THE SPECIALS “Encore” – Crno-bijelo u boji

Čak 38 godina nakon albuma "More Specials" stara (preživjela) družina predvođena Hallom, Lynvalom Goldingom i Horaceom Panterom vratila se baš kako treba i to točno tamo gdje je nekoć stala.



Piše: Zlatko GALL

THE SPECIALS
Encore
(Island)
****

Bez njih zacijelo ne bi bilo ska pokreta s konca sedamdsetih kakvog ga znamo; skakutave „pošasti“ koja je našla utočište i na plesnim podijima i u prvim punkerskim oazama. Naravno bez njih, Selectera, Beata i Madnessa  ni Rinči Bogović nikad u u mikrofon ne bi kazao „sve oko mene je crno-bijeli svijet“. Jer Specials su doista bili – specijalni. Posebni. Rivajvl rocksteadyja i ska ritmova se i prije Specialsa ćutio u zraku no mješovito multietničko „crno-bijelo“ društvo koje se okupilo oko Jerryja Dammersa (i njegove etikete znakovito nazvane 2-tone Records s prepoznatljivim logotipom crno bijelih „šahovskih polja“) gotovo da je formatiralo rani ska-punk. Punkerski po jezičavoj otvorenosti tekstova, energiji i beskompromisnosti gnjevnih mladih ljudi koji su dizali glas protiv rasizma koji se valjao britanskim ulicama, „tačerizma“ i društvene nepravde no na podlozi zaraznog ska/rocksteady ritma.

Album prvijenac „The Specials“ objavljen prije 40 godina u produkciji Elvisa Costella i danas je vraški dobar. Možda i stoga što je zamišljen i odrađen kao koncertni zapis iz studija uhvativši čudesan spoj karipskih ritmova i jetkih društvenih komentara iskazanih punkerskom izravnošću. Kao u skladbi „Doesn’t Make It Alright“ koja počinje stihovima „To što nisi „netko“, ne znači da nisi vrijedan“. Zbog sjajnih  „Nite Klub“, „Concrete Jungle“ ili „Too Much Too Young“ koje su precizno ulovile slike iz života nezaposlenih i frustriranih mladih ljudi i novodobnog lumpenproletarijata  s britanske društvene margine.

Fascinantan i mega-uspješan singl „Ghost Town“ bio je nažalost labuđi pjev za izvornu postavu koju napušta Dammers skrasivši se u frakciji Specials A.K.A. ali i trojka Hall, Staples i Golding koji nastavljaju karijeru kao Fun Boy Three.  Staro društvo – doduše i dalje bez Dammersa – okupilo se prije desetak godina no na album s novim materijalom trebalo je dugo čekati. A vrijedilo je.

Album „Encore“ otvara cover vremešnog hita Equalsa „Black Skin Blue Eyed Boys“: uvjerljivo  baš kao što je prvijenac nekoć otvorio odličan cover Livingstonove „Message To You Rudy“ (koja je, uzgred rečeno, utjecala i na mnoge domaće izvođače pa je poslužila i kao predložak za autorski broj Šo! Mazgoonu „Na Palagruzu“ i Neni Belanu za „Ivonu“). „Black Skin Blue Eyed Boys“ Specials su još više odvukli u prostor soul/funka kakav su nekad svirali War, Sly & The Family Stone ili ekipa Bookera T-ja kad je „brijala“ na funk a istom trasom je krenula i slijedeća „B.L.M“ (punim imenom „Black Lives Matter“)koja govori o značaju britanske crnačke zajednice u povijesti danas ocvalog imperija.  „Vote For Me“ donosi povratak na stari dobro znani teren reggae/ska stilizacija koji je nekoć dao „Ghost Town“ a za njom nova verzija standarda Fun Boy Three iz ranih osamdesetih „The Lunatics (Have Taken Over The Asylum)“. Ovog puta u kabaretskom tonu s a la parisien reggae stilizacijom (koju je nekoć s Dunbarom i Shakespeareom proslavila Grace Jones). Kud ćeš jasnije poruke što Specials misle o Brexitu i  nekim novim „luđacima“ koji su Ujedinjeno kraljevstvo pretvorili u psihijatrijsku ustanovu.  Na sličnom su glazbenom tragu i „Breaking Point“  te mrsni rocksteady „Blam Blam Fever“ (nadahnuti cover stare teme Valentinesa za legendarnu reggae etiketu „Troyan“) da bi u „10 Commandments“ Specials otišli još jedan korak dalje. Naime  temeljito su pretumbali izvornu poruku Princea Bustera „Ten Commandments Of Man“ dodavši mu narativ aktivistice Saffiyah Khan protiv dominantnog i uvredljivog seksizma u masovnim medijima i pop kulturi. I sve to iznad čarobnog duba s citatima općeg mjesta dancehalla (s mali milijun snimljenih verzija) „You Don’t Love Me No No No“.  „Embarassed By You“ je pak zarazna reggae-pop tema kakva se mogla naći na prvijencu ili na „More Specials“ u ulozi napadačkog singla a „The Life And Times (Of A Man Called Depression)“ iznimna tema Terryja Halla o užasima depresije. Svjedoči je  iz prve ruke kao davnašnja žrtva pedofila koja se godinama hrvala s depresijom. Zaključna „We Sell Hope“ je pak neočekivana završnica s rasplinutom laganicom koja se logično atmosferom naslonila na prethodni broj.

Čak 38 godina nakon albuma „More Specials“ stara (preživjela) družina predvođena Hallom, Lynvalom Goldingom i Horaceom Panterom vratila se baš kako treba i to točno tamo gdje je nekoć stala. I kao da nigdje nisu otišli jer Britanija danas grca u istom političkom košmaru s probuđenim rasizmom i dešperacijom kao u vrijeme tačerizma i National Fronta kojem su se izravno glazbom i tekstom suprostavljali  momci u (nimalo slučajnim) crno-bijelim odjevnim kombinacijama.