Tamara Obrovac Transhistria Ensemble “Live @ ZKM” – tanac zavrtješe, tugovanku zatužiše

Glazba svijeta iz istarsko-mediteranskoga kolijevke, naša, a svjetska, džezistički slobodnoga zamašnjaka, zvučala je izvanredno i na samom nastupu

Piše: Janko Heidl

Kako skladati pjesmu? Jednostavno – bubnuti kakvu ‘prigodnu’ rečenicu, udariti neki akord, ‘ali lijep’, i početi otud, odmah, iz glave, na licu mjesta. Nešto će već ispasti.

Takav je, eto, začetak pjesme – s rečenicom “Kruška je obrana”, koja joj je, na prijedlog pjevačice-skladateljice, dobačena iz publike – ponuđen na koncertu Tamara Obrovac Transhistria Ensemblea u ZKM-u, Zagrebačkom kazalištu mladih, održanom 26. studenoga 2016., a na dvostrukom CD-u “Live @ ZKM” (Cantus), objavljenom oko dvije godine poslije, smještena kao autentični dokumentarni umetak naziva “Kruška je obrana”.  

Iako po prirodi stvari ne domeće previsoko, kruškovna komunikacijska šala za dobro koncertno raspoloženje i odbijanje ozbiljnosti nije ni posvemašnja besmislica – mnoge dovršene pjesme, čak i hitovskog statusa, koje se posve ozbiljno emitiraju u eterima, neusporedivo su ništavnije – niti je suvišak na “Live @ ZKM”, a nedvoumno je možemo čuti i kao uzorak stvaralačko-improvizacijske lakoće i voljkosti Transhistria Ensemblea kojom odiše čitava bilješka nastupa, kao uostalom i svaka koncertna priredba Tamare Obrovac s bilo kojim od svojih nekoliko suradničkih glazbeničkih sastava.   

Uz glavnu autoricu, pjevačicu – možda točnije, glasovnu instrumentalisticu – i flautisticu Tamaru Obrovac, Transhistria Ensemble čine harmonikaš Fausto Beccalossi, gitarist i mandolist Uroš Rakovac, kontrabasist Žiga Golob i bubnjar Krunoslav Levačić, skladno društvo harnih glazbenika što se opušteno i s drugarskim povjerenjem neprestano međusobno potiču i bodre, uzgonski i povratno podjaruju, pomno osluškuju i dopunjuju, žuboreći i previrući poznatim terenima znatiželjno i ispitivački kao da su se, sad na, ondje našli prvi put. Kao da ovoga trena, iskustvom varenih i pečenih, ali ne smorenih i zasićenih majstora, dječje zaigrano i entuzijastički pletu neznane im niti zvukovlja koje rastiru pred publiku, a i jedno pred drugo. Razgovor živ zavezuju i razvezuju, šalu odšaljuju, žešku odžešćuju. Bojak biju udvoj i u više, ovda svojski osipaju, onda lirski gude. Pripetavaju i poparuju, čas brzorečicom, čas sporotečicom. Tanac vrte, tugovanku tuže, blagozvučno odmjenjuju. Škljocaju, kuljaju, osipaju, mrse i razmršuju, žitak obgrljuju.

Glazba svijeta iz istarsko-mediteranskoga kolijevke, naša, a svjetska, džezistički slobodnoga zamašnjaka, zvučala je izvanredno i na samom nastupu u jednoj od dvije-tri zvukovno najbolje zagrebačke dvorane, kad je tonski majstor bio fakat., a jedanaest Tamarinim pratiteljima poznatih skladbi (plus impro “Kruška”) tako zvuči i na stotinjak minuta nosača zvuka, uz miks i mastering Bernarda Mihalića i Studia Podmornice te glazbenu produkciju Mihalića i Tamare Obrovac.