The Raconteurs “Help Us Stranger” – Izvanvremeni rock and roll

Za bendove poput The Raconteurs i glazbenike poput Jacka Whitea protok vremena i goleme pauze između albuma ama baš ništa ne znače

Piše: Zlatko GALL

THE RACONTEURS
“Help Us Stranger”
Third Man Records
**** ½

Valjalo je čekati 11 godina da se radoholičar Jack White i Brendan Branson te ubojita ritam sekcija s basistom Jackom Lawrenceom i bubnjarom Patrickom Keelerom ponovo prihvate projekta The Raconteurs i sa super grupom, koju su svi već otpisali kao Whiteovu bivšu „zanimaciju sa strane“, objave novi album.

Za bendove poput The Raconteurs i glazbenike poput Jacka Whitea protok vremena i goleme pauze između albuma ama baš ništa ne znače. Jer, najkraće rečeno, njih kurentni trendovi nimalo ne zanimaju baš kao ni stroge žanrovske pregrade. „Bored And Razed“ koja otvara album mogla se tako naći i na albumima od prije četrdesetak ili čak pedeset godina jer ispovijeda „bazični rock“ u kojem se ogledaju gitarska unisona sola i riffovi iz vremena prošlih, melodioznost kalifornijske scene sedamdesetih, stadionski rock, punkerski brzaci… Jedan je to od tipičnih brojeva albuma u kojem se autorsko-frontmenski dvojac White i Branson savršeno nadopunjuju. Prvi zapaprivši broj energetskim udarima, a drugi melodioznošću. Naslovna tema je, kao nova potvrda žanrovske neopterećenosti, sjajan spoj romantičnog laganog uvoda bliskog Redboneu i zaraznog country-rocka  Grama Parsonsa s Byrdsima ili Flying Burrito Brothers, a „Only Child“ – na sličnom tragu – obdarena sjajnom gitarom i klavirom koji bi, kao i stilistika broja, mogao biti pozajmljen s neke od skladbi iz pozne faze Beatlesa. „Don’t Bother Me“ je opet brzac s tipičnim Whiteovim rukopisom, elementima Zappelina (i prog rocka) te ubrzanjima i gitarskim furioznim solom nalik vremešnom hitu Guna „Race With The Devil“. „Shine The Light On Me“ je pak čudesna tema s dvoglasima Whitea i Bransona, pozadinskim vokalima na tragu Beach Boysa te upečatljivim klavirom a la Elton John na ranim albumima poput „Tumbleweed Connection“ ili „Honky Chateau“. „Somedays“ je sjajan „starinski“ bluesy-folky  broj  ponovo blizak i Beatlesima i Zeppelinima, a „Hey Gyp (Dig The Slowness)“ izuzetan cover stare Donovanove skladbe složene kao kombinacija rhythm and bluesa, garaže i psihodelije. „Sunday Driver“ je lucidna fuzija odnosno besprijekoran spoj Stonesa iz vremena „Brown Sugar“ i glam-rocka, „Now That You’re Gone“ melodiozna bluesy laganica s odličnom gitarom, „Live And Lie“ novi naklon Beatlesima na tragu „Helter Skelter“ i power popu poznih sedamdesetih, a „What’s Yours Is Mine“ zeppelinovski ili Aerosmith (a la “Walk This Way“) hard rock „paprenjak“ s dvojnim vokalima.  Zaključna „Thoughts And Prayers“ je superiorna posveta folky akustičarskim laganicama Zeppelina s Whiteom u ulozi Planta… Ulozi u kojoj se sjajno snalazi.

Jack White je i ovim albumom pokazao da je netipična zvijezda, a The Racontours – kako je netko odavno zgodno kazao – “analogni band za digitalno doba”. Ne samo zbog Whiteove sklonosti snimanja na staroj (danas sve više in) studijskoj opremi već zbog dubokog uvjerenja da i od stare vode klasičnog rock and rolla mogu nastajati uzbudljivi novi valovi.