Zagrebačka rock četvorka Killed A Fox na scenu se vraća jača nego ikad. Ova koncertna mašina tijekom posljednjih dvanaest godina dokazala je da se ne boji na pozornici ostaviti i posljednju kap znoja, a u nadolazećim mjesecima njihovi masivni riffovi i prostrana rock atmosferičnost protutnjat će pozornicama najzanimljivijih ljetnih festivala. Satiranje pozornica započeti će u zagrebačkom klubu Vintage Industrial Bar na Massive Infection Festivalu, nastaviti se na najspektakularnijem izdanju INmusic festivala i kulminirati na njima dobro znanom terenu slavonske festivalske oaze Ferragosto JAM obitelji koja ove godine sprema bombastično izdanje.

Ovi poznati članovi omiljene glazbene ekipe koja se skupila pod krovom House Of Pablo osvojili su nas albumima “Fluorescence” (2009.) i “Spring Of Sloth And Haze” (2013.), a kako otkivaju, trenutno rade na trećem albumu s kojeg su izbacili himnični prvi singl “Still Life Mirror” i ostavili nas u slatkom iščekivanju. Što stari lisci najzanimljivije ere zagrebačke rock scene posljednjih desetljeća još skrivaju u rukavu otkrili smo u razgovoru s Chrisom Ianom, karizmatičnim frontmenom prepoznatljivog vokala i neiscrpne energije.

Nadolazećem Massive Infection festivalu se izuzetno veselimo iz jednog očitog razloga, a to je najavljeno premijerno predstavljanje vašeg novog studijskog uradka “Crown Shyness”. Trenutno ste još u studiju koliko smo upoznati… Hoćemo li fizičko izdanje dočekati zaista već sljedeći tjedan?

Nažalost, album još neće biti officially vani, ali radimo na tome punom parom da izađe do kraja svibnja. Kao što to često tijekom snimanja biva, stvari se odužuju.

Recite nam riječ više o ovom glazbenom putovanju. Koja je premisa nosila pjesme novog izdanja?

To nikad ne znamo dok se pjesme ne skupe na hrpu i dok ne počnu dobivati neki svoj život u studiju, a često ni nakon toga, haha. Recimo samo ime ”Crown Shyness” je kao ideja nastala i prije nego smo uopće znali konkretno koje sve pjesme će biti na albumu, iako smo imali i više nego dovoljno ”ostataka” riffova iz ”Spring of Sloth & Haze” faze, pa čak i ranije. Nakon što na kostur pjesme sjednu melodija vokala i lyricsi onda tek dobivamo tanašnu ideju što se možda može zapravo događati ispod same površine i što svaka pjesma nama ponaosob znači. Kreši vjerojatno ”Humble” ne znači ono što znači Mioču, niti Mioču znači ”Hive” što znači meni, itd. Tako da nema neke zajedničke unificirane premise nego je ovaj album isto kao i prošli jednostavno skup sitnih premisa skupljenih u cjelinu. Recimo, tek danas znam što sam zapravo htio reći na nekim pjesmama s prošlog albuma. Sve je to dosta retroaktivno.

Krajem prošle godine predstavili ste najavni singl „Still Life Mirror“ koji nas je više nego zaintrigirao za novi uradak. Radi se o sjajnom singlu, a ako je ovakav ostatak materijala mogli bismo imati album godine na pomolu! Recite nam više o snimanju ovog zanimljivog video spota, odakle ideja za njega?

Kao i sa svim spotovima koje smo dosad radili, finalna ideja nije ni blizu onog što smo u početku zamišljali, hahaha. Krenemo obično s nečim suludim pa dok se to sve raščlani i dok vidimo što nam je izvedivo ili ne, ideja se promijeni bezbroj puta do srži. Tako smo u jednom trenu došli do ideja za maske pa tražili po netu koje su nam cool, pa za njih tražili neku lokaciju, pa na lokaciji na licu mjesta smišljali scenarij. Sve skupa se odigralo dosta na divlje, ali se na kraju isplatilo.

Snimali su Vjekoslav Palinić i Hrvoje Baudoin koji je na kraju i montirao spot. Dečki su pod nikakvim uvjetima odradili odličan posao. I ne smijem zaboraviti Mateu Katunar koje me ”uljepšala” za one fantastične close-up kadrove, hahaha. Fala ti Mata na na šminkanju na -3 celzijevih.

Hoćemo li uskoro dočekati neko novo video izdanje?

Video izdanje je definitivno u planu, a već znamo i za koju pjesmu. Uz malo sreće izaći će koji tjedan nakon albuma.

Recite nam kako je proteklo snimanje u Dora Maar studiju?

S Mirom Kadijevićem surađujem već neko vrijeme, čak i izvan Killed a Fox. Mogu samo reći da nisam dugo vidio nekoga tko se toliko ulaže u nešto kao što je Miro u svoj studio, niti sam vidio nekoga tko je u skromne tri godine uspio toliko napredovati u svom ”fachu”. Ono što je najbitnije kod ljudi s kojima snimate jest da ta osoba postane za to vrijeme novi član benda. Miro definitivno ima tu kvalitetu.

Prilikom snimanja ranijih izdanja širila se urbana legenda o vašoj lošoj karmi, nesretnim i neobjašnjivim događajima koji su pratili snimanja prva dva albuma „Fluorescence“ (2009) i „Spring Of Sloth And Haze“ (2013), od požara i ozlijeda, polomljenih instrumenata do otkazivanja tehnologije i brisanja postojećih snimki. Jeste li i ovaj put imali sličnih problema ili je to bilo „prokletstvo drugog albuma“?

Neke ovdje navedene stvari su se događale i na snimanju prvog, a ne bi to bili Foxy da nisu ni na ovom. Usred snimanja Dora Maar studio morao se seliti na novu lokaciju jer su popucale vodovodne cijevi i uništile strop u dva dana. U novu lokaciju se Miro uspio preseliti relativno brzo, no taman kad je sve bilo spremno stanodavka se ipak odlučila kako ona ne bi studio tamo pa se selidba morala odigrati iz početka. Tu smo izgubili jedno dva mjeseca snimanja. Bilo je još hrpu glupih sitnica, ali nemamo za to ni vremena ni mjesta sad…

Ako je i bilo prokletstvo, mora da ste ga razbili činjenicom da je album „Spring Of Sloth And Haze“ osvojio kritiku i po nekima bio i jedan od albuma godine. Postoji li pritisak da to nadmašite?

Dok smo u studiju, ili na probi i dok se rade nove stvari rijetko se sjetimo prošlog albuma, ali isto tako smatramo da je novi materijal drugačiji i zreliji pa se samim time želimo songwriterski gurati na novu razinu. Često je poanta nekog stvaralaštva nadmašiti svog prijašnjeg ”sebe”. Tako da je odgovor i da i ne.

S kim ste sve imali priliku surađivati na ovom izdanju? Vidimo da vam se u snimanju pridružio i Leonard, Miro Kadijević…a na ovom albumu svira i novi bubnjar Pavle Gulić za kojeg se pitam kako uopće stigne žonglirati sa svim bendovima (Pipsi, Lika Kolorado,…).

Miro nam je snimatelj, Leo nam je producirao aktualni single ”Still Life Mirror” i pjesmu koja se zove ”Gone with the Devil’s Hum”, a trenutno nam za producentski stolac sjeda Vedran Kovačić Beli koji nam je dugogodišnji kolega i prijatelj. Nismo dosad zajedno surađivali pa se jako veselimo vidjeti što ćemo uspjeti zajedno zakuhati. Pavle Gulić je priča za sebe, hahah. Nekad mi se čini da je jedini bubnjar na sceni (smijeh), ali i s dobrim razlogom. Većina onoga što taj čovjek snimi su one-takeovi. Danas je za bubnjara to rijetkost.

Slovite kao jedan od najžešćih i najboljih bendova iz Hrvatske i regije, a ova titula vas je dovela do nastupa na brojnim pozornicama renomiranih kubova i festivala, a bine ste dijelili sa sjajnim bendovima poput Karma To Burn, Orange Goblin, Apey & The Pea, Obese. Tu se sigurno skupilo zanimljivih uspomena… Imate koju posebno dragu za podijeliti?

Sjećam se momenta kada smo sjedili s Williamom iz Karme to Burn u backstageu i pričali o svakodnevnim glupostima, nikakva posebna tema, i u tom trenutku je naš tadašnji basist Neno (upravo je odradio turneju sa She Loves Pablom) izrekao frazu ”I’ll buy that for a dollar!” na što je William puko od smijeha i rekao da to nije čuo od ’90-ih i na što smo se onda svi nekih 20 minuta neprekidno smijali. Čak se ni ne sjećam u kojem je kontekstu to bilo, ali ostalo mi je urezano u pamćenje kao jedna od boljih smijalica. Svirka s Orange Goblinima nam je možda bila jedna od dražih dosad. Bilo je nešto u zraku tu večer. Ona situacija kad jednostavno znaš da se događa nešto jako pozitivno za bend, ali ne možeš točno objasniti što pa ti sve ostane nekako u slatkoj magli.

Što vas posebno privlači u live nastupima i svijetu pozornica? Je li to svijet u kojem možete pokazati ono najbolje od svijeta „lisca“ i od svog nekog osobnog, umjetničkog svijeta?

Koliko god je studijsko iskustvo (snimanje, miksanje, produkcija općenito) krucijalno u životu jednog autorskog benda, isto toliko je nepotpuno bez live momenta. Krešo i ja smo često znali komentirati koliko su studio i live dvije umjetnosti za sebe. Normalno da ćeš live težiti zvučati približno onom što si snimio, ali isto tako ne želiš zvučati identično jer su ljudi onda mogli ostati doma i slušati CD. Isto tako na snimanju želiš dobiti taj live moment i feeling da ti bend svira tu pored uha, ali si ne želiš uskratiti mogućnosti koje ti snimanje u studiju nudi. Jedan banalni primjer bio bi da inače na nekoj studijskoj verziji pjesme u pozadini imaš snimljene neke klavijature ili back vokale koje live nisu prisutni. Ono što želim reći je da i ne moraju biti prisutni. Zato si na stageu da popuniš te rupe svojim stavom i energijom.

Osim kad ćemo biti mega bogat bend….onda si bumo nabavili i klavijaturistu i hrpu back vokala, hahahah!

Iza vas je više od deset godina rada na sceni, veći dio tog vremena proveli ste kao dio House of Pablo kolektiva. Činili ste suludo dobre stvari, slagali svjetske albume i još bolje svirke. Posljednje vrijeme čini se da je kuća nešto utihnula. Jeste se raselili ili što se događa?

Srce kolektiva i dalje radi, a to su Pablo i Foxy. Svi smo se odlučili više koncentrirati na vlastite bendove nego ponovo na organizaciju festivala koja je mukotrpna i užasno ”time-consuming”. Nakon Tvornice nismo imali energije kavalitetno se posvetiti i stvaralaštvu i samom festivalu. No, to ne znači da ga neće u nekom trenu ponovno biti.

Pred vama je još jedna sezona sjajnih koncerata. Bliži nam se i Ferragosto JAM na kojem ćete još jednom podijeliti pozornicu sa sjajnim domaćim i regionalnim imenima. Prije koju godinu (točnije 2015.) House of Pablo kolektiv bio je počašćen pozornicom za sebe! Recite nam tri dobra razloga zašto svatko treba posjetiti Ferragosto JAM.

Imamo ih i više od tri! Ne znam od kuda da krenem. Samo ću bacati na hrpu: milijun super bendova, jeftina karta, šuma, jezero, Perica iz Mašinka, ima čak i bivše groblje na kojem možes spavati, muškarci obučeni u žene, muškarci obučeni u Pikachue, žene koje izgledaju kao muškarci, itd. I da ne zaboravim…Perica iz Mašinka!

(Emanuela Tomino/Mixer.hr)