Vatra “Nama se nikud ne žuri” – Gori vatra još u njima

Novi album "Nama se nikud ne žuri" dolazi kao sjajan album odličnog banda.



Piše: Zlatko GALL

Vatra
Nama se nikud ne žuri
(Dallas)
*****

Nakon objavljivanja „Aritmije“, ako me sjećanje ne vara, napisao sam da je riječ o bandu koji je odrastajući pred publikom i pod svjetlom reflektora postao respektabilna koncertna i diskografska činjenica. Ova dijagnoza o Vatri koju sam do tada pamtio i kao grupu koja se (doduše s vizualno atraktivnim nastupima na „Fiju Briju“) ne može baš pohvaliti originalnošću ali i kao band koji me u vrijeme objavljivanja tog krucijalnog četvrtog albuma barem nekoliko puta oduševio nastupima u živo, možda nikad nije bila tako aktualna kao u današnje vrijeme njihova jubileja. I njihova friškog albuma „Nema se nigdje ne žuri“. Jer u dvadeset godina Ivan Dečak i njegova družina uspjeli su gotovo nemoguće: od provincijskog banda s podsmješljivom etiketom “tribute to EKV“ koji je sve svoje dječje bolesti, autorsko brušenje i sviračko sazrijevanje odradio pred svjedocima u publici i kritikom koja uvijek (zlo)pamti, postali su doista više no pouzdana formacija indie/alter (ili-kako-ga-god-zvali)rocka, grupa s naramkom hitova, sjajan koncertni band i samosvojna pojava. Poetični tekstovi s nerijetko čudnim slikama mogu vam se činiti odveć apstraktnima ili pretencioznima, glazba u žanrovskim uzama grupa koje je – često puta i bez pokrića – kao sezonske atrakcije naslonjene na post-punk, osamdesete i najšire shvaćenu novovalnu poetiku veličao kampanilistički ili britocentričan New Musical Express a Ivan Dečak tipičan maneken današnje „kulture celebrityja“… No kad se ispod svih tih trica i kučina podvuče crta ostaje hrpetina pjesama, sjajnih koncerata i veoma dobrih albuma koji već 13 godina Vatru smještaju u gornji dom domaće produkcije.

Kao i u slučaju Parnog valjka ili recimo Nene Belana (koji je prvi oživio staru američku diskografsku doktrinu o albumu kao kolekciji potvrđenih hitova i novih brojeva) na albumu su se našli već provjereni hitovi/singlovi „Sekvoje“, „Ukleti Holandez“’, „Nama se nikud ne žuri“ te najavni singl „Sve je tišina“. Famozni duet s naslovnom temom kao „zicer“ na albumskoj poziciji A1 već je i prepoznat i okićen nagradama. S punim pravom jer duet Massima i Dečaka rasni je hit. Pače, hitčuga nagrađena s Porinom za najbolju vokalnu suradnju. U „otvoru“ moćni poput U2 s eksplozivnim uletima gitare i ubojitim (nabrijanim) refrenom u kojem Massimo ogoljuje svoje bowievske rockerske korijene, odlična aranžerska i producentska rješenja i eto neumoljive dobitne kombinacije. „Ukleti Holandez“ je slično postavljen s naglaskom na novovalnim klavijaturama/sintu a la Motors (u „Airportu“) ili zvukovnici bandova poput Editorsa u raskošnoj zvučnoj slici (s odličnim pozadinskim vokalima, grmljavini ritam sekcije…) koja adut ponovo ima u priljepčivom refrenu. „Poruke u boci“ nastavljaju dobitnu shemu ubojitih up-tempo brojeva stadionsko-himničkog potencijala uz melodiku koju je, doduše u sporijoj i mekšoj izvedbi, uspješno rabio i Jajo Houra s Prljavcima u „Korak po korak“. „Sekvoje“ su još napaljeniji broj s moćnim bubnjem i basom te s lucidnim gitarskim uvodom i slapovima sinta s prizvukom osamdesetih kao zaključni dio ubojitog hitoidnog četverolista kakav se rijetko čuje već na otvoru albuma. Nastavak nije ništa slabiji… „Kiša riječi“ u igru uvodi nove elemente naslanjajući se pomalo na stilistiku Depeche Mode uz organska spajanja sinti-popa i žestokih gitarskih slojeva te s nadahnutim „lirskim“ ili furiozno odrađenim mikro-cjelinama koje sjajno pašu uz atmosferu sugeriranu tekstom. „Sve je tišina“ gruva već od samog početka pogonjena muskulativnom ritam sekcijom (koja na cijelom albumu osigurava čvrstu kralježnicu)oko koje se pedantno gradi diskretno fankoidno „meso“ klavijatura i gitara s, usudio bih se kazati, nikad boljim Dečakovim vokalom a „Neki drugi ljudi“ nova – uvjetno rečeno – „a la U2“ (ili Simple Minds) laganica s upečatljivom gitarskim solom „klasičnog kroja“ sedamdesetih. Savršeno pogođenim i – neizbježno se ponavljam – himničkim. Takva je i napadačka „Vatra se primiče“ s još više sinti pop elemenata garniranih eksplozivnim gitarskim „drajvom“ te s melodijom koja se lijepi za uši. Zaključna „Pitanje i odgovor“ uz odličnu vokalnu partnericu Atoniju Matković Šerić i naglašene klavijature/sintove, nježna je balada s rastom prema velikoj završnici rasne grand-balade uz gotovo tribalne bubnjeve.

Zbog svega toga i posljednjem ciniku, „alternativnom zvocalu“ (od sorte kojoj je svaki komercijalni uspjeh dokazni materijal autorskog neuspjeha i izdaje) ili zlobniku kojem je Vatra i „fuj“ i „bljak“ , novi album „Nama se nikud ne žuri“ dolazi kao zvučna pljuska. Kao sjajan album odličnog banda. Howgh!