The Black Keys “Let’s Rock” – Ajmo rokati

"Let's Rock" je bučan gitarski poziv na "rokanje" rock and rolla

Piše: Zlatko GALL

THE BLACK KEYS
“Let’s Rock”
Nonesuch
****

Je li to “jednostavno, posveta električnoj gitari“ kako je to kazao Patrick Carney ili novi dokaz da se na isteku drugog desetljeća dvijetisućitih događa isto što je jednim dijelom odredilo scenu devedesetih – dakle obnova zvukovnice bazičnog rock and rolla – i nije toliko važno. Jer, kako i sam naslov novog albuma Black Keys veli: „Let’s Rock“ je bučan gitarski poziv na „rokanje“ rock and rolla. Nije to ipak povratak na ishodišta garažnog bluesa već prije slobodoumna neopterećena vizija onoga što Black Keyes drže „bazičnim rockom“. Možda su baš zato po prvi put u deset godina sami i odsvirali i producirali album lišen usluga Danger Mousea koji ih je znao odvesti u nove avanture.

„Shine a Light” tako otvara moćni riff Dana Auerbacha s distorziranom režećom gitarom koja kao da je došla iz garaže no s odličnom pitkom melodijom podebljanom pratećim vokalima kao dodatnim začinom retroa. Auerbach u skladbi podastire cijelu jednu paletu gitarskih zvukova uključujući i kratak solo iznad repetitivnog riffa uz posezanje za psihodeličnim soundom. „Eagle Birds“ je još rudimentarnija rock tema odnosno bluesy shuffle na tragu ranih Stonesa s dodatkom gitarskih distorzija dok „Lo /Hi“ započinje po uzoru na CCR sa gitarom koja uz Carneyjev groove priziva ZZ Top no, kao i u gotovo svim drugim brojevima, temeljnom riffu pridružuje sjajne gitarske minijature, a pozadinskim vokalima daje lagani začin Juga i gospela.

Sporovozna lijena „Walk Accross The Water“ bi mogla biti laganica iz šezdesetih s garažnom-blues odnosno „fuzz“ gitarom. Dodano joj je još obilje stilski različitih gitarskih „začkoljica“ kao na kakvom gitarskom summitu, ali i raskošni  pozadinski vokali koji naglašavaju psych-pop karakter skladbe. „Tell Me Lies“ je naizgled jednostavna tema (možda i ne samo naslovom nadahnuta hitom Fleetwood Maca) u koju je Auerbach ponovo napunio gitarskim krhotinama različitih predznaka i stilistike što broj odvlači u psihodeliju. „Every Little Thing“ je zeppelinovski  blues, a „Get Yourselg Together“ na prvu lepršava jednostavna pjesmica poput McCartneyjevih naizgled neobaveznih, no slojevitih, brojeva na „bijelom albumu“. „Sit Around And Miss You“ nalik je uspjelom spoju CCR i Beatlesa, „Go“ je rasni pop broj po uzoru šezdesetih – naravno s upečatljivim gitarama, a „Breaking Down“ novi melodiozni broj, no i on dolazi s umetcima laganih funk/soul začina, s bogatim pozadinskim vokalima, sjajnim gitarama i električnim sitarom. U „Under The Gun“ uvodi riff na tragu Free s „Alright Now“ dok zaključnu „Fire Walk With Me“ od početka do kraja određuju distorzirana gitara, čudesna sola i poslovično minimalističko i precizno Carneyevo bubnjanje.   

Novim albumom Black Keys nisu otvorili nove obzore no „Let’s Rock“ je ne samo tipičan album banda koji je u novi projekt vješto ubacio djeliće starih fascinacija već i nevjerojatno zabavan i pitak album istinskih majstora rock and rolla 21. stoljeća.