Toto u Zagrebu – radio klasik koji i nakon 40 godina dopire do publike

Piše: Ivan Mindum

Većina će se složiti kada kažemo da se glazbeni ukusi mijenjaju, glazbeni stilovi se rađaju i prolaze, ali klasici redovito odolijevaju testu vremena. Najpoznatiji klasici grupe Toto, “Africa”, “Hold The Line” i “Rosanna”, spadaju u onu kategoriju radio-rock klasika koji i nakon nekoliko desetljeća na pozornici zvuče jednako dobro kao i onda kada ste se prvi put susreli s njima.

Neupitno je da je američka rock grupa Toto jedan od uspješnijih i cjenjenijih sastava u povijesti. Nakon komercijalnog uspjeha krajem ’70-ih i početkom ’80-ih, Toto je tokom narednih desetljeća ostao sinonim za znamenitost, iako se to ponajviše može povezati s pojedinačnim talentima njegovih članova koji su se dokazivali solo karijerama i mnogobrojnim suradnjama sa vrhunskim imenima glazbene povijesti. Njihova glazba i dalje dopire do publike, slagali se mi u glazbenim ukusima ili ne, i to je činjenica.

Svojom posljednjom turnejom „40 Trips Around The Sun“, nakon četiri deseljeća na sceni, Toto je napokon zahvatio i Zagreb, a upravo zbog jedinstvenosti ove prigode za njihov nastup u petak, 09. ožujka, u Domu sportova, tražila se karta više.

Steve Lukather, David Paich, Steve Porcaro i Joseph Williams su zagrebačkoj publici u više od dva i pol sata programa koji je zahvatio velik dio dugogodišnje karijere benda priredili glazbeni show bez greške. Uz fantastičnu atmosferu u publici, odličan zvuk u dvorani i izuzetnu postavu benda,  koju su uz znamenitu četvorku činili Shannon Forrest na bubnju, Shem von Schroeck na basu, Warren Ham na saksofonu i backvokalima te Lenny Castro na udaraljkama, svjedočili smo koncertu izuzetne profesionalnosti i odlične produkcije.

U točno 21:00, padom zastora startao je u detalje isplaniran glazbeni show koji je započeo jednom od novijih pjesama „Alone“ i otkrio netaknut glas Josepha Williamsa te dokazao zasluženu reputaciju gitarista Stevea Lukathera. Već sljedećom na listi, bezvremenskom “Hold the Line”, Toto je publiku imao na nogama.

Kroz dvadeset i pet pjesama, podijeljenih u tri odlična seta, od kojih je središnji bio simpatični akustično-pripovjedački moment, Toto nas je proveo kroz četrdeset godina neprekidnog glazbenog stvaranja. Pored ranije spomenutih klasika, punokrvni zvuk probrane postave nastavio je osvajati publiku pjesmama poput „Jack to the Bone“, „Lea“, „English Eyes“, „Mushanga“, „Stop Loving You“, „Girl Goodbye“, „Angela“…

Osvrnuli su se tu i na zanimljive momente, poput pjesme „Human Nature“ s Michael Jacksonovog albuma „Thriller“ koju je napisao Steve Porcaro, pjesme „Dune“, njihovog doprinosa soudtracku istoimenog filma Davida Lyncha iz 1984. i posvetili Beatlesov klasik „While My Guitar Gently Weeps“ Georgeu Harrisonu kojeg je Lukather naveo kao osobnu inspiraciju radi koje je započeo vlastitu gitarističku karijeru.

Tu večer publika je u glas otpjevala „Happy Birthday“ jednom od članova benda, ovacijama se pozdravilo Davida Paicha kada je otkrio da se u publici zasigurno krije netko od njegovih daljnjih rođaka s obzirom da je njegov djed iz Splita, a nakon svake majstorske solaže Stevea Lukathera dvoranom se prolamao oduševljeni pljesak.

Članovi Tota itekako su svijesni zbog čega ih publika voli pa su ono najbolje ostavili za kraj. I sami oduševljeni činjenicom da „Africa“ i nakon toliko godina ne prestaje osvajati nove generacije, podarili su nam verziju oplemenjenu odličnim bubnjarskim solažama i publiku poveli u plemensko pjevanje pored poznatih stihova ovog bezvremenskog klasika.

I upravo to je bilo dovoljno da publika napusti koncert zadovoljna i ispunjena.

Galeriju fotografija s koncerta pronađite na poveznici OVDJE.