Velid Đekić: “A što se ti Riječani busaju u grudi svojim rockom?”

Red! River! Rock! (KUD Baklje 2013)piše: Janko Heidl

Knjiga „Red! River! Rock (Riječka rock-scena 60-ih)“ Velida Đekića, u izdanju KUD-a Baklje, proširila je granice našeg poznavanja povijesti domaćeg  rocka. Godinama smo mislili kako smo ovladali  gotovo svim informacijama te vrste, ali je knjiga pokazala kako je istina drukčija. Nakon čitanja knjige, domaća rock-priča doima nam se mnogo bogatijom pa i mnogo važnijom, štoviše, značajnom u prilično širim razmjerima od onih unutar kojih smo dosad razmišljali. Više o tomu u razgovoru s njenim autorom.

Knjiga „Red! River! Rock!“ prva je knjiga o nekoj hrvatskoj gradskoj sceni 1960-ih, ali ne ostaje isključivo u okviru jedne gradske scene, u ovom slučaju riječke. Kakva je njena važnost u hrvatskim okvirima?

Velid Đekić: Knjiga može biti značajna u onoj mjeri u kojoj je važna njezina tema, a riječka priča o šezdesetima doista je značajna u mnogo širem kontekstu. Toga sam postajao svjestan postupno, tijekom rada na knjizi, kako su mi podaci dolazili na stol. A oni su takvi da donose velike plusove hrvatskoj pop-kulturi u cjelini i to iz europskog rakursa. Navest ću samo nekoliko točki sa šireg popisa dokaznog materijala. Knjiga je posvećena sceni koja kronološki stoji na počecima domaćeg rocka, štoviše na počecima rocka u bivšem socijalističkom dijelu Europe. Golem dio zasluga za to ide riječkom rock-klubu Husar, koji je započeo radom 1957. godine, u vrijeme kada je i sama riječ rock u istočnoj Europi bila proskribirana, o možebitnoj kakvoj rokerskoj praksi da ne govorimo. Klubova takva usmjerenja bilo je u tom trenutku malo i u zapadnoj Europi. S obzirom na  to da su se pravi domaći rock-bendovi tek trebali pojaviti na sceni, dečki i cure vrtjeli su u Husaru ploče aktualnih stranih rock-pionira, što Husaru ujedno pridaje etiketu prvog disko-kluba u istočnoj Europi. Pa i jednog od najranijih u Europi uopće, o čemu na svoj način govori primjer Njemačke, koja je prvi disko-klub dobila dvije godine poslije Hrvatske.

Zašto ne zabilježiti ime Vita Franovicha, prvog DJ-a u Husaru, time i prvog DJ-a istočnog dijela kontinenta? Ploče su u Husaru, pored njega, puštali Tonči Host, Igor Barbalić, Toni Habčić, Davor Plešković i drugi. Time su postali istočnoeuropski rock-pioniri. Dalje, u okrilju premijernog hrvatskog i jugoslavenskog rock-sastava Uragani nastale su premijerne domaće, i  ne samo domaće autorske rock-teme. Fotograf Ante Škrobonja, koji u svom arhivu ima na tisuće snimaka gradskih rock-glazbenika toga vremena, počevši od Uragana pa nadalje, žanrovski je začinjavac rock-fotografije u istočnoj Europi. Dokumentarna i umjetnička kvaliteta njegovih radova takva je da se mogu staviti uz bok rock-fotografskim parnjacima s tadašnje britanske scene. Sve su to informacije koje trebamo lansirati iz Hrvatske u bazu podataka o povijesti europske pop-kulture. Riječka priča daje nam veliki plus svima u Hrvatskoj.

Velid Đekić foto: Dražen Šokčević
Velid Đekić
foto: Dražen Šokčević

Mnoge informacije iz knjige zvuče današnjem čitatelju nevjerojatno, pa je pitanje kako dosad nismo znali za njih.

Velid Đekić: Vjerujem  da za to postoji samo jedan razlog: nitko se nije pošteno pozabavio istraživanjem onoga što nazivam domaćom rock-arheologijom. Ako je netko i  ušao na taj teren, najčešće se pokazao ili žrtvom svojih navijačkih sklonosti (napuhavajući ono za čime mu srce brže kuca i otklanjajući s horizonta ostalo) ili žrtvom svoje lijenosti, jer ozbiljno istraživanje nije moguće bez uloženog truda. Mnogo je lakše površno prežvakavati uvijek iste mitove, unatoč tomu što prečesto nemaju pokrića. Ili je pak žrtva oportunizma, s obzirom da objektivan odnos prema temi podrazumijeva rušenje lažnih spomenika, a to ima osobnu cijenu.

Tako je to, i u rokerskom krdu je toplije nego izvan njega. A ja krda nikad volio nisam. Ne zato što sam tako htio, nego jednostavno zato što sam tako uobličen od malih nogu i tu si ne mogu pomoći. Možete zato misliti što mi se motalo glavom za razgovora s jednim našim razglašenim rock-kritičarem, koji u Jutarnjem listu ima na raspolaganju cijele stranice, a koji je na moje pitanje hoće li zabilježiti pojavljivanje knjige „Red! River! Rock!“ – priznajem, smatrao sam bilježenje izlaska knjige nečim normalnim, pogotovo što u nas nema tako mnogo rock-publicistike da bismo ono što imamo ignorirali – odgovorio kako je to, citiram, nezanimljiva lokalna priča. Nisam mogao vjerovati ušima. Protuargumenti ga nisu zanimali. Tema iz Rijeke lokalna je i točka. To što ona cijelu Hrvatsku pomiče u višu europsku nišu, također je nevažno.

Što misliti o takvom „profesionalcu“? S takvim „profesionalcima“ na važnim mjestima, kako da običan pratitelj scene dobije adekvatnu informaciju? Nisu krivi čitatelji što ne znaju, krivi su oni koji im informaciju trebaju proslijediti. A mi smo mala zemlja i kada stvar ne funkcionira na onih nekoliko bitnih mjesta – podsjećam kako u Hrvatskoj imamo samo četiri dnevna lista koja se distribuiraju na cijelom teritoriju države – teško da može funkcionirati na svim ostalim.

Zasigurno ima i pozitivnijih reakcija.

Velid Đekić: Ima. Najdalje je otišao rock-kritičar portala Muzika.hr koji je javno napisao kako je ljubomoran na knjigu, odnosno da mu je profesionalni san napraviti nešto poput „Red! River! Rocka!“ I ja imam takvih svojih ljubomornih snova, što u rocku, što u nekim drugim područjima rada, pa mislim da ga razumijem. Iskrenost cijenim, glupost ne.

Knjiga privlači dizajnom, prepuna je nepoznatih podataka i fotografija, a i stil kojim je pisana također je zanimljiv. Što vam je od svega toga u procesu pripreme knjige ipak bio zadatak broj jedan?

Velid Đekić: Istina je kako sam htio da svaki element priče bude na što boljoj razini realizacije, da ima vrijednost po sebi. No, namjera knjige bila je prije svega rekonstruirati faktografiju, točnije spasiti je od nestanka. A prijetila joj je upravo takva opasnost. O riječkim šezdesetima dosad je bilo zabilježeno vrlo malo, gotovo ništa, a protagonisti priče već se nalaze u životnom terminskom tjesnacu. U prijevodu, da se sada nisam posvetio njihovoj priči, to bi uskoro postalo potpuno nemoguće. Danas mogu reći, s informacijama kojima sam ovladao, to bi za domaću pop-kulturu bilo ravno katastrofalnoj šteti. Ostali bismo zakinuti za elementarne podatke o hrvatskim i jugoslavenskim rock-počecima te o mnogo čemu drugome vezanom za rad ovdašnjih rock-začinjavaca.

Zato sam u knjizi inzistirao najviše na informacijama, da dođem do njih ništa mi nije bilo teško učiniti. Drugo je s interpretacijama jučerašnjih događaja, one mogu doći naknadno, za pet, deset  ili pedeset godina, svejedno je. Uostalom, koliko osobnih rakursa za priču, toliko tumačenja onoga što se dogodilo. A to što sam faktografiju „upakirao“ u određen tip verbalnog i vizualnog pakiranja, to joj škoditi ne može. Dapače.

Sirene (1966.)
Sirene (1966.)

Potpisi uz fotografije pisani su nešto drukčijim stilom od glavnog teksta knjige, intonirani su pomalo humoristički.

Velid Đekić: Istina je to. Temi sam htio pristupiti kako ona kulturološki zaslužuje, dakle ozbiljno. Ali, nije li ozbiljno pisanje o rocku pomalo – neozbiljno? Na svu sreću, ni većina protagonista moje priče nije se shvaćala ozbiljno u rockerski najproduktivnijim danima, zahvaljujući čemu su i bili uspješni. Nisam htio prečuti njihovu lekciju. Barem u potpisima uz fotografije.

Pretpostavljam da je knjiga odlično prihvaćena u Rijeci. Imate li informacija o reakcijama u ostalim hrvatskim gradovima?

Velid Đekić:  Iskreno, ne mnogo. Znam za neke ljude u Zagrebu koje je knjiga dojmila vrlo pozitivno, zanimanje za nju pokazali su Osječani i Splićani, dobre vijesti također stižu iz Ljubljane, isto tako od nekih ljudi iz Londona. Bilo bi mi drago kada bi je u ruke uzeli čitatelji u ostalim hrvatskim, pa i ne samo hrvatskim gradovima zbog jednog posebnog razloga.

Želio bih da knjiga potakne reakciju svih domaćih sredina koje imaju što reći o svojoj rock-prošlosti, pa makar to u prvi mah imalo oblik ljutnje: „A što se ti Riječani busaju u grudi svojim rockom, kao da mi u drugim gradovima nemamo svoju rock-priču?!“ Neka riječka knjiga bude poticaj za pisanje sličnih knjiga u Splitu, Vinkovcima, Puli, Zagrebu, Osijeku, Šibeniku i drugdje. Hrvatsku rock-scenu vidim kao zbroj pojedinačnih gradskih rock-scena i tek kada budemo dobili ispričane pojedinačne gradske priče, moći ćemo pristupiti njihovu stapanju u zajedničku, cjelovitu hrvatsku rock-priču.

To je metodološki teži, ali jedini ispravan put. Pokušaji da se to napravi obrnuto, od vrha prema dolje, pate od golemih faktografskih praznina, pa ako tomu još dodamo robovanje medijski nametnutim lažnim mitovima, jasno je kako rezultat ne može biti dobar. Barem ne ako nam je stalo do objektivnog uvida u stanje stvari. Primjer nedavno emitirane TV-serije „Naši dani“ to žalosno dokazuje. Toliko je novca ulupano u nešto je na koncu falsifikat. Kolikogod naknadno postavljali pitanje odgovornosti, ne autora serijala, nego njegovih financijera – javnu TV svi plaćamo – šteta je nepopravljiva. Tema je do daljnjega „ispucana“, a nismo dobili što smo trebali.

Brucoši u Indexu (1962.)
Brucoši u Indexu (1962.)

Što kažu planovi o sljedećim autorskim koracima, je li na vidiku kakva nova rock-knjiga?

Velid Đekić: Uf, planovi. Nije mudro unaprijed govoriti o namjerama, ako ništa drugo, a ono da ih ne ureknem. Ali, kako autori knjiga nisu uvijek najpametnija čeljad, priznat ću kako mi se mota po glavi odrađivanje osobnog duga prema vlastitoj generaciji. Dakle, knjiga o riječkom punku i novom valu. Ni ona se neće dopasti svima, mislim na dio zagrebačkih medijskih snaga kojima je punk u nas stigao prvim zagrebačkim nastupom Pankrta i tu priču uporno plasiraju kao svehrvatsku. Izmišljotine mogu prodavati neupućenim klincima, meni koji sam izravan svjedok događanja ne.

Reći ću samo to da su riječki Parafi prvi javni istup, i to s vlastitim autorskim pankerskim materijalom, imali ljeta 1976., u trenutku kada Pankrti kao kolektiv još nisu postojali. Parafi su prva punk momčad u socijalističkom dijelu Europe, dakle još jedna riječka priča koja cijelu Hrvatsku iznova upisuje na važne koordinate europske pop-kulture. Budimo sretni što je imamo. No, u vezi s knjigom o toj temi, priznat ću i to – dalek je put od ideje do realizacije. Evo, upravo sam sročio prvi redak u, nadam se opširnijem, pismu namjere…