WEYES BLOOD “Titanic Rising” – Sjajan kantautorski album

Jedan od onih albuma koji se već sad mora kandidirati za vrh u izboru najboljih u 2019.


Piše: Zlatko GALL

WEYES BLOOD
Titanic Rising
Sub Pop
*****

Weyes Blood odnosno pravim imenom Natalie Mering svoj četvrti album „Titanic Rising“ opisala je kao „susret Boba Segera s Enyom“ sugerirajući da su njegovi temeljni sastojci (uvjetno rečeno) radijski soft-rock sedamdesetih te ambijentalna „topla“ elektronika prisutna na albumima perjanica „new age“ stilizacija poput Enye. No to su samo dvije kratke natuknice o sadržaju i stilistici sjajnog albuma. Konačno, ako već valja tražiti bliže rođačke veze između Natalie i pjevačica srodnih glasovnih „gabarita“ izbor bi prije bile Karen Carpenter iz nekoć mega popularnih Carpentersa ili Joni Mitchell.

Uvodna „A Lot Gonna Change“ to zorno prokazuje jer osim kratkog „intra“ sa sintom (i kasnijih umetaka) cijela je skladba u sazviježđu Joni Mitchell i stilizacija sedamdesetih: istovremeno introspektivna klavirska balada i raskošno aranžirana pop tema s veličanstvenom ljepljivom melodijom i snenim ugođajem. „Andromeda“ također ima elektroniku u uvodu lijenog broja prije nego li se on razvije u gudačima poduprtu ambijentalnu skladbu s upečatljivim Natalienim nasnimljenim dvoglasima: suvremenu i „starinsku“. Još bolje je kazati „carpenterovsku“ (čemu svakako pridonosi i nježan gitarski učinak s country štihom, tako čest u sedamdesetima).

Fascinantnu „Everyday“ pak otvara klavir obložen elektronikom dok se skladba razvija u pravcu klasičnih brojeva Kinksa („Waterloo Sunset“…), baroknog popa šezdesetih  te Beatlesa (s gudačima iznad backbeata) i Beach Boysa (u pozadinskim vokalima). „Something To Believe“ – opet u beatlesovskom ozračju Martinovih aranžmana – sa bluesy natruhama zacijelo bi na početku sedamdesetih bila radijski mega-hit dok je naslovna instrumentalna minijatura doista na tragu Enyinih (Enoovih?) ambijentalno rasplinutih standarda. „Movies“ se razigranim sintom referira i na Tangerine Dream i Enooa no vokal i izvedba su na tragu Joni Mitchell, a melodija u rangu rasnih Orbisonovih brojeva poput „In Dreams“ koje u svojim filmovima tako voli redatelj David Lynch. Sve to prije nego li skladba u čudesnom obratu „eksplodira“ kao gitarom pogonjen rock broj.  „Mirror Forever“ također ima „retro“ notu orkestracija i dramaturgije chamber-popa sparenog sa sintovima. „Wild Time“ je novi „klasičan“ broj na tragu Joni Mtchell i pop stilizacija Zapadne obale sedamdesetih u ovitku snene elektronike. Emocijama natopljena „Picture Me Better“ je sličnog izdanja sa sjajnom melodijom, akustičnom gitarom i svojevrsnom fuzijom velike pjesmarice popa Brill Buildinga i  soft-rocka sedamdesetih.

Zaključna “Nearer To You“ je još jedna znakovita minijatura: instrumental gudačkog kvarteta s violončelom „zaduženim“ za melankoličan ugođaj (ali i notu dramatičnosti) baš primjerenu finalu albuma. Jednom od onih koji se već sad mora kandidirati za vrh u izboru najboljih u – po mnogočemu već sjajnoj – 2019.