U potrazi za Traneom: Film o Johnu Coltraneu – duhovno putovanje glazbenog gorostasa

14. Zagreb Dox (25. 2. – 4. 3. 2018.), Glazbeni globus

Piše: Janko Heidl

„Glazbu je nemoguće opisati riječima,“ veli Sonny Rollins, trudeći se odgovarati na pitanja o veličini Johna Coltranea, u dokumentarnom filmu o kojem je riječ, „U potrazi za Traneom: Film o Johnu Coltraneu“ (Chasing Trane: The John Coltrane Documentary, SAD, 99 min, 2016) scenarista i redatelja Johna Scheinfelda, američkog dokumentarista uglavnom specijaliziranog za portrete pop i rock glazbenika, najpoznatijeg nam kao autora vrlo zanimljivog tematiziranja političkog aktivizma Johna Lennona i nevolja koje si mu je on donio po preseljenju u SAD, filma „Amerika protiv Johna Lennona“ (The U. S. vs. John Lennon, SAD, 2006).

„Moj je cilj uvijek isti. Obodriti ljude koliko mogu, nadahnuti ih da u nastojanju da žive smislenim životima, jer život nesumnjivo ima smisla“, krilate su riječi gorostasa jazza, saksofonista Johna Coltranea (1926-1967), koji također nije mario objašnjavati svoju glazbu. No glazba koju je stvorio nedvoumno jest na mnoge utjecala upravo u skladu s njegovom navedenom nakanom.

Misli Johna Coltranea (prikupljene iz novinskih intervjua) izgovara Denzel Washington, a sliku o njemu ispred kamere rišu članovi obitelji (sinovi Ravi i Oran Coltrane, pokćerke Antonia Andrews i Michelle Coltrane), kolege glazbenici iz područja jazza (Sonny Rollins, Wynton Marsalis, Wayne Shorter, Jimmy Heath, Benny Golson, McCoy Tyner…), a možda najdojmljivije oni koji mu se najotvorenije, beskrajno dive, valjda svjesni svojih nemogućnosti maestralnog ovladavanja jazzom uopće, poput Carlosa Santane, Johna Densmorea i (bivšeg američkog predsjednika) Billa Clintona, čiji je doživljaj Coltraneove glazbe duboko, zaneseno, dječački obožavateljski.

Premda je posrijedi film namijenjen prikazivanju u kinima, a ne TV-uradak, „U potrazi za Traneom“ nije moćan, velik dokumentarac o glazbeniku – poput, primjerice, Scorseseova „Umjetnika u materijalnom svijetu“ (2011) o Georgeu Harrisonu, Demmejeva „Putovanja Neila Younga“ (2011) ili Gibneyjeva „U potrazi za Felom!“ (2014) o Feli Kutiju – već udara snagom kvalitetnog, vrsnog televizijskog filma, izrađenog baš kako valja. Bogat je, gust, zaokružen, iznadprosječno dojmljiv, no bez osobite autorske crte, bez upečatljivijeg zasjeka.

„U potrazi za Traneom“ priču o Coltraneu, odnosno o njegovoj glazbi, iznosi od rođenja do smrti, s naglaskom na posljednjih desetak godina njegova života, onih u kojima je i dometnuo do vrhunaca svoga stvaralaštva, jazza, a neki će reći i glazbe uopće. Scheinfeld nenametljivo i djelotvorno dijeli film na kraćušne epizode vezane uz neku temu – primjerice nastanak skladbe „Alabama“, skrašavanje s novom obitelji, osmišljavanja albuma „A Love Supreme“ – prvi dio života prateći fotografijama, arhivskim materijalom bez Coltranea, animacijama i pastelnim crtežima (Rudyja Gutierreza), a drugi pretežno snimkama njegovih nastupa, kućnim filmovima i fotografijama, da bi u završnici dao naglasak na njegovu kratku, ali duhovno važnu turneju u Japanu 1966. Godine, uz neočekivan umetak s Japancem, Yasuhirom Fujiokom, vlasnikom svojevrsnog Coltraneovog memorijalnog centra u Osaki, nazvanog „Coltrane House of Osaka“.

Dobar ritam, vješto baratanje arhivskim materijalima (fotografije su mahom prekrasne), briljantna glazbena pratnja (ili je slika pratnja glazbi?), te stavljanje težišta na dočaravanje čarolije glazbe, a ne na njezino stručno raščlanjivanje, rezultiraju djelom koje je lako i zanimljivo pratiti te koje znalca iznimno ugodno nanovo zbližava s velikanom, a neznalca najvjerojatnije uspijeva iznadprosječno zainteresirati, možda čak i ponukati da se zaljubi u Coltraneovo velebno djelo. Više nego dovoljno.

Za kraj, citirajmo još jednu Coltraneovu misao vodilju, koju je izražavao glazbom: „Živimo u velikom, predivnom svemiru, a ovo je samo jedan primjer njegove veličanstvenosti i sveobuhvatnosti.“