nije počistio kuhinjski stol iza sebe, izgubila živce i lupila šakom o stol, viknuvši: „Dosta je!“ On se okrenuo, pogledavši je ozbiljno, i zaprijetio: „Ako mi se još jednom obratiš na taj način, ja prekidam s tobom.“

Koliko je vjerojatno da nam u suživotu s drugima baš nikada ne „pukne živac“? Koliko je vjerojatno da baš uvijek možemo biti autentično mirni, suradljivi, puni razumijevanja, topli i srdačni? I što se događa ako si baš nikad ne dopustimo da budemo i pomalo iracionalni, ludi, „kratkog fitilja“?

Različiti oblici nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja nikada nisu prihvatljivi. No trebamo li se do u beskraj osuđivati jer smo povisili ton kada smo umorni od posla ušli u stan i vidjeli neoprano suđe, a dečka kako leži na krevetu? Ili ako ste u ljutnji jako zalupili vratima? Izvrijeđali partnera u naletu bijesa, pa se kasnije ohladili i shvatili da ste pretjerali?

Svatko od nas ima mračnu i iracionalnu stranu, ali ona je opasna i izvan ikakve kontrole samo kod onih ljudi koji je kod samih sebe ne mogu vidjeti i prihvatiti.

***

Andrea Gerčar rođena je 1986. godine. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2010., a nakon toga je završila četverogodišnju edukaciju iz gestalt psihoterapije prema kurikulumu Instituta za integrativnu gestalt terapiju iz Würzburga pri IGW centru Zagreb. Dodatno se usavršavala u području art terapije, transakcijske analize, kognitivno-bihevioralne terapije te terapije usmjerene na samo-suosjećanje.
Ciljne skupine s kojima radi su adolescenti i odrasli s poteškoćama kao što je anksioznost, depresija, nisko samopoštovanje, izloženost traumatskim iskustvima, problemi u komunikaciji i bliskim odnosima, sagorijevanje i/ili konflikti na poslu, problemi identiteta i životnih faza.
Osim psihologije i psihoterapije, trajan izvor inspiracije su joj priče ispričane kroz film, kazalište, glazbu, ples, slikarstvo i knjige. Vjeruje u moć ljudske kreativnosti i u to da smisao ne pronalazimo, nego ga stvaramo.

***
Moglo bi vas zanimati: